Moderni hrvatski pripovjedači (sto godina hrvatske književnosti 1830-1930 svezak 4)

STO GODINA

HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
IV.

NOVIJI HRVATSKI PISCI

UREDNIK

DR. SLAVKO JEŽIĆ

STO GODINA

HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
1830—1930

SVEZAK 4

MODERNI

HRVATSKI PRIPOVJEDAČI

ZAGREB

MINERVA NAKLADNA KNJIŽARA D. D.

19 3 4

MODERNI

HRVATSKI PRIPOVJEDAČI

UREDIO

DR. LJUBOMIR MARAKOVIĆ

ZAGREB

MINERVA NAKLADNA KNJIŽARA D. D.

19 3 4

Tisak ,,UNION“ graHčko-nakladni zavod d. d., Zagreb

MODERNA HRVATSKA PRIPOVIJETKA

1 .

Prema osnovnim načelima ovoga zbornika nijedan se knji¬
ževni rad kao cjelina ne može u njemu štampati u preinačenu
obliku, t. j. ni u izvatku, ni skraćen, ni u oglednim stranicama.
Svako skraćivanje ili preinačenje moglo bi izazvati dojam diskret¬
nog retuširanja, a to bi znatno izmijenilo sud o umjetničkoj vrijed¬
nosti djela. A u drugu ruku ogledne stranice ili bilo kakvi izvaci
iz opsežnijih pripovijetki ne mogu dati slike ni njihove stvarne
obuhvatnosti, ni autorove snage, da svu tu veliku i raznoliku građu
razvrsta i da svakom sastavnom elementu dade njegovu vlastitu
boju, plastiku, ugođaj. Zamisao cjeline, kompozicija, obuhvatnost
psihologijske razgrananosti lica, širina i dubljina crtanja atmosfere
to je ono, što daje romanu njegovo značenje. A pojedini bi od¬
lomci mogli služiti jedino kao pobuda za čitanje djela, oslon za
pamćenje sadržaja ili, u najboljem slučaju, kao ogled stila, ali samo
u jednoj situaciji i u jednom ugođaju. A sve to nije zadaća ovakva
zbornika. Svako uvođenje u književne vrednote bez sumnje je i
pobuda za čitanje, pa i ovdje, kakav god bio izbor, on može da
dade tek neki predokus djela pojedinih pisaca, i nešto kao ključ ili
čarobnu riječ, kojom se ulazi u carstvo njihova duha. Bilo bi sasvim
pogrešno misliti, da će se ma čija radoznalost zadovoljiti sa ovo
nekoliko stranica: ona treba da ide dalje, kako je i pravo. Ali baš
zato izvaci ne bi ni za nju ništa značili; u kompleksu suvremene
književnosti ili čak i u nizu djela samoga pisca, oni bi možda, baš
tako usamljeni i istrgnuti, postali nerazumljivi i nedokučljivi. Ova
knjig a nikako nema zadaće da bude udžbenik — ako se već misli,
da udžbenik može i mora imati neke nedostatke, bez kojih bi i on
u stvari trebao da bude.

Ali mora se kazati, da je to načelo najteže održati, kada se
ra i baš o pripovjedačima. Je li jednaka vještina, u malo stranica

5

mnogo kazati, kao i ona, u djelu opsežne kompozicije zgrnut. pro¬
bleme čitave jedne epohe ili generacije? Šta ima da nam kaže izbor
pripovjedačkih djela jedne epohe? Ako se radi samo o imenima,
onda bi bio dovoljan kraći ili duži literarno-historijski pregled. On
bi govorio izravno o piscima i rekao o njima stvarno vise nego po
koja pripovijest, u kojoj se ličnost piščeva sakrila daleko i duboko
iza maske lica i pojava, u koje je pisac zbio svoj unutarnji svijet.
Ili bi ovakav izbor bio dokaz pripovjedačke vještine? To, u «vjes-
nom opsegu, svakako mora da bude. Ali šta znači to. pripovje ač a
vještina? Stil, koji teče mirnoćom epa te pripovijeda neku zgodu
zato, što u samom pripovijedanju leži izvjesni čar sugestivnosti,
kojemu se podajemo, da zaboravimo svijet oko sebe i da se zane-
semo u carstvo fantazije? Ili istrzano kidanje riječi i recemce slika
i likova, koje u groznici unutarnjih vizija ne pomiče događaje s
mjesta, nego se kao ukleto bori, da ureže u dušu čitaočevu samo
jedno, i glavno: žig duše pripovjedačeve, težinu njegovih besnenih
noći i mučnih dana, stravu sablasti koje ga prate, neviđene i nevid¬
ljive za ostali svijet, dok ih vidovito pero, u grču paničnog stvaranja,
ne okuje u riječi i likove? Između ovih dviju krajnosti, bezgranično
je mnogo posrednih nijansa. Ali je svakako jasno, da jedna od njih
redovno daje dojam „uzorite novele'*, zaokružene, zaobljene oštro
postavljene i točno pointirane. a druga nam se čim kao ulomak
nečega što se hvata o imaginarne nastavke, što izranja, slučajno
izolovano i naročito osvijetljeno, iz mora unutarnjih doživljaja o
kojemu nitko i ne sluti što sve krije u svojim nedohvatmm dublji-
nama i nedoglednim širinama.

2 .

Sa svijetom ustaljenih vrednota i određenih pogleda, sa svi¬
jetom tradicijom uređena i povezana života, sve se više gubi onaj
prvi tip mirnog i epskog pripovijedanja. Realizam je još proizvodio
čitave knjižnice romana, jer je oboreni svijet idealističkih tradicija
htio da nadomjesti obnovljenom, iznova podignutom slikom svijeta
kao cjeline mišljenja, osjećanja i djelovanja. U nizu pojedinačnih
epizoda, koje su kao tipski „slučajevi" članovi za velike indukcije,
pisac okušava tezu, koju hoće da dokaže, ili je mnogostrano osvjet-

6

ljuje, da je što bolje utvrdi. Otuda čitavi nizovi novela, psihologijski
istančanih, pripovjedački izglađenih i zaobljenih, jer ih nose oštre
logičke pointe piščeva rezonovanja, filozofijskog razmišljanja. Tur-
genjev je „kralj novele 44 , a onaj koji se kod nas za njim povodi,
Ks. Š. Gjalski, podiže također pretenzije na taj naslov, i, relativno,
s pravom. Kroz njegove najvrednije pripovjedačke radove (a to su
bez sumnje novele a ne romani), kroz nizove Pod starim krovovima
— Diljem doma — Iz varmeđinskih dana pa do Tajinstvenih priča,
zapljuskuje nas neprestano, poput mračnog ostinata nekog uzbur¬
kanog mora ogorčenja, Schopenhauerov beznadni pesimizam i, s
njim uporedo ili bolje kao njegova ilustracija, još beznadniji očaj
Khuenove Hrvatske.

Roman hrvatske epohe realizma, relativno vrlo plodan, nije
dao pune mjere umjetničke vrijednosti. Preveliki tipizam kompozi¬
cije kod Gjalskoga, konfuznost koncepcije građe i forme kod Kova-
čića, roman-feuilletonistički romantizam motiva kod Kumičića, su¬
više izrazita didaktička tendencija kod Kozarca, neistančanost lite¬
rarne kulture kod Novaka i tek neko svitanje smisla za nijansu kod
Leskovara, nisu dali da roman realizma bude onako intenzivna
umjetnička, kao što je ekstenzivna stvarna slika vremena.

Moderna, artizam, simbolizam — ili kako bismo najzgodnije
nazvali razdoblje od realizma do ekspresionizma, — ne ide za tim
da „spasava , „liječi 44 , „poučava 44 ili kako se sve to prije nazivalo.
Ali njezino gledanje svijeta dolazi još uvijek izvana. Epoha na mi¬
jeni dvaju stoljeća doba je bezobzirnih stvarnih revizija. Ono, što
je realizam još otklanjao s nekim blagim gestom poetskog otpora i
tihe rezignacije, usvojeno je temeljito i potpuno . Doduše ne iz
onako naivnih udžbenika kao što je Biichnerov „Kraft und Stoff 44 ,
kojeg a nije bilo teško suzbiti, ali je zato, sugerirano obilnije i vje¬
štije, već prešlo u krv modernom čovjeku. Mjesto Biichnera Hackl
i Carneri, s većim vidom naučnosti i metodske ozbiljnosti. O materi¬
jalizmu se više ne diskutira, on se primjenjuje. Moderna je epoha
revizija čitavog vanjskog svijeta: sve treba da se ispita, da se na¬
novo otkrije, ponovno utvrdi. Samo što je ta materija oštra i tvrda,
f mo d ern * čovjek baš u tim krizama postao preosjetljivi intelektualac,
opernu se instinktivno gadi sve, što grubo ranjava njegovu tako
^ aZ i iy o njegovanu senzibilnost, njegov smisao za tonalitet i ni-
) nsu. iše nego da upućuje i nameće svoje mišljenje, moderni je

čovjek zaposlen oko toga da vida svoje rane, zadobivene u tom
srazu dviju stvarnosti: stvarnosti vanjskog svijeta koji on afirmira
kao osnovno načelo i polaznu točku svega (prirodno-naučni zakoni,
naročito biologijska istraživanja itd.), i s druge strane, stvarnosti
svoga ličnog unutarnjeg života, koji, teorijski, vuče sve konsekven-
cije iz tih naučnih novih spoznanja, ali praktično trpi od njihove pri¬
mjene na svoj vlastiti ja, koji bi imao biti nezavisan, slobodan i u
svojoj intelektualnosti kao svaki naročito fini instrumenat do kraj¬
nosti osjetljiv i krhak.

Moderna može stoga „osvajajući" tlo vanjskog svijeta u smislu
svojih ideala, da piše ditirampski sjetilne i raspojasane novele, u
kojima su prikazani tek kaleidoskopski ulomci vanjskog svijeta u
svijetlu peanske opojnosti jednog časa, jedne nove i neiskušane sen¬
zacije. Ali kada se radi o tom da se uokviri čitava slika svijeta u
jedno cjelovito djelo, da se napiše opsežniji roman kao bitan obračun,
onda se unutarnji život sve više uvlači u sebe, roman postaje auto¬
biografija. Umjesto cjelovite slike vanjskog svijeta, on postaje samo
registriranje reakcije na nj u svijesti, koja se mimozno povlači i, na
grubi dodir s vanjskim svijetom, odgovara sve nemoćnijim trzajima
i — bijegom. Čitava Moderna nije u romanu, na polju pripovjedač¬
kog rada opsežnije koncepcije, dala ništa što bi zaista bilo na visini
superiorne umjetničke definicije ondašnjeg čovjeka i ondašnjeg vre¬
mena >—■ osim romana, koji nosi baš značajno ime „Bijega (Ne-
hajev). Zanimljivo je promatrati, u toj vezi, pripovjedački rad
upravo M. Nehajeva, bez sumnje najdubljeg i najizgrađenijeg pisca
te epohe. Pored „Bijega", on je napisao čitavu knjigu novela „Ve¬
liki grad". Ali izbliza ogledane, osim posljednjih u knjizi koje su
dodane samo da zbirka bude veća, sve te novele nisu drugo no
iverje oko glavne figure i osnovnog problema „Bijega . Pokušaji,
da se protumači ličnost, koja je u središtu romana i koja je tamo,
dakako, individualitet za sebe, ali je u stvari tipski reprezentant
intelektualca onoga vremena koji se, u istom tom prosjeku, samo
možda manje superioran i tek u epizodi, prikazuje u nizu novela.
Nehajev, jedan od najistančanijih artista svoje generacije kod nas,
ima bez sumnje i rutinu i znanje, da napiše dobru, zaokruženu i
privlačljivu novelu. Ali može li takav rad, nastavši da tako reknem
na rubu krupnog djela, napisan kao na okrajku „Bijega , dati pravu
sliku svoga pisca prema romanu, u koji je ovaj unio sve svoje bo-

8

to znanje, svoja osnovna životna iskustva, svoju duboku osje¬
ćajnost i onu formulaciju čitavog problema, koja mu se definitivno
činila najsočnija, najpotpunija i najsugestivnija? Bez sumnje, ako
se radi o Nehajevu, pripovjedaču autokonfesijskih uzbuđenja, prvo¬
borcu idejnih revolta i unutarnjih kriza, „Bijeg" je jedini mjerodavni
dokumenat, i bilo koja novela iz „Velikoga grada" tek je njegov
blijedi refleks ili istrgnuti izdanak. No Nehajevljev Andrijašević kao

Goetheov Werther (da navedemo samo jedan od klasičnih primjera),
ubivši se u romanu, oslobađa svoga pisca od svih kaotičnih trzavica
epohe, koja je bez sumnje neobično uzbudljiva u svojoj dramatičnoj
borbenosti, ali je napokon preboljena s unutarnjim zrijenjem i usta-
ljivanjem piščevih pogleda na život. Novele kao „Kostrenka", „Ju¬
bilej". „Onaj žutokosi", nastale kojih dvadeset godina kasnije, manje
su direktni dokumenti Nehajevljeve ličnosti, ali su zato jači dokazi
njegove umjetničke zrelosti. Naročito ova posljednja, koja je stoga
i uvrštena u ovaj zbornik, čini mi se kao klasičan primjer Nehajev¬
ljeve pripovjedačke superiornosti. Stvorila ju je atmosfera, koja odiše
jeftinim efektima novinskih senzacija i koja je inspirirala u svoje
vrijeme najbanalnije „romane" vašarskog stila i najnezdravije, sadi¬
stički „uzbudljive" novinske izvještaje u rubrici iz „Sudnice". S ne¬
koliko majstorski nabačenih crta, Nehajev je umio da sa sebe i
svoga motiva strese sav taj krvavi i prljavi gad i jad, koji je taj
strašni kompleks zločinstava obavijao lažnom romantikom strave i
užasa. Sigurnom rukom zrelog majstora pretvorio je historiju mladog
razbojnika u tragediju čovjeka iz publike. Suđenje razbojniku pro¬
meće se, uzbudljivošću majstorske novelistike, u vizionarno gledanje
stvari, u optužbu socijalne okoline, iz koje su nicali i iz koje su
mogli rasti žalosni Čaruge i njihovi ortaci. Što je mirniji, jednostav¬
niji, objektivniji pritom pisac, to je intenzivnija, prodornija njegova
misao — i to sređenija, neodoljivija, sugestivnija njegova pripovje¬
dačka vještina.

3 .

Ali između ta dva Nehajeva leži čitava jedna književna epoha,
koja je, kao reakcija na Modernu, donijela ponovni „Sturm und
Drang traženja i rušenja: ekspresionizam. Javio se već prije rata
kao reakcija na nemoguću političko-socijalnu situaciju uoči velikog

9

rata, tražeći umjetnički izražaj eruptivnim snagama, koje su buknule
svom snagom u katastrofama rata i u kaosu prvih poslijeratnih go¬
dina. Ekspresionizam je sav satkan od potencijalnih fikcija, ne od
zbiljske stvarnosti. Nade i uzbuđenja revolucionarnog htijenja, bes¬
krajni vidici prevratnih zahvata, fantastične vizije ratnih strahota
kao makabreskni kontrast isto tako fantastičnim ogorčenjima razo¬
čaranja, neposredno iza rata. Pisac se ne uvlači više u sebe kao u
psihičkom naturalizmu Moderne, nego se sav baca u borbu, na
barikade duha. Ali su te barikade u onoj grandioznoj veličini, u
kojoj ih on zamišlja, imaginarne. Ekspresionist nameće vanjskom
svijetu lik svoga htijenja. Njegovo unutarnje doživljavanje nije mi-
mozna reakcija na sukobe s vanjskim svijetom, nego je, često bru¬
talan, juriš na nj. Pritom ekspresionist, vođen veličinom svoje vizije,
često udara teškim mužarom ondje, gdje bi dostajala i strojna puška,
ili stupa na teren s već nataknutom plinskom maskom i ondje, gdje
bi bilo lako ukloniti strvinu, koja okužuje zrak. Iz toga nerazmjera
nastaje groteska, koja je bez sumnje, hotice ili nehotice, najjače
izražajno sredstvo ekspresionizma. A u drugu ruku, borba ekspre¬
sionizma za bolje čovječanstvo, za veliki pokret preporoda, zaista
nije Don Quijotov boj s vjetrenjačama, jer pogađa točno srž pitanja,
iako ne može da ga riješi, i jer je iskrena. Zato je njezina druga
strana tragična patetika, puna sumorne nostalgije za srećom čovje¬
čanstva, kao u Krležinu okovanom Kristovalu Kolonu ili u gluhom
mraku, u kojemu se još nalaze lica Kulundžićeve ,,Ponoći . Iako nije
više pisan dosljednom tehnikom ekspresionizma, Cesarčev roman
„Zlatni mladić 44 , koji crpe građu iz onoga vremena i još je pun
ondašnjih uzbuđenja, pokazuje i jednu i drugu stranu gledanja: i
grotesku u socijalno-političkoj persiflaži i tragičnu melanholiju u
sudbini pojedinih lica.

Kao nekad „Sturm und Drang", ekspresionizam, koji sav znači
revolucionarnu borbu, dakle akciju, radnju sa udarnim parolama
bez opširnih analitičkih refleksija, najjače se i najjasnije očitovao u
drami. Takve su epohe nužno prijelazne i prolazne. Prolazne za
generacije i pojedince. I prema tome njihova je vrijednost više u
tom, što su dokumenti vremena, nego u tom, što bi bili zreli i trajni
plod stvaralačkog duha u njegovu najjačem naponu. I Goetheov
„Gotz" i Schillerovi „Razbojnici * 4 i Hugoov „Ernani 4 značajni su,
ali ne će svjedočiti o talentu svojih pjesnika kao što svjedoči „Ifige-

10

nija", ,,Wallenstein 44 ili „Legenda vjekova 44 . Krležina „Baraka pet
be“ koju su inače donosili u ogledima naše proze, danas, nakon
nastojanja oko zatvorenije forme, koje je pisac intonirao „Glem-
bajevima 44 s više smisla za stvarnost, za mirniji i trajniji pogled,
za klasičniju zaoštrenost i forme i ideje, možda i nije više najpo-
desniji primjer piščeva pripovjedačkog talenta. Svakako, tko hoće
da vidi Krležinu neobičnu moć u stvaranju stravičnih imaginarnih
vizija, fantastičnih halucinacija duha na podlozi realnosti, koja je
u svojoj pokidanosti isto tako fantastično nerealna, taj će posegnuti
za tim demonski mahnitim pozorištem sjena. Kako je ekespresioni-
zam ne samo kao književni smjer nego i kao shvatanje stvarnosti,
pokret općeg karaktera, to je naročita njegova oznaka sveobuhvat-
nost perspektiva, kosmički karakter zbivanja, univerzalni kosmopoli-
tizam idejnih zahvata. U tom se pogledu teško odreći pripovijetke kao
što je „Baraka pet be“, u kojoj drhti sveopća definicija rata i opće-
ljudski pojam užasa pred fizičkim, a još više moralnim uništenjem
čovjeka, ma kojoj on narodnosti pripadao. Hrvatski vojnik svjetskog
rata sa svojim bezutješnim i bezizglednim perspektivama čovjeka,
koji se bori za imaginarne pojmove, njemu strane i nejasne, naro¬
čito je plodonosna podloga za psihologijska iskustva te vrsti. A ta
je ista podloga dana i u „Bitki kod Bistrice Lesne samo što je
nakon ekspresionizma autor napustio grand-guignolske vizije nad¬
realnih stvari, a s tim u vezi i idejni raspon gledanja. „Bitka kod
Bistrice Lesne“ nije više pripovijetka svjetskog opsega, ona znači
prolaženje svjetskog rata kroz dušu hrvatskog seljaka u vidu nje¬
gova sitnoga ličnog vidnog kruga i njegovih pojedinačnih briga i
pogleda. Ali su pogledi karakteristični za čitav njegov kraj, za či¬
tavu zemlju, i po tom su bliži stvarnosti.

4 .

Put k stvarnosti posljedica je ekspresionističkih razočaranja.
Revolucija, uzbuna, revolt nošeni su idealizmom, koji svoju eksplo¬
zivnu dinamiku crpe otuda, što već gleda u duhu ostvarenu sliku
svijeta, koja je tek fiktivna i imaginarna. Ali u svom zanosu on se
na svakom koraku sukobljuje sa zbiljnošću, sa stvarnošću koja ne
samo da ne odgovara njegovoj fikciji, nego joj je i polarno oprečna.

11

Nerazumijevanje i nehaj odozdo, pritisak i sila odozgor, sudari svih
mogućih nepredviđenih (ili u zanosu oduševljenja previđenih) kom¬
ponenata s desna i lijeva, donose kobne rezultate. Preostaju dva
puta: ili prilagođivanje, bar prividno, ili napuštanje borbe i po¬
novno uvlačenje u sebe. U prvom slučaju onaj, koji prividno podli¬
ježe, pušta svoga najvećega neprijatelja, stvarnost, da se sama
izgrize i obori. Srušivši njegov idealizam, ona nije ništa postavila
na njegovo mjesto, i u bezidejnosti i duhovnoj praznini njezine uobra¬
žene sitosti, ona će ugušiti samu sebe. Otuda jedan tip pisaca „nove
stvarnosti" ili modernog objektivizma, onaj, koji nije napustio idejnu
borbu. Odrekavši se silom prilika svakog vidnog rezonovanja ili
sentimenta, zadovoljava se tim, da registrira, zaoštrenom točnošću
zapažanja, tu stvarnost. Njezino izražajno sredstvo nije više mefi-
stofelski cinizam poruge, a ni eksplozivna uzbuđenja pobune. Do¬
staje, da se uglavi niz dogođaja, da iskoči njihova jasna uzročnost,
pa da se osjeti, koliko je neodržljiv taj poredak, koji se silom na¬
metnuo u času kaotične pocijepanosti revolucije. Ta trijezna, mirna,
svijesno hladna podzemna borbenost očituje se ili u superiornom
stavu jedva zamjetljive ironije, kao u pripovjedačkom gledanju
Budakova „Vuka Seponje" i si., ili u namjernom odricanju svega
onoga, što znači pjesnički nakit, te bi moglo uljepšati stvar i dati
joj neki prijatniji vid. A taj ona prema ogorčenom borbenom stavu
piščevu ne smije da ima. To je tip „socijalne književnosti u suvre¬
menom smislu riječi, s čitavom legijom pisaca u svjetskoj književ¬
nosti, kojih faktičnu literarnu zamašnost nije uvijek lako razabrati
iza krupnoće predmeta, koje obrađuju. Cesarčevo nastojanje u ne¬
kojim glavnim pripovijetkama simbolično nazvane zbirke „Na novom
putu" pokazuje takav smjer, kojemu je možda najklasičniji primjer
njegova „Hobotnica". S obzirom na namjerno odricanje svega
onoga, što se zove pjesnički ukras i što književnom djelu može da
dade stilsku izrazitost i ličnu boju, možemo se pitati, može li ova
književnost propagande u sudu budućnosti i u sklopu prošlosti kao
književnost, kao umjetnost, zauzeti presudno mjesto u stvaranju
hrvatske književnosti kao individualne cjeline, koja reprezentira
nešto, što opravdava svoje ime, dajući mu karakteristični izražaj i
unutarnju sadržinu? Jasno je, da posizanje za krilaticama i jedno-
krilnim definicijama kao što je bila „golubinja ćud s romantički
idealističke, a „porod vuka i arslana" s modernistički pozitivističke

12

strane, predstavljaju jednostrano gledanje i čine se samo kao pjes¬
ničke fraze. Ali kad i Krleža u svojoj „Hrvatskoj rapsodiji" prika¬
zuje Hrvatskog genija sa svijetlom zvijezdom na čelu usred kaosa
ratnih strahota i bezglavosti, onda se i nehotice nameće misao, da
je karakteristična oznaka hrvatskog duha izvjesni romantički misti¬
cizam, koji bi općenito bilo teško definirati, ali je u istinu neuklonjiv
u svim jačim manifestacijama našeg kulturnog izražaja. Ove uvodne
stranice nisu nipošto pisane, da podižu sporna pitanja ili da ulaze
u borbu, ali osvjetljujući svoj predmet, one nisu mogle mimoići ni
taj problem, koji, stojeći na granici dvaju stogodišta hrvatske knji¬
ževnosti, i ne pripada više pravo ovom prvom razdoblju, jer bi de¬
finitivne plodove imao tek donijeti.

Drugi tip modernog objektivizma, onaj koji se povlači u sebe
i gleda stvarnost nezavisno od nje same, nije još ni zastupan u našoj
suvremenoj književnosti. Linija evropskog romana koja je intoni¬
rana Proustom, a u potpunoj svojoj stilskoj izrazitosti izrađena po
Joyceu, Virg. Woolf, Italu Svevu i dr. ne daje više imaginarnu, nego
iracionalnu sliku svijeta. Koliko je „socijalna književnost" određena
propagandnom sadržinom i prema tome nosi sama u sebi uvjete
zaokruženosti, oštre pointiranosti i uzročne povezanosti pripovije¬
danja, dakle tipa „uzorite novele", toliko Joyceov tip romana dokida
(na oko bar) svaku razumsku povezanost događaja. Zašto bi neke
pojave oko nas bile važnije, a druge ne? Zašto bi, kad smo se već
toliko puta prevarili u svojim iskustvenim zaključcima, baš ova po¬
java bila u uzročnoj vezi s onom, kad bi to mogla biti i svaka druga,
koja je okružuje? Treba dakle sve registrirati, i u tom šarenom
kaleidoskopu tajnu ćemo vezu između stvari i pojava prije naslutiti
podsviješću nego li pronaći razumskim poimanjem. Einstein i Freud,
premda mnogima nisu ni točno poznati u svom naučanju, ubacili su
u suvremeni svijet dvije krilatice: relativnost i podsvijest. Književna
ih imaginacija iskorišćuje na svoj način za stvaranje novih i bo¬
gatih efekata. Takav se roman na prvi mah pričinja kao muzej svega
1 sva čega, što centralno lice oko sebe zamjećuje i registrira, prividno
bez razumske kontrole, kao nekakav bezredni inventar. No uza sav
svoj labirintski karakter, ukazuje se pripovijedanje, izbliže ogle-
dano, kao neobičan raffinement diskretnog pointiranja radnje uz
neodoljivo pronicavu introspekciju duševnih stanja i pronalaženje
sasvim novih putova za otkrivanje problematike životnog zbivanja.

13

5 .

Sačinjajući sastavni dio zbornika „Sto godina hrvatske knji¬
ževnosti**, pogled je ovog izbora uperen više unatrag nego li una¬
prijed- Pa ipak, kada bi se radilo o nezavisnom izboru za pojedine
epohe različitih smjerova, bez sumnje bi ušlo više pisaca, koji su
dali karakteristične tvorevine momenta, iako su se kasnije, u cjelini,
izgubili. Čak i njihovi vlastiti produkti iz ranijih epoha blijede u
cjelini njihova životnog djela. Tako se desilo, da ekspresionizam i
nema ovdje svoga pravog zastupnika, jer mu je prerano preminuli
Donadini tek preteča, a Krleža i Cesarec danas su ga već premašili.
Kada bi se htjela dati potpuna historijska slika svega toga, bilo bi
možda najopravdanije, da se ne biraju pisci nego same pripovijetke,
i da se one poredaju po godinama svoga postanja: na taj bi način
bila zastupana n. pr. po dva Nehajeva, pa dva Krleže, po dva Ce-
sarca i po koje ime, koje se danas više i ne spominje. Ali omeđani
prostor i opći karakter ove knjige nikako ne bi toga dopustio. Uza
svu historijsku perspektivu, mislim da je zadaća ovakve antologije,
koja se daje u ruke ne stručnjacima nego širokoj inteligentnoj čita¬
lačkoj publici, da pruži čitaocu živu hrvatsku književnost. Njen
izbor treba još i danas da govori govorom umjetničke i stvarne
sinteze, dokazujući da, unatoč promjenljivosti stilskih ukusa, postoji
trajno vrijedna i kulturno zrela hrvatska književnost u svojim de¬
finitivnim plodovima. A drugo, da ta književnost ne znači računski
zbroj nego organsku cjelinu, povezanu ne samo razvojem i usavrši-
vanjem umjetničkih izražajnih sredstava, nego i svim onim što čini
narod narodom, životom ljudi, kraja, zemlje, duhovnošću i stvar¬
nošću, intelektualnim i socijalnim problemima, političkim i moral¬
nim životom.

Treba li napose još upozoriti, koliko je baš u tom pogledu
dragocjena Matoševa pripovijest, koja svojim naslovom, pa sjeća¬
njem na Jelačića bana, pa vremenom protivumadžarskih demonstra¬
cija osamdesetih godina, pa godinom, kada je napisana, povezuje
baš čitavu stotinu godina ovog antologijskog zbornika. Ona ujedno
daje na nesravnjivo sažet i prodoran način Matoševo karakteristično
tragigroteskno gledanje života, plastiku bez premca, lapidarnu, ne¬
odoljivu. A iznad svega toga, Matošev srčani demokratizam i nje¬
govu budnu svijest borca (priča se, štampana prvi put u beograd¬

14

skom ,,Delu“, zvala „Junačka smrt“ — sarkazam, koji siječe poput
oštrice), neumornog Derouledea svoje tužne Kroacije.

Neke nam pripovijetke jače približavaju pjesnika stvaraoca
kao ličnost, kao duhovnu pokretnu silu, u autobiografijskim moti¬
vima ili u priči (Nazorov Anđeo u zvoniku, Ogrizovićev Bog,
Brlić-Mažuranićkina Šuma Striborova). Livadićeva „Isabeau** je,
točno po doktrini Moderne, klasična ilustracija „indiferentnosti
sujeta**, koji pjesnikova inspiracija ipak prožima finom čovječanskom
osjećajnošću. Drugi, bliži životu zajednice, hrabro načinju osjetljive
socijalne motive (Nehajev, Donadini, Cesarec) dajući ujedno
atmosferu grada. Ali klasični pejzaž Zagreba u ovoj knjizi, a sva¬
kako i jedan od najklasičnijih uopće, ostaje Matoševa turobna slika
tuđinom gaženoga Jelačićeva trga. Okružuju ga slike krajeva, koji
su vjekovima stvarali hrvatsku zemlju, pojam domovine i njezine
fizionomije u historiji, onoga što čini da ovaj antologijski zbornik
predstavlja ne samo po imenu nego i u stvari jedan kontinuitet
srodnosti i cjeline. U tom je pogledu golem korak učinila pripovje¬
dačka umjetnost od nedavne prošlosti do danas: od više ili manje
bezazlenog izvanjskog folklora do modernog vizionarnog artizma,
koji u tajni tla i krvi traži vjekovne zakone unutarnje i vanjske egzi¬
stencije onoga, što daje narodu pravo na život, i što mu ga zajam-
čuje u budućnosti. Preko intimnog, sitnog, još realizmu srodnog
genre-slikarstva Ivakića i Velikanovića sa Slavonijom i Srijemom
u interpretaciji Moderne, koliki je velik razmak od Budisavljevićeve
Ličke grude do Budakova Vuka Šeponje, u kojem je na nesravnjivo
priprost a ujedno dubok način dana duša Like, s ličkim pejzažom,
Ličaninom, financom, žandarom i ličkim vukom! Ili razlike između
dobronamjerne bezbojne didaktike nekadanjeg Osman-Aziza ili
Edhema Mulabdića, i Hercegovine Alije Nametka, u kojoj duša
muslimana nije slikoviti Istok ni interesantni arhaizam, nego su¬
dionik dubokog vapaja čitave zemlje za svijetlom, suncem i slobo¬
dom. Nazor je ovio pričama svoga života otoke i primorje, Šimu-
nović je klesao tipove dalmatinskog kopna, Vilović je otkrio Me-
đumurje, Krleža je u Zagorčevoj ratnoj nostalgiji za zavičajem,
rnožda i suviše ,,rembrantovski“ ali ipak istinito, ocrtao Zagorje
bitno drugačije od onoga „pod starim krovovima**. Pejzaž je ne-
siavnjivo napredovao u nijansi, tlo je oživjelo svojim životom, a
krv, koja je iz njega niknula, nerazdruživa je od rodne grude. Baš

15

po tom rodna će gruda unatoč svim političkim peripetijama (Matoš,
Krleža, Vilović, Kolar) biti i ostati lijepa naša domovina.

*

Po želji izdavača ovaj je uvod nešto opsežniji. On uza sve to
nema nikakvih pretenzija, da bude iscrpna studija, nego je samo
pokušaj, da opravda i obrazloži izbor, koji iznosi pred citaoca. On
hoće da ujedno pripovijetke, koje su, premda je svaka za sebe za¬
okružena i potpuna, ipak istrgnute i osamljene, poveže nitima, koje
bi mogle učiniti, da čitalac osjeti, kako ta književnost, koja mu se
iznosi u perspektivi jednog stoljeća, nije mrtva historija ni prazno
slovo, nego živi život i zalog novih snaga.

Ljubomir Maraković

16

MODERNI HRVATSKI PRIPOVJEDAČI

ANTUN GUSTAV MATOŠ

KIP DOMOVINE LETA 188*

K ada se ušeprtljiše Zagrepčani radi onijeh grbova na zgradi
državne financije, zovne usplahirena vlast u pomoć vojsku.
Bijaše to treći dan „bune".

Jutro toplo, sunčano. Nebom se nepomično pružio samo jedan,
crn i duguljast oblačak: mniš, e je kroz pukotinu modrog plašta
nebeskoga prokuljao dim.

— Vojska ide, ide vojska!

I za tili časak prsne šarena gužva. Odvulala se kao pred
kakom grozovitom istragom, a na pustom trgu Jelačićevu ostadoše
samo piljarički stolovi i stočići.

Za tren oka zabravilo vrata kućna i dućanska.

Tišina kao pred groznom bitkom!

Malo, a iz Bakačeve ulice kao da šušnu lišće, kao da pljusnu
kiša — i diže se bahat kopita.

— Soldati ideju, bežimo!

— Nedem, makar fratri padali!

— Ali Pepica, draga, lublena Pepica — —

— Nedem, Joškec, nedem! Kaj mi moreju ovi grintavci? Ja
nis’ niš kriva!

To govori tik do spomenika usamljen par: guravi piljar Po~
gačić i pretila gospa Pogačićka, koja se ujezerila na svom tronošku
kao u staro mirno doba.

I zarudi prvi red konjice.

— Pepica, za pet ran Kristušovih, smili mi se! Hodi! Buju te
fundali ovi madžarski hajuši . . .

I niz modruljasti se nos poštovanog purgara prosu voda iz

očiju.

— Ali Pepica, draga, lublena Pepica!

Nedem, Jozica, magari najdepši fratri padali!

Tutnji već i gromori: sad će ih zapljusnuti crveni eskadron.
— Pepica! Jojček, kaj bu z nas!

2 *

19

I čestiti se purgar zdvojno okrene na peti i stane strugati,
strugati niz čaršiju

— Fuj te budi, pajcek vušivi!

Drekne i pljune za njim.

Konjica joj se već kasom sasvijem prikučila ...

Tek sada, kada se osjeti sama, napuštena, a motreći sve jas¬
nije bijesna, blesasta lica i gole ćorde — uhvati babu grdan strah.
Ujelo ju nješto duboko u grudima, koljena joj se kucnu, ona dva tri
zuba zacvokotaju, a pred očima joj se zamagli.

Šćućuri se i stane gristi nokte. Učini joj se, da ju onaj buc¬
masti oficir s iglastim brcima gleda pakosno, zlurado.

— Lezi, babo! — dreknu neko.

A ona potresena skoči na noge junačke i baci kao molitven
pogled na sionog Bana: u sunčanom se zlatu blista kalpak i menten,
a ljuta mu se krivošija u snažnoj desnici kao zapalila ...

I u babinoj duši sine dan, kada ga je djevojkom ovdje gledala
s njegovim ,,Ilercima“.

U to bočne onaj časnik svoga konja i uz urnebesni hura i
smijeh preskoči poštovanu ,,tovarušicu“ opće poznatog purgara
Pogačica. Zemlja zatutnji, a guša poleti kao vijor preko piljarskih
klupa i stočića.

★

★

★

Poslije nekoliko sati jedva nađe poštovani Pogačić svoju ženu.

Prućila se kao panj pored svojeg tronoška. Po amazonskim
joj se grudima prosuo luk, peršun, voće, salata i krunice različita
cvijeća,

Prisvenula, sirotica. Čelo joj probijeno, a po požutjelom se
licu uhvatio sir od krvi kao sok od jagode ili višnje.

Nebavac Pogačić zapuca zdvojno prstima, udari se tronoškom
po čelu, stane Pepicu podizati na noge i pipati joj srce. No Pepičino
je junačko srce stalo, da se malo odmori. I zlosrećnik otrči u naj-
bližu rakijašnicu i baci u kljun čitav polić rakije.

Odnijeli ga u bolnicu Milosrdne braće.

I nju i njega zakopaše krišom, -—- krišom, dragi čitaoče,
krišom ...

20

ISO VELIK ANO VIĆ

DESA GROM

N ekad je to bilo najobičnije ime u selu. Ako se dijete rodi u
subotu, uoči blagdana Gospodnjeg, ili na samu nedjelju, zar
bi se taj mali sretnik i mogao okrstiti drugačije nego blagdanjim
imenom: Dominik, nedjeljno dijete, — Nedjeljko, kako se po nekim
mjestima zove takav sretnik, ili Deša, kako se Dominik od mila
zove ovdje u selu.

I Deša Grom bio je sretnik, koji se rodio u noći sa subote na
nedjelju, pa mu nije izmaklo lijepo ime nedjeljnog djeteta. Ali njemu
je poslužila još jedna sreća, rodio se i uoči svetog Antuna, najvećeg
blagdana seoskog.

Radi toga seoskog blagdana i čuvenog proštenja na taj dan
gotovo ga i ne htjedoše okrstiti uobičajenim nedjeljnim imenom.
Sva ženskadija u kući, pa i drugi svijet iz susjedstva, koji se bio
sletio da vidi lijepog momčića, o kojem su već bili razglasili divno
čudo da je crven kao Švaba, i divili mu se. koliko je grlat, nada-
doše viku, da ga treba okrstiti po sutrašnjem svecu, svetom
Antunu, od kojeg i nema većeg sveca u selu, a možda i na cijelom
svijetu. Bili su gotovo već i prevladali pristaše svetog Antuna, ali
onda se javi domaćin, otac dječakov. Jako se rasrdio čovjek, što se
cijelo selo plete u njegove poslove, pa kad se rasrdio na žene,
rasrdio se i na sveca, ni kriva ni dužna, i strašno se uprotivio i
svecu i njegovu imenu. Veli on. ,,Svetac je gospodar u svojoj crkvi,
a ovdje sam gospodar ja“.

Svatko se voli goropaditi, a pogotovu domaćin u svojoj kući.
Zapitat će on dakle:

— Šta je ovo? Je li ovo djevojka ili momak?

— Pa valjda je momak, *— smiju mu se žene, koje već vole
takve razgovore.

— A je li on Švaba?

— Ne dao Bog! — odgovaraju mu, a nekako čudno gledaju
dijete, kako je crveno, ali ne čude mu se na glas.

21

— A je li, da prostite, švapski konj? — sasvim se razgoro-
padio domaćin.

Na to pitanje nema dabogme odgovora. Razumjelo je već
društvo, kud šiba domaćin. Znaju svi, s kakvim zavjetima i mol¬
bama dolazi svijet u njihovo selo na Antunovo. Djevojke se mole
svecu, da bi ove godine stekle mladoženju. A Švabe iz okolnih sela
dovode na taj dan pred crkvu svoje konje, i onda se u crkvi mole
svecu, da im konje i ove godine očuva od svih starih bolesti, koje
su se uvijek znale, i novih, koje su se silno rasplodile, otkad su
došli veterinari i svake ih godine ima sve više.

Dok su se samo djevojke molile svecu, bilo je u selu mnogo
Antuna. Ali otkad su se molitvama pridružili i Švabe sa svojim
konjima, velika je zamjerka u selu i kao da je u selu svake godine
sve manje Antuna. Radi Švaba nastala je zamjerka i svecu.

Tako se i novorođeni mališ odbio od seoskog sveca i bio
okršten po očevoj želji Dominik, a onda se u selu prozvao dabogme
Deša.

Svako čudo za tri dana, pa tako se brzo prestadoše i čuditi
Dešinoj crvenoj kosi. Rodio se uz gromove i sijavice, pa mu je
valjda otud, od silnog žara i svjetlosti, ta crvena kosa. Ne treba
dakle dalje ispitivati niti se čuditi. A kad je odrastao, onda se da¬
bogme nitko i ne bi više usudio čuditi, i još manje iskazivati na
glas bilo kakvo mišljenje o crvenoj kosi Dešinoj. Jer i koji su poku¬
šali da iskažu kakvo mišljenje, zlo su prolazili, pogotovu nedjeljom,
kad je svak dokolniji i raspoloženiji, pa voli da temeljito svršava
račune s ljudima za cijelu nedjelju dana.

A i nije trebalo mnogo razglabati, otkud djetetu crvena kosa.
Kod Švaba se zna, otkud im je tolikoj djeci kosa kao žeravica. Zato,
jer Švaba jede kelerabu, sladi se aptovim pekmezom, od kojega
zaziru čak i komarči, a klone se kao vraga ljute paprike. Za kaznu
mu zato izbija paprika na kosu. Drugačije je već s našim svijetom.
Tu može da se desi crvena kosa jedino onda, ako se dijete rodi uz
gromove, a osobito uz sijavicu. Od sijavice pocrveni kosa, pa dijete
bude nalik na Švabu, — crvenko ili crvenperka. I takav mu nadimak
može i da zamijeni pravo ime. Ali to još ne bi bilo najgore zlo. Ne¬
volja je, što takvo dijete, ako je dječak, rado ode u pijanice. I to
je dabogme od nesretnoga groma. Od njega je žarkoga ožednjelo
dijete još u majčinoj utrobi i ne može da utaži žeđu sve do groba.

\

22

Sve je tako, razumije se, bilo i s Dešom. Rodio se žedan
prežedan, i za svega života nije nikako mogao da otplakne sa sebe
kobnu žeđu. Žedan se rodio, žedan će i umrijeti.

Znao je on dobro, tko mu je skrivio i crvenu kosu, i pijanstvo.
Znao, a ipak se nije ljutio na krivca.

— Druge, — veli, ubija grom, — a mene ne samo da nije ubio,
nego me od prvog dana obdario i crvenom kosom i žeđom. Crvenom
kosom zato, da budem drugačiji nego svi ljudi, a žeđom, da im ne
bude teško piti. Jadnik je, komu Bog nije dao žeđe, a on ipak pije.

Nije se zato ni bojao groma. Znaju već i djeca, da ne valja
ostajati pod drvetom, kad je grmljavina, Svak se boji i bježi. A
Deša, čim začuje grmljavinu i začuje gromove, staje pod drvo i
veseli se:

Udri, grome, i žene i mome,

AV ne ubij, koja mene ljubi!

I smije se svakomu, tko se boji. Dovikuju mu žene, neka se
sklone, neka ne griješi, a on se smije i odgovara:

Bog je dao Desi,

Da po volji gresi .

No jednom o Ilinju, kad je navalila nepogoda i na sve strane
uzeli treskati gromovi, a Deša se po običaju sklonuo onamo, odakle
drugi svijet bježi, pod veliki dud na ulici, desilo se, da je grom
opalio upravo u taj dud. Zaprepastili se ljudi, koji su gledali, stade
ženska cika i vriska. Dud se uznjihao, stresao se, kao da je kakva
biljčica, koju trgaš iz zemlje, gotovo odskočio i onda se izvalio.
Deša nestao na čas za uzvitlanim granama, a kad se drvo izvalilo
i grane se smirile, razabraše ljudi u čudu, da između dvije najjače
grane stoji Deša ravan kao kolac i gleda nekud u nebo, kao da
očekuje još jedan grom.

Kad je stao pod drvo, bio je malo napit, a nije ga rastrijeznio
ni grom, koji je udario u drvo. Ako je grom nekad, kod rođenja
njegova, bio moćan da mu za sav život osuši grlo i osudi Dešu na
vječno pijanstvo, nije sad više bio moćan da u njemu osuši piće i
tako ga rastrijezni. Ta ni božja sila, koja stvara pijanice, nije moćna
da ih odvrati od pića, jedino može da od njih stvara pitome
pijanice, koji tajom piju, a javno propovijedaju treznoću.

23

Sada je svima, i koji dosad nisu vjerovali, sinulo u glavi, da
Desu ne bije grom. Pa ako su ga dosad u po šale zvali Desa Grom.
sada ga stadoše već i u zbilji i gotovo od straha krstiti tako. I čak
bi i u ljutini znala izlanuti koja starija ženska: Deša te ne ubio!

Neki stadoše već Dešu da drže i za nekog zaštitnika seoskog.
Ako njega ne bije grom, to može da bude na korist i selu. Dobro
je imati među sobom takva čovjeka, pa mu se može usput i koješta
oprostiti. Može mu se oprostiti, što zna prepiti, jer na koncu konca
i nije on jedini u selu, na kom je takav grijeh. A može mu se valjda,
bar donekle, oprostiti i zao jezik njegov. Jer što se tiče jezika, nije
Deši bila dorasla ni jedna žena. I ne samo, kad se nakiti, što je
napokon bilo gotovo svaki dan, nego i onda, kad je najtrezniji. Ali
kako se sve to ne bi opraštalo čovjeku, kojega ne bije grom?

I tako su u miru i božjem blagoslovu tekle godine. Deša je
pio i grom ga nije bio, a žene su u selu već sasvim pouzdano znale,
da Deša Grom pomalo čuva i selo.

Ali onda dao Bog te nastala takva godina, da su se zapre¬
pastili svi u selu, a naposljetku, na prepast svima, i sam Deša.

Tek što je granulo proljeće, a ono se već o Josipovu prevratilo
gotovo u pravo pravcato ljeto. O Đurđevu nastali već pasji dani.
Ni kapi kiše. Već je i Petrovo, a suša te suša. Propalo žito, propada
kukuruz, propast će i vinogradi. Zgledaju se ljudi, huču, mole se, a
suša ne prestaje. A gledaju i Dešu. Kamo njegovi gromovi? Neka
bude i oluje i groma, samo neka se otvore nebesa!

A Deša Grom još od proljeća pao u krevet. Ne pije, ne go¬
vori, gine živ. Ili ga je spopala bolest, ili ljuta nevolja, što mu se
ljetos iznevjeriše gromovi? Pitaju ga, ali on ne odgovara nego kao
i sav svijet huče, a kad misli, da ga ne vidi nitko, moli se i on.

No cijeloga ljeta i jeseni nije izmolilo kiše ni selo, ni Deša
Grom. Propali kukuruzi, a kad najzad propadoše i vinogradi, pa se
selo uzvikalo, da ne će biti vina ni za najveće blagdane, okrenuo
se Deša Grom k zidu, uzdahnuo i izdahnuo.

Sahranili ljudi Dešu, pa kad su se okupili na daći, uzeli da
razglabaju, Šta je to s njihovim Dešom Gromom. Muškarci su sva¬
kako mudrovali, ali nikako nisu mogli da se slože. I ne bi se nikad
ništa ni znalo, zašto je suša ubila i selo i Dešu, da žene nisu riješile
tu zagonetku.

24

— Šta bi i bilo? — rekoše, — nego Deša, grom ga ne ubio,
i nije bio pravi zaštitnik seoski. Ako ga je grom i čuvao, nije ga
dočuvao do kraja. Istina je, isušio mu je grom grlo, ali ni to nije
mogao baš sasvim. Dodijalo onda i božjim gromovima, pa se okanili
jalova posla. Hajde, vele oni, da odustanemo od treskanja i gru-
hanja, pa da na selo navalimo sušu. Drugačije nikad ne osušismo
Deši grlo. A ako mu ne osušimo grlo do kraja, zar će on ikad prepiti
i od pića nastradati? Ubit ćemo sušom i njega, i vinograde, pa makar
izginulo i cijelo selo.

Tako se i razbistrilo cijelo pitanje. Radi Dešina grla nastra¬
dalo je i cijelo selo. Zato se ta nesretna godina i prozvala „Dešina
suša". I djeca, koja su se rodila te godine, Bog zna kakva će još
biti.

A Dešu, ako i ne grde, nego samo žale, najvoljeli bi da mogu
zaboraviti. Ne dao Bog, da se rodi opet takav crvenko, uz grmlja¬
vinu, gromove i sijavicu! A ni jednoj se rodilji ne smije dabogme
ni spomenuti, da bi joj sinčića okrstili imenom Deše Groma, pa
makar se sto puta rodio uoči nedjelje ili na samu nedjelju.

— Bolje ti je, — kažu ljudi, — zvati se i kakvim zvjerskim
imenom Vuk, ili po kakvoj kukavnoj biljci ili travi Dragoljub,
Smiljan, ili da te zovu šaljivim imenom Breko, nego da budeš Deša
i da navodiš na selo sušu.

25

BRANIMIR LIVADIĆ

ISABEAU

Događaji iza kulisa jednoga marionetskoga teatra

K ad se svršio čarobni vaudeville na malome teatru i žuta svi¬
lena zavjesa po posljednji put lupnula o daščice, koje i ovdje
znače svijet; kad se pogasili nečujni plameni uzdasi žarulja, i sva
se dvorana zgrčila u tami; kad je već davno mala Holandeskinja
s dubokim dekolteom iz trećega reda parketa sklopila na mekim
dušecima plave djetinje oči, — našao se drveni gospodin grof
licem do lica, na gomili drvenih leševa, do gospođice Isabeau.

On je bio jedan od vrlo otmjenih, koji su tik do fotelja Velike
Kraljice motrili s udivljenjem ples gejša, nenatkriljivu produkciju
učiteljice baleteuse, signore Grondone. Gospodin se grof zalud patio
na svojoj crnoj niti, da izmakne na čas laskavoj blizini Velike
Kraljice, pa da potraži poslije plesa iza kulisa gospođicu Isabeau,
malu balerinu s desnoga krila, da joj pokloni krupni briljant u svome
prstenu, ili četveropreg, ili svoj najljepši dvorac u zatišju Norman¬
dije . * ♦ Sve bi joj bio dao u onom prigušenom zanosu, kad se nije
mogao oteti crnoj niti, jer je osjetio, na pragu svojih pedesetih, opet
ljubav, divlju ljubav kao prije trideset godina!

Gospodina su grofa prošli srsi svim njegovim drvenim udo¬
vima. On nije vjerovao prevarljivoj mjesečini, štaviše, nije vje¬
rovao ni svojim rođenm očima, da je dodir na njegovim obrazima
bio doista dodir lica male graciozne balerine, da je ona potražila
upravo njega, i tu se namjestila posve udobno i prijatno u nje¬
govoj blizini. Kod produkcije bilo je toliko mladih, otmjenih i lje—
pušastih kavalira, koji su sigurno također primijetili dražesnu
Isabeau, a ona ipak nije pošla ni s jednim, odrekla se svih prijat-
nosti njihove naklonosti i potražila je ovo mrtvo mjesto na nje¬
govim grudima. Da mu nije zapinjala riječ u grlu, on bi joj sigurno
bio rekao: ,,Gospođice, to nije moguće!** To bi joj bio rekao, a
mislio bi u sebi: ,,Gospođice, ja sam star, moji su udi ukočeni, ja

26

se ne umijem više ni pokloniti elegantno, moje su noge od drva, a
ruke mi suhe i hladne . . .**

Ali zbilja je bila tako bezobzirno istinita, da nije mogao sum¬
njati: gospođica je Isabeau došla zacijelo namjerice k njemu, za¬
hvatio ju onaj strasni val njegova čuvstva, i privukao neodoljivo
k njemu. I sad je taj čarobni stvor njegov, njegov, do beskraja
njegov!

. . . Zraka mjesečine pomaknula se nježno s njezina lica,
pomilovala ga kao suha usna još jednom, i zaronila kao omamljena
u tminu.

Ono, što je čas prije morao vjerovati, sad se gospodinu grofu
pričinjalo još više kao sanja ...

. .. Pokucao je na vrata na kraju grada, gotovo u predgrađu,
i zapitao staru gospođu:

— Stanuje li ovdje gospođica Isabeau?

Starica mu je otvorila mučke vrata od sobe. Došla mu je u
susret mala stidljiva djevojčica u ružičastoj bluzi.

-—’ Vi ste, gospođice Isabeau! — uskliknuo je grof, a gospo¬
đica stisnula tek jednom rukom bluzu oko vrata, a drugu je polo¬
žila povjerljivo u njegovu. Za čas preletjelo mu oko trošnim ubogim
meublementom. Nije rekao ništa, zavirio je samo dublje u djevo¬
jačke oči. Dohvatiše mu stolac, kao umoran on se spusti na nj.
Njegovi drveni udovi sudariše se, on se plašljivo obazirao: nije li
tkogod čuo štropot.

Nastala je mala neprijatna stanka.

— Izvolite, gospodine grofe? — zapitala ga smjelo gospo¬
đica Isabeau.

— Došao sam, — promuca grof, -—- da Vam čestitam. Vi
ste plesali divno!

— O niste se trebali truditi.. .

Mnogo više nisu toga dana govorili.

... Kad je grof opet stupio u svoju palaču, krenuo je ravno
u svoj kabinet. Zatvorio je naglo vrata i sjeo uz raskošni pisaći
stol. Naslonio je glavu na ruku, a oko mu zapelo o fotografiju u
zlatnom okruglom empire-okviru. Pred njim je stajao njegov trideset
9odina stari portret.

Jest, takav je bio on.

27

.Mala Isabeau, o kad bi to mogla biti ljubav, ljubav kao

nekoć! Kad bih Vam mogao doći i reći: Gospođice, ja sam odabrao
Vas! Tu nema izlaza! Vi me morate ljubiti! Ja sam mlad kao i
Vi... i ja Vas ljubim kao i Vi mene!" ... Sapleo bi je svu rukama,
usne bi se našle ...

Ali što će joj reći sutra, kad se sretnu poslije pokusa pred
teatrom?

„Gospođice, Vi mi se sviđate ... Oprostite, ja sam star .,.
gospođice, ja Vas ljubim ... ali zaboga ne rugajte mi se, ja Vam
se kunem, na poštenu riječ, ja Vas istinski ljubim, ja nisam došao
da Vas kupim ... ne, ne... ja Vas ljubim kao nekoć!...“

A ona?...

„Ne rugajte mi se, gospođice, jer ćete se učiniti smiješnim ...
Nijesam li i tako smiješan?... Ne, to ne može biti, to ne mogu
vjerovati: jer Vas doista ljubim!"

O da sad tkogod pritegne crnu nespretnu nit, da ga digne
u oblake ili da ga stropošta na zemlju!

... No kakogod su bile grofu misli na malu Isabeau teške i
tegobne, on je od toga časa nije mogao više zaboraviti.

Njezina mu se slika utuvila u pamet i izlazila je pred njega
svijetla kao vedar dan.

Zamišljao je kao nešta nadasve milo i drago, što ne bi mogao
nikad više ostaviti.

U svaki je tren sigurno znao, gdje je, i što radi, i mislio je,
da će tako dovijeka biti.

Sve mu se navade poremetile: nikud nije više dospijevao u
pravo vrijeme, ili je dolazio, kad više nije trebalo da dođe. Samo
ondje, kud je ona trebala proći, stajao je već sat prije nego je bilo
potrebno.

Kad joj je prvi put predao bombonijeru, bio je u većoj ne¬
prilici, nego ikad pred Velikom Kraljicom.

Nebrojeno je puta mislio, da joj kaže, kako sve ovo nije ono,
što ona misli, kako sve ovo ne kazuje zapravo ništa od onoga, što
on osjeća. Nebrojeno puta pričinilo mu se opet, da on ništa ne bi
ni mogao da kaže ...

Bojao se, da mu se ona ne bi narugala, da ga ne bi odala
svojim prijateljicama i čitavom svijetu. No još se više bojao, da

28

mu ona ne bi rekla nešto ugodno, nešto, u što ne bi mogao vjero¬
vati, a ipak bi htio čuti.

Tražio je po pozornici i nije vidio ništa drugo nego nju, a
ipak je bio sretan, kad se svršila produkcija i kad ju je ispraćao u
duhu do skromnoga njezina stana.

Kudgod se zamislio u svoj budući život, svagdje je vidio nju
do sebe ... ili uopće više nije bilo za nj života ...

Čas su bili zajedno u kočiji, čas u barci, čas se uspinjali na
proplanke Alpa, čas su stajali na obali mora i udisali mirise slanih
voda . ..

U uzbuđenim mislima znao bi joj katkad ispisati čitava pisma,
knjigu pisama i bolnih ispovijesti . ..

,,... Isabeau, moje milo dijete! Znaš li Ti, zašto ja Tebe
toliko volim?

„Ti mi pričaš, da je Tvoj otac ostavio Tvoju majku, a ona
da leži bolesna u bolnici ... a ja ne mogu pojmiti, zašto je Tvoja
kosa tako bešćutno lijepa, tako zlatno-crvena kao ništa na svi¬
jetu, .. . zašto je obuhvatila Tvoju glavicu tako nježno, u tako
beskrajno strastvenom dodiru . ..

,,Ti mi pričaš, da Ti nisi tako mila, kao što se činiš, da si
prava zmija ... a ja ne mogu preboljeti misli, da je moja mladost
prošla, da moj život više ne može biti Tvoja sreća . . da ne može
više nikad biti ono, za čim moje srce umire od čežnje .. .

„Ti mi pričaš, da si za me osjetila nešto duboko, da me štuješ
i u mojoj ljubavi proživljuješ slatku svoju sanju . . a ja poznam
život, gledam budućnost i znam pouzdano, da će Ti jednoga sko-
roga dana sinuti pred očima pusta Tvoja zabluda, i ja ću biti samo
jedna ružna uspomena Tvoja ...

„Razumiješ li sada, zašto ja Tebe toliko volim?"

To su bila pisma, koja nisu nikad stizala na adresu, a ipak
se nisu izgubila . . .

Misleći neprekidno na nju, grof je doživljavao najpustolov-
nije avanture, tukao se s cijelim svijetom, vodio je raspre sa svojom
ženom, izilazio pred sud i gubio i dobivao parnice.

Sav se njegov život kretao u ludom zamahu kao zvrk oko
male balerine . . .

. .. Jedne večeri uhvatio ju za ruku i posio na klupu ispod
jedne rascvale lipe. Bilo je već nepodnošljivo sve ono, što se na-

29

kupilo u njegovim prsima ... zyijezde se lukavo probijale kroz
grane, bilo je tiho kao pred molitvu.

— Isabeau, milo moje! — govorio je grof, spustio se na ko¬
ljena, stisnuo glavu u krilo male balerine i zaplakao kao dijete.
Ona mu je položila ruku na glavu ... no dugo se nije mogao
smiriti .. .

Nisam mislio, da sam tako slab! -—’ rekao je sjedajući opet
na klupu. Mala se balerina zamislila, nehotice se dotakla njegove
ruke i progovorila u ekstazi:

,— Smirite se, gospodine grofe! Ljubav ni Vaša ni moja, ni
ičija nikad nije bila drugojačija! . ..

Grof je još točno zamijetio, kako se na nebu s lica mjesečeva
pomakao sivi oblačić, onda se odrazila žarka zraka iz očiju male
balerine, iz onih tamnih očiju, za koje je uvijek govorio, da im du¬
guje pjesmu ... Svijetlo ga je probudilo ... našao se na svome
starome mjestu: iza kulisa, licem do lica male balerine Isabeau.

Poslije svega, što se dogodilo, htio ju je zagrliti i poljubiti ..
no njegove su ruke bile kao olovo, a drvene noge još nespretnije
nego prije.

Mala Isabeau, tako blizu, bila mu je uistinu neizmjerno
daleko ...

Grčevita je bol stisla njegovo srce. Boljelo ga, što je ispao
s crne niti, što ne stoji uz Veliku Kraljicu i ne gleda balet signore
Grondone, makar i s mukama svojih pustih želja, od kojih se tako
slatko umiralo.

Sutradan se dogodilo još i ovo:

Vaudeville, iza kojega je gospodin grof došao u neprijatnu
situaciju, bio je dozlaboga loš. Nitko nije ni pomišljao na reprizu.
Ravnatelj marionetskoga teatra skinuo ga odmah s repertoara, iz¬
gubivši na njemu teške novce. Sav je bijesan strpao u svoj prazni
džep i gospodina grofa i malu balerinu gospođicu Isabeau. O podne
ih je donio kući, svojoj familiji. Svi su tu bili ojađeni, ogorčeni i
zlovoljni. Jedna se mala živa lutka s plavim uvojcima survala div¬
ljački na nesretni par. Grofova je elegantna toaleta bila za čas raski¬
dana. Njegove su ruke i noge letjele po zraku bez gospodara, kao
lastavice prije oluje . Glava mu se otkinula od trupa, kao da ju
sasjekla gijotina.

30

Jedino, što nisu mogli razoriti barbarski i surovi prstići, bio
je krupni trup gospodina grofa. Neopaženo se on skotrljao sa stola,
pao diskretno na parkete, i tu se zapleo u čipkaste rubove perzij¬
skoga saga.

... Tek u kasnoj noći, kad se sve davno smirilo, da je došao
tkogod i prisluškivao, čuo bi bio čudnu melodiju, — grofovo je
srce još uvijek mahnito kucalo ...

31

DINKO ŠIMUNOVIĆ

KUKAVICA
Pripovijest drevnog kaluđera

T ako je lijepa ova hladovina i težak miris orahova lišća, pa
umalo što ne zaspah. Ali kad me pitaš, pripovjedit ću ti sve
o mome čudnom dolasku u ovaj starodrevni manastir. Pogledaj
most, pod kojim voda šumi, ali je ja ne vidim, da bliješti na suncu:
preko njeg donese me iguman Tanasije na svom krilu, pa sve
otada služim narodu u slavu božju.

Sve ću reći, što se spomenem o tome dolasku, pa da vjeruješ
mladim kaluđerima, kad gonetaju o meni i lažu. Neki dan ti je
onaj olčina i mudračina Tanasije kazao, da me zovu „Kukavica ,
ali ne reče, zašto.

U nas svako dijete, još prije nego prohoda, steče nadimak:
— nekoga dopadne ljepši, a nekoga grđi, kao što je eto mene.
Istina, bijah strašljiv, ali ću pripovjediti, što je bilo, neka i ti
znadeš, kako se živjelo u one zemane. No sada se ne mislim prav¬
dati ili dičiti junaštvom i znanjem, pa neka me zovu, kako ih volja.
Ne znam pisati, a i ne treba mi, ali me je blagopočinuvši u Go¬
spodu iguman Tanasije naučio crkvenu knjigu i liturgiju catati,
a vladika me zakaluđerio kao i njih.

Kako sam bio sin mlinara, turskoga kmeta, neka ti novi
mudroznanci znadu, da sam i ja nešto vidio i čuo za dugoga svoga
vijeka. Ne vjeruju ničemu, što nije pisano u toj njihovoj đačkoj
istoriji, pa se smiju i samome starom junaštvu, jer nikada ne vi-
dješe, što sam vidio ja.

Neka mi je više od devedeset godina, a deseta, što sam slijep,
pamet mi je bistra i ne želim uoči smrti lažju ogriješiti dušu. Samo
se bojim, da ne ću znati potanko i jasno pripovijedati sve, kako
je bilo, ali se nadam pomoći od Hrista, koji može zasvijetliti i u
tminu moga djetinjstva.

32

I njima sam, mladim kaluđerima našim, pripovijedao, ali ne
vjeruju, veleći, da tako samo narod priča, a ja da utuvih, kako se
to baš meni zbilo! A je li moguće, da se oni događaji u pamet za-
vukoše sami, kad se mnogih stvari sjećam kao od lani, iako mi
se neke pričinjaju snom. Nije ni čudo, jer tada bijah jako malen, a
sada mi je devedeset i nekoliko, deseta je godina prošla, što ne
vidim sunca božjega, ni lica ljudskog.

Ne bijah ni na oca ni na mog starijeg brata Spasoja, jer se
ne bojali ničega, a ja mnogo trpljah od straha i u snu. Čim bih
zaspao, a meni pred oči neke strahovite zmije, aždaje i vukodlaci,
pa ništa već da me proždru!

Tako strašljiv postadoh od najranijeg djetinjstva, kad mi je
bilo dvije i po ili tri godine. Malo se spominjem, ali su mi pripo¬
vijedali, kako me je na čudnovat način bilo nestalo. Sjećam se
jedino, da sam na ledini kućicu od pločica i drvca gradio, kad li
oćutim silan vjetar i šum. Nešto me udaralo po očima, zgrabilo
za leđa i ponijelo u vis. Ne znam, što je dalje bilo, ali kazivahu,
da me istog dana nađoše čobani, daleko i visoko u staroj Gradini
i napo živa. I sad mi se evo poznaju brazgotine i rupe na rukama
i licu!

Ne mogu reći, što je to bilo, jer neki govorahu, da sam zapao
u vilinsko kolo i da su me vile ponijele, a drugi, kako to bijaše
orao krstaš, jer i njih oko Gradine mnogo imade. Samo znam, da
se je moja mati od toga dana, kad me nestade, teško razboljela.
Ili od žalosti i straha, ili pak zato, što ju je babo teško izbio, jer
me nije bolje čuvala — ne mogu po duši reći. Kako bilo da bilo,
ona se razboljela i poslije godinu dana umre.

Drugi put (bio sam nešto veći), pošalju me u šumu, da
nađem kozu, što je zaostala. Kad ja tamo, a ona se uzverala na
strm i visok kuk. Mamio sam je i mamio, da sade, ali ne htjede,
pa se nekako uzverem k njoj. Koza pobjegne strmo, ali ja ne mogoh
njom i ostanem na kuku.

Mučio sam se dugo, i kad se već počela spuštati noć, ugledam
^alu, okruglu spilju, pa odlučim se tamo zavući. Uzverem se
teškom mukom, a unutri bilo ponešto šire. Ali da! .. . Čim se
Počeh migoljiti, očujem šum i zuj, a onda kao da me stala paliti
2lva vatra po licu, rukama i svukud. Ipak mi pođe za rukom izvući

3 Moderni hrvatski pripovjedači

33

se, te pred spiljom stanem kukati i zavijati cijelu noć. U zoru stiže
i moj babo, pa se po uzlovitu užu spustim dolje u šumu.

Bijaše u spilji roj divljih pčela, ali nijesam znao, da su to
pčele, već mišljah, kako sam se opet namjerio na koje đavolje čine.

Ele, još od onoga dana, kad me je nešto u Gradinu ponijelo,
postadoh strašivica.

Bojao sam se i mrtve matere, pa za sve vrijeme, što je uko¬
čena ležala u mlinu, zavijao sam kao vuk. Ne od žalosti, već od
straha, i tako grdno, da me je pokojni babo kandžijom mlatio, sve
dok ne zamuknem.

Već tada prozvaše me Kukavica: najprije babo i Spasoje, a
za njima i svi drugi. Strašio sam se, jer bijah nejačak, ali mi ovo
grdno ime ostade i do danas.

Nema čuda, sinko, što mi u kosti zađe strah, jer i naš go¬
spodar, beg Mehmed, bijaše golema ljudina. Imađaše silne brčine,
čupavu bradu i nakostrušene obrve, a gledaše kao ris. Kad bi
nenadano prispio i zavikao: ,,Mali, gdje ti je babo? — sva bi se
mlinica potresla. Mi bijasno njegovi kmeti, a moj stariji brat Spa¬
soje begov čobanin.

Stao bih drečati, dok je progovorio, a on, govoreći tiše,
dobacio bi mi kolač medenjak:

— Evo ti, kukavico, samo ne revi!

Opet ti velim, kriv sam bio, jer babo i Spasoje poklonili bi
se gospodaru, ali se ne bojali. Govorili su oštro, kao što bi govorio
i on njima, i sve mu u oči gleđu. A ja bih zamotao glavu čim bilo,
samo da ga ne vidim, i srce mi u prsima lupa.

Po dugim noćima zavijali oko mlina vukovi i ne jedamput
čeprkali na vratima, dok bi planine lomila mećava. Babu je bilo
drago, kad bi ih Spasoje glavnjom i puščanim hicima rastjerao, a
meni se rugali, što se i vukova bojim. A što ću? Onda mišljah, da
će nas razdrijeti!

Uto se i hajduci pojaviše. Sada ih nema, pa otac Panasije
misli, da ih nikada nije ni bilo, kao što sada nema ni vukova.

U onaj zeman, ti hajduci pobili bi se često s Turcima baš
nedaleko od mlina, a onda bi grmile puške i odjekivale pod klisu¬
rom; psovke i jauk čuo bih jasno i kroz kabanicu, zamotanu oko
glave.

34

Odmah više žljebova bijaše jezero, a povrh njega, sa svih
strana, nastriješila se golema hridina, kojoj ne mogosmo sagledati
kraja, pa u mlinu čula se grdna jčka. Od svake puške kao da je
stotinu hitaca jedan za drugim izmetnuto, a zavikne li ranjeni
hajduk ili Turčin, kao da je zarežalo deset srditih grla!

Zatrnuvši od straha plašila me i tišina, pa bih prisluškivao
predajući i čekajući, što će se dogoditi iza toga podmuklog mira.

Tako smo živjeli sad nemirno, a sad mirnije, i dani prola¬
mahu jedan za drugim kao i naša voda: ispod hridi u jezero, iz
jezera niz slapove kroz mlin, pa ispod mosta, nijesam znao ni ja,
kamo dalje teče. Orlovi krstaši vijali se povrh jezera i nestajali
prema Gradini, a golubovi pećinari, vrane i druge ptice, lepršali
i krili se u pukotine hridi, s dana na dan sveđer jednako.

Kadli, neke večeri, zavije mećava tako gusta, pa bi se reklo,
da smo lebdili u sniježnom oblaku.

Moj babo sjedaše uz vatru mrk. Samo koji put izišao bi, da
posluša i brzo se vratio tresući s kabanice snijeg. Spasoje podalje
na ražnju vrtio ovna, a i nad vatrom ključao kotlić, pun suhog
mesa. Ne govorahu među sobom, a meni još manje, te naslućivah,
da se ima nešto dogoditi. Vrlo sam se bojao toga teškog očekivanja
i muka, ali ne smjedoh da ih što pitam.

Dugo smo tako sjedili, i već me počeo hvatati drijem, kadli
netko u daljini podmuklo zvižne, a moj babo zgrabi glavnju s
ognjišta i na vratima mlina njome zavitla. Šćućurim se i stanem
očekivati.

Ispod mene tutnjila voda, a kroz otvorena vrata sipao snijeg
sve do ognjišta. Led me hvatao, a ne htjedoh zamotati se, neka
bolje vidim i čujem, što se događa.

Uto su pred mlinom zatoptali mnogi teški koraci i netko se
nasmijao tako strašno, da se potresao i ležaj poda mnom. Skočim i
počnem vriskati, ali Spasoje se razljuti, udari me cjepanicom po
bosoj nozi i odmah se prestanem bojati.

— To ždrijebac hrže, kukavico! — reče mi, a ja se zagledam
u otvorena vrata, ne bih li vidio toga ždrijepca. Čekam i čekam,
ali ne dočekam, jer ga provedoše kraj vrata u staju: jedva sam
nazrio, kako se nešto zacrnilo prama snijegu. Netko se je pleo i
meo na pragu, a tada uđoše i kraj ognjišta spustiše — nosila!

3 *

35

Na njima ležao golem, okrvavljen čovjek, posut snijegom
te zelenkast od muke i leda. Za nosilima dođe moj babo i drugi
momci, a po uzrastu, odori i oružju, pomislim, da su hajduci.

Čovjeka, što na nosilima ležaše, sjednu, svuku do pasa, te
spazim grdnu ranu na vitkim rebrima. Brzo su je nečim povili, a
najstariji se zasmija i reče:

— Kakva je to rana, u koju ne može oka stupe!

Nasmiju se i drugi pa i ranjenik te zaredaše piti, ali ja stanem
ljuto plakati i ne prestadoh, dok me ne zališe rakijom. Onda se
smirim i zadrijemam, ne čekajući večere.

Ipak na mahove čuo bih razgovor. Divanili o nekakvu Tur¬
činu, što ga ubiše i odvukoše na granicu, da zametnu trag. Novce
su brojili, a onda čujem, da netko mome babu kaže:

— Ždrijebac, jabučarka i bjelosapac ostaju tebi!

— Ali, što će reći beg, kad sve to vidi? — veli mu babo.

— Pa zašto će vidjeti? Pušku i nož sakrij, a ugleda li ždri-
jepca, reci, da si ga našao u Manitom potoku: ako li se nađe, čiji
je, da ćeš ga vratiti. Ostalo, što ostavismo u tebe, čuvaj i šuti!

Onda zamuknu i poslušam, kako praskaju meso oštrim zu¬
bima, te iz plosaka glogoću.

Bijah gladan i počnem se migoljiti i kašljucati, sve dok se
babo ne dosjeti, pa mi dobaci komadinu mesa i ulomak pogače.
Sad se već ne bojah ničega, te sam mirno žvačući slušao razgovor.

Jedan hajduk oglodao pleće i stao kroz kost u vatru piljiti,
a onda ga je pomnjivo razgledao, sagibajući se k plamenu, i rekao:

— Braćo, nije dobra: evo na pleću ,,muški grob!“

— A čiji je ovan? — zapita drugi hajduk.

,— Ne znam, *— odgovori mu babo, —' ali Mićun ga jučer
donese.

Pogledaše tamo, gdje je Mićun ležao kraj nosila, a najstariji
prigne se k njemu: pridizaše mu sad glavu, a sad ruke, i u naj¬
većoj tišini reče:

— Braćo, Mićun je umro!

Svi se šuteći prekrste, poklone se i stanu redom mrtvaca
ljubiti.

— A sad? Sad će Turci sve lako doznati! — dosjeti se prvi
moj babo.

36

— A da mu kamen oko vrata svežemo i u jezero bacimo?
zapita najmlađi.

— Zanijemio, da Bog da! —* vikne harambaša. Svi ćemo
izginuti, ali ga moramo još noćas ponijeti k njegovima. Ne smi¬
jemo ga izdati ni živa ni mrtva. Taka je naša zakletva!

Zatrnem, pa ni glasa ne pustih, ali kad mrtvaca stadoše
opet uz nosila vezati i kad mu se glava s okrvavljenim ustima k
meni prevrne, od straha zacvilim.

— A što je tome malome... ili ga boli? — vikne jedan, a
brat se zastidi, ošine me, pa iznova zalije rakijom.

Uto iznesoše mrtvaca i ja zaspim, a sjutradan ne smjedoh ni
spomenuti, da je što bilo.

Drugi dan povede me Spasoje, da vidim ždrijepca. Spasoje
bijaše lijep i kršan momak, no ždrijebac još ljepši: sjajan i vitak,
i brz kao lastavica.

Brat mi htjede da ga projaši, a babo, da se ne izvodi već
čuva, te morade ostate na babovu.

Ali, jednoga dana kad babe u mlinu ne bilo, Spasoje jabu-
čarku i handžar za pas, pa na ždrijepca!

Odjaši Spasoje očiju veselih i sjajnih, a vrati se mutnih i
krvavih pješice! Susreo ga naš beg i:

—' Nije to za kaura! — vikne. — Prodaj mi i ždrijepca i
oružje.

Ali brat nikako, a beg Spasoja za šiju! Uzme ždrijepca i
oružje, pa reče:

— Mlin je sada vaš. Eto vam mlin za konja!

Toliko mu se vranac dopao! Ali i Spasoje volio ždrijepca
nego mlin, pa stade smišljati osvetu.

Tako trajaše sve do proljeća, kad on stade i opet čuvati be¬
gove ovce. Prije negoli ode, dogovarao se nešto s babom, ali ja
ne razumjeh drugo, već da će se osvećivati.

Rekoh, da oko jezera bijaše golema i visoka hridina, a ispod
nje bezdana spilja, iz koje ključa jaka voda i puni jezero. K tome
nilazu podzemne vode usječen je kameni puteljak, i moj babo,
svako pet-šest dana, o zahodu sunca, iđaše tim puteljkom na ono
vrelo. I mene bi poveo sobom, a prvi put vrlo sam se začudio.

Sjedimo i sjedimo dugo kraj te vode, a babo u nju gleda, pa
niti da bi trenuo okom. Uzbojim se, da mu nije što, i zapitam babu:

37

— Evo brzo i noći, pa što čekamo ovdje?

A on se na me rasrdi:

Umukao, da Bog da! — vikne. — Čekajmo još, pa što
vidiš, ne vidio, jer ću ti zavrnuti glavom kao vrapcu.

Čekamo, čekamo i sve gledamo u onaj mlaz, što iz pećine
ključa. Kad li, odjednom nešto se zavrti i zabijeli, a babo objema
rukama za ono bijelo, pa ga izvuče na putić.

Bijaše to velik, zaklan dvijezac,* i ako ga je dugo kotrljala
voda, poznavala se krv na vratu i na drugim mjestima po runu.
Babo zapovjedi, neka uzmem prednje, a on prihvati za zadnje noge,
i tako ga počesmo nositi. No, poslije malo koraka, meni dotešča
te pustim ovna i glava mu ljosne na putić. Ruke mi tada bijahu
nejačke, a babo se ipak rasrdi. Nije me udrio već reče, da sam za
ništa, pa u svemu i po svemu kukavica. Zametne se ovnom, a ja
za njim dotrkeljim k mlinu.

Tako i poslije, svako malo dana, ono vrelašce izbacivaše
debela ovna, a jedanput pače i dva, te mesa napretek i nama i
našim stričevićima u selu.

Ti se čudiš, ali sam se tada čudio i ja: mišljah, da je vrelo
začarano, pa rađa ovnove! Kasnije sam, tugo moja, saznao, kako
to bješe.

Daleko preko visokog brda s Gradinom ima polje, kojim
teče veliki potok, a onda ga nestaje u bezdanu. Ta voda provire
ispod planine te izbija pod klisurom ondje, gdje bismo ja i babo
čekali.

Sve polje zvalo se begovo i tamo Spasoje čuvaše ovnove i
ovce, a bijaše ih kolik zvijezda na nebu. Ne bilo mu teško, jer bez
straha da zabasaju u tuđe.

Da se osveti begu i pomogne babi, Spasoje bi zaklao ponaj¬
boljeg ovna i spustio u bezdan podno polja, a voda bi ga dova-
dala te izbacila na ugovoreni dan. Tako je to bilo!

Brat bi kadikad došao i u mlin, pa bi ga babo grdio, ali ne
zato, što mu šalje ovnove podzemnom vodom, već za nešto drugo.

U našeg bega kazivali kćercu Ajku, lijepu kao sunce, ali
još prava djevojka ne bila: pripovijedahu, da joj ni lica zakrivati
ne počeše. Bit će da i ne trebalo, jer im se kula kočila daleko i

* Ovan od dvije godine

38

visoko u planini, gdje nitko i ne dolažaše osim kmetica, pa koji
stari beg ili aga u prijekom poslu.

Ele, Spasoje počeo donositi mlijeko i skorup baš onda, kad
bega ne bilo, te obijati oko kule i po noći. Je li zato, što se u Ajku
zaljubio ili da se begu osveti — ni sada ne znam.

Zato se je eto babo ljutio na Spasoja, veleći mu, da će ludo
izgubiti glavu, ali nije pomoglo. Možebiti, da mu u potaji i drago
bješe, samo je želio, da se bolje čuva.

Meni je već nastala sedma i babo me poče voditi k crkvi,
daleko: sve na istok dolinom, pa na brijeg, dobra dva sata hoda.

Nije ni tada prolazilo bez rana i mrtvih glava, a ja premišljah
u svojoj ludoj pameti: — Zašto se biju, zlobe i ubijaju? Nijesam
razumio, ali počeh razumijevati još onda, kad smo se o Slavama
i Krsnom imenu skupljali pod brijestima za crkvom.

Straže bi čuvale, da ne bi tko tuđi došao i čuo, što stariji
vijećaju i kako narodu spominju stare narodne care i junake.
Mišljah, da nas Turci radi vjere zlobe, ali zbog vjere to, sinko,
nije bilo.

Na drugom kraju ispod brda bijaše i katolička, rimska crkva,
ali Turci ne slali tamo uhode i ne branili im polaziti crkvu. Znali
su, kako njihov sveštenik ne govori puku o junaštvu i slobodi, već
o svetoj Trojici i o nekojim čudnih imena svecima, što ni Turcima
ovamo ni Latinima u Primorju nije smetalo. Još učahu, da je svaka
vlast od Boga i da budu krotki kao jaganjci, pa i Turcima i Lati¬
nima bijaše taj nauk po volji.

A naš kaluđer i svi naši stariji, govorahu nam uvijek: tko se
ne osveti, taj se ne posveti! To je govorio i brat mi svaki dan,
otkad mu beg uze vranca, iako mu je za njega sama dao mlin.

Eto, stoga je bilo rana i krvavih glava, a ne zbog vjere, pa
su nas Srbe i Turci i Latini proganjali žešće negoli druge. Htjedoše
nas iskorijeniti znajući, da nas ni poturčiti ni polatiniti ne mogu,
jer su naše crkve i naši manastiri nesamo božji, već i narodni.

Ali onda ne mogoh inače: plašio sam se i Turaka i hajduka,
pa mi zato i govoraše babo, da nijesam njegov sin, već da me je
kukavica u srpsko gnijezdo snijela.

Sada je lako, ali onda ne bijahu naši Turci, kakvi su danas.
Danas rana i mrtvih glava nema, ali našega zloga udesa još imade.
Zli je naš udes i otac Panasije, dok se našoj starini ruga!

39

... Svega bi se onda, sinko, zgađalo i mnogo čudnovatih
stvari, pa neke ni sada ne razumijem.

Jednoga jutra, u proljeće, i čim je zora cikla, zapovjedi babo,
neka odem u polje, gdje Spasoje čuvaše ovce, pa da mu rečem:

— U svetu Nedjelju dva!

Da mu tako kažem i odmah se vratim.

Bijah tamo već dvaput (Spasoje me vodio) i zaputim se pre-
čacem, pa da ću kroz klanac u planini. Tamo blizu begove kule
bijaše taj klanac, ali znadoh, da mene, onako malena, ne će ni
Turci ni hajduci, pa sam išao veselo i popijevajući.

Idem uz planinu, idem, ali kad ja gore, to pritisla magla, pa
ne vidiš dobro ni na tri koraka pred sobom. Ne usprednem ni od
nje, pa hajd uz planinu, onako na sreću božju.

Ledina u magli pričinjala se kao jezero, grmlje stogovima si-
jena, pa ono, što je daleko, kao da je blizu, a što je blizu, daleko ♦. *
Već odavna ne koračah putem, ali sam znao, da od rašljaste bukve
moram uvijek nadesno i da ne ću zaći.

Kad ja naviše, magla se prorijedila, pa je sasvim nestade.
Ali, neka bijela čudovišta, tamo oko Gradine, podno Babina kuka
i povrh Crnog vrela, savijala se i lagano pružala sad ruke sad noge,
a sad bijelom kosom obavijala osamljene vrhove planine. Sve to
mijenjalo se, a da ne vidiš, ni kako ni kada.

Magla to nije bila, jer sam je ostavio dolje za sobom, niti je
ona ikad tako bijela. Pa ni oblaci, jer nebo bijaše vedro i sunce
sjalo.

Zinem od čuda i pobojim se, da zađoh u kakav drugi svijet,
gdje živa stvora nema: bijaše taka tišina, da ni sama ptica ili gu¬
šterica nije šušnula. Preda mnom neki breščić, a kad ja na vrh,
mala dolinica preda mnom, drugom maglom podušena. Zađem niz¬
brdo, u onu tmušu, kadli —» začujem mukao smijeh i prestrašim se
kao nikad prije.

Zagledam se u maglu, kad tamo — bi li mi vjerovao? Moj
brat Spasoje gruda se s vilom!

Odakle snijeg? mislim ja. Ta cijele ga zime ne bilo, a sada
Spasoje na jednom smetu snijega, a vila na drugom, pa se kroz
maglu grudaju i smiju. Vila krasna, kaonoti vila: visoka, vitka, a
s glave pa sve do peta obavijala je koprena bjelja od snijega pod
njom, pa bih se bio zakleo, da je iz snijega nikla. Ne mogoh je pravo

40

razgledati, jer bijaše u magli i često se priginjala, ali sam ipak vidio,
da su joj kose zlatne, zubi kao biser, a smijeh joj zvečio poput
srebra.

No dok me ugleda, nestane je u magli, pa ni traga ni glasa
od nje: — zazovem Spasoja, no i on velikim koracima u maglu
zamakne.

Što ću, kuda li ću, mili Bože! Uputim se za njim, te oputinom
pokraj begove kule, pa niz jarugu među Glavičinama, i stanem se
ledinom spuštati u polje. Jedva jedvice prispijem tako oko podne i
nađem Spasoja kod blaga: mirno sjedi uz potok i dipli.

— Jesi li ti ono bio? — zapitam.

— Gdje? Što? — čudi se on.

— Grudao si se u planini s vilom: ja sam te vidio!

A on se kune, da je od ranog jutra ondje, pa da se ne mače,
otkad je iz staja dotjerao blago.

Zamuknem, pa što bih mu i rekao? Bit će, da nije smio od
vile, jer bi ga ustrijelila, kad bi kazao. No i tako nije svršio dobro,
a čut ćeš domalo.

— Poručio ti je babo . . . tako i tako, -— velim ja njemu.

— Razumio sam: u svetu Nedjelju dva! <—■ veli on.

Isprati me komadić puta, dade mi sirac i opet se vrati k
ovcama.

To bijaše u petak, a u nedjelju predvečer zovne me babo, da
idemo k vrelu. Sjetim se, što je bila ona poruka: ,,U svetu Nedjelju
dva!“ Očekivali smo rodbinu iz sela, te babo poručio Spasoju za
ovnove.

Sjedimo mi pokraj vrela i u vodu piljimo. Još je dosta rano.
ali slabo vidim, jer se oblaci sa zapada nadviše: najprije zagrmi, a
onda zarominja kiša.

Grmi i lijeva, lijeva i grmi; sve se više smrkava, a mi to jače
piljimo u ono podzemno vrelo, ali ništa vidjeti. Golubovi pećinari
i vrane smušeno lijetali povrh nas, htijući se zakloniti u rupe one
raspucane hridi, ali se plašili i opet zalepršali nad nama. Još dalje
i više vijali orlovi krstaši, a ne čusmo huke velikih im krila, jer
pod nama još jače šumjela i ključala voda.

Uto prestade i kiša i vjetar, ali se snoćalo, te vrelo postane
crno, a i sve drugo tamni. Domala nijesmo baš ništa vidjeli, te
babo odluči u mlin po kakvo svijetlo.

41

Ali zastane još malo, pljune u vodu i stane grditi Spasoja,
da je kukavica kao što i ja, te ode po luč.

Moradoh ostati da čuvam vrelo, iako me bijaše strah sama u
onakoj tmini i pustoši.

Prije no ode, turi babo u zjalo kolac, da ovnovi zapnu i u
jezero ne pođu. Ali čim je otišao, malko se razvidi, te ugledam,
da je kolca nestalo. Zato još bolje napnem i oči i uši, da voda ne
ponese i ovnove u jezero, i spremim se, da ih ščepam i time babi
ugodim.

Bit će se zabavio tražeći po mlinu luč, kadli nešto zapljuska,
a onda zjalo zaglogota promuklo i drukčije, kao da se nečim davi.

Gledam ja i gledam, hoće li se zabijeliti ovnovi, no mjesto
bjelila ugledam, da se nešto crni. Pomislim, da su to crni ovnovi,
i čvrsto prihvatim, da ih jako vrelo ne ponese u jezero. Držim ja
čvrsto, ali voda jaka i studena kao mraz, pa mi ručice zatrnu. Pu¬
stiti ne smjedoh, makar mi obadvije pukle, jer znam, što bi od mene
bilo.

Uto evo i babe s lučem, ali ipak ne mogosmo vidjeti, što je
ono crnilo, jer ga voda premetala, a luč je samo pištao i dimio s
malo plamena. Babo mi dade luč i sam prihvati ono crno, što je
dovaljala voda. Bijaše veliko i teško, pa istom kad treći put na-
tegne svu snagu, izvuče ga na putić.

Prisvijetlim ... kadli... Hriste Bože! ... moj brat Spasoje
bez glave! Poznasmo ga po odori i velikoj brazgotini nad šakom.
Tu ga ugrizao vuk, kad ga je vadio iz gvožđa još živa.

Bilo strašno vidjeti krvavi, splasnuti vrat, bez mlade, crno-
manjaste glave našeg Spasoja! Ali ne bijaše raskidan: valja da je
presječen ne handžarom već pravom damaškinjom, a ruka begova
morala biti grom!

Misliš, da sam se prepao? Čovjek se, pa i dijete, malih ne¬
volja plaši, a u velikima samo zatrne.

I babo samo dvaput ispruži ruke nad njim, a onda se prigne,
prebaci obezglavljenog Spasoja na rame i donese ga u mlin.

Čim ga položi na krevet i pokrije suknom, zamisli se i htjede
ga prekrstiti. Ali kao da se je spomenuo, da nema glave, ne pre¬
krsti ga, već sebe zubima za mišicu tako jako ugrize, da je ispod
rukava potekla krv. I ode iz mlina, pa niti me pogleda, niti reče,
kuda će, ni zašto.

42

Ostadoh sjedeći pokraj bezglavoga Spasoja tu noć i sutra
cio dan, čekajući baba, ali se babo nije vratio.

Istom drugoga dana podnoć dođoše naši stričevići i strine,
pa me htjedoše povesti sobom. Ali ne odoh, nego sjedah misleći kod
vatre, sve dok su opremili i odnijeli Spasoja.

Kasno i opet dođe strina Vasilija i tetka Stana, pa stadoše
pripovijedati, što se zbilo, te što sam naslućivao i ja.

Beg saznade, kako se Spasoje vrtio oko Ajke, i pođe, da ga
u polju traži, pa ga i nađe, baš kad je zaklao ovnove, da ih pod¬
zemna voda k mlinu ponese. Uzbjesni, odsiječe mu sabljom glavu,
a truplo baci u ponor, neka nam, mjesto ovnova, navečer prispije.

Ali kazaše mi i to, što nijesam znao.

Moj babo, htijući osvetiti Spasoja, pođe k begovoj kuli, a
beg, ugledavši babu već izdaleka i pod oružjem, sjeti se, zašto
dolazi, i obori ga hicem iz šešane.

Mučao sam, legao kraj ognjišta i pričinio se, da spavam.
Strina i tetka govorile još nešto pod glas i naricale, a ja ukutrim,
sve dok zaspe. U svanuće još su spavale i tiho se počnem spremati
na ono, što sam preko noći smislio.

A što sam, ludo dijete, mogao smisliti drugo, već samo ono,
što sam vidio, da čini babo. Uzmem nekakav stari dževerdan, za¬
metnem se njime i tiho se odšuljam iz mlina. Htio sam iz zasjede
ubiti bega ili Ajku ili koga mu drago od njegovih, da osvetim Spa¬
soja i babu.

Idem ja, idem, sve onim istim putem, kud sam išao onaj dan,
kad su se vila i Spasoje grudali, — kadli, susretnem igumana Ta-
nasija, gdje jaše. Začudi se te povikne još izdaleka:

— Gdje to, junače, s dževerdanom, kad je veći od tebe?
Kuda ćeš, ludo dijete? —

Pripovjedim, kako sam namjerio ubiti bega ili koga njegova,
a on se nasmije i skine mi dževerdan, što sam ga po zemlji vlačeći
zablatio.

Puhne u cijev, a onda se i opet tužno nasmije, pa reče:

— Ta puška ti je prazna, kukavico moja! Pusti osvetu dru¬
gima, a ti sa mnom pođi.

Pokunjim se od srama, a on me prihvati jednom rukom te
podiže k sebi na konja, a moj prazni dževerdan prebaci na rame.

43

Meni je bilo tako lijepo u njegovu krilu, da sam tiho za¬
plakao i jecajući milovao njegovu košćatu ruku. A on me tom rukom
stiskao uza se govoreći:

— Ne plači, dijete, ja ću te othraniti i postat ćeš kaluđer u
našem staroslavnom manastiru.

Iza dugoga bdenja i od njegova milovanja zaspim, te se pro¬
budim istom onda, kad je pod konjskim kopitima zatutnjilo. A to
bijaše na mostu, što ga ti dolje vidiš, a ja ne vidim.

Pa, hvala Bogu, dosta sam se nagledao za svoga vijeka.
Džaba ti, što sam oslijepio, ali bih želio i oglušiti, samo da ne čujem,
što neki dandanas govore.

Ipak su onda ljepša vremena bila: silu smo silom lomili, a
sada šuti i trpi, pa da ti i u sijedu bradu zapljunu!

Znadem mučati i trpjeti, kad me kukavicom zovu, ali kadgod
ispovjedim brata hristjanina, lijepo mu ljubav prema drugom bratu
hristjaninu spomenem, ali završim, da ne zaboravi i onu naših dje¬
dova, koja nas je spasila i održala sve do danas: —* „Tko se ne
osveti, taj se ne posveti**, rekoše! ...

Pođi, sinko, no ako te mladi kaluđeri zapitaju, što sam go¬
vorio tako dugo, reci im, da nova mudrost ne dostiže staru.

Ne slušaj, što lažu njihove đačke istorije, već prisluškuj i
razmišljaj, što naše gusle kažu.

Čujem, kako orahovo lišće šušti i miriše sveđer jednako, u
vo vijeki vjekov. Može li šuštati i mirisati drukčije?

Taki je i narod!

Amin, sinko, i pođi u miru božjem, ali se ne daj svakoj rđi!

44

IVANA BRLIĆ-M AŽUR ANIĆ

ŠUMA STRIBOROVA

I.

Z ašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao, da je ono
šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Zbivala
se u njoj čuda dobra, ali i naopaka — svakome po zasluzi.

Morala je pak ta šuma ostati začarana, doklegod u nju ne
stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga
svijeta.

Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da počine,
jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i
stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego
bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi
samo onaj, koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro
na suncu i gledala momku upravo u oči.

— Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio,
— progovori momak od šale.

— Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju ne¬
sreću, —- pomisli griješna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah
od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli
i vezeni kao krila lepirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako
bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.

— Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom! —' reče
guja-djevojka momku.

Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da je brže
mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: „nisam baš ja
mislio, da se sa šumskim čudom vjenčam**, postala bi djevojka opet
gujom, utekla bi u panj i nikomu ništa.

Ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv momčić, pak ga
bilo stid, da joj ne ispuni želje, kad se već radi njega pretvorila.
A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije
m ogao znati, što joj je ostalo u ustima.

45

Uze on djevojku za ruku i povede je kući. A živio je taj
momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu.

— Evo, majko, snahe, — reče momak, kad stigose on i dj -

V ° jka l Hvala Bogu, sinko, — odvrati majka i pogleda ljepotu
djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna, što imade

snaha u ustima.

Ode snaha, da se preobuče, a mati reče sinu:

_ Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja.
Sin se malo ne skamenio od čuda: otkud njegova mati znade,
da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: „Moja majka mora

da je vještica*. I odmah zamrzi na majku.

Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha

jezičljiva, nazlobna, poždrljiva i goropadna.

Bila je tamo litica visoka do oblaka, a snaha zapovjedi jednog
dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije.

— Nema puta na onu visinu, — reče starica.

— Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce

dolie —< reče snaha. . ,.

'Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te riječi, samo da ugodi

] ^To se tako ražalilo majci, da odmah pođe na liticu po snijeg,
jer joj nije bilo žao života. Idući putem htjela se pomoliti Bogu za
pomoć, ali se predomisli govoreći: „Opazio bi Bog. da mi sm ne

Val) No Bog joj ipak osta na pomoći, i ona sretno donese snasi

snijega s litice ispod oblaka.

Drugog dana zapovjedi snaha baki:

— Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa.

Uhvati mi na rupi šarana za ručak.

— Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero, —

odvrati baka. _

— Radovat će se šaran, propadneš li s njime, — reče snaha.
I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah
ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plače ona, da joj se one
suze po licu mrznu. Ali još ne će da se Bogu moli. taji pred Bogom,
da joj je sin griješan.

— I bolje da poginem, ’ misli baka i ide po ledu.

46

Ali još nije došlo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad
njom galeb, noseći ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo
pred baku. Baka uze ribu i donese srećno snasi.

Trećeg dana sjela baka uz ognjište i uze sinovu košulju, da
je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz
ruku i viknu:

— Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi.

I ne dade majci, da okrpa sinovu košulju.

Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuću, sjedne
na onoj ciči zimi na klupu i pomoli se Bogu:

— Bože moj, pomozi mi!

Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu
samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav
iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava, jer je umilne ćudi. Pod
pazuhom joj svežanj triješća.

^ Hoćete li, bako, kupiti luči? -—- pita djevojče.

— Nemam novaca, kćerce, nego ako hoćeš da ti okrpam taj
rukavčić, — reče tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i
konac za sinovu košulju.

Baka okrpa djevojčici rukav, a djevojka joj dade svežanj luči,
zahvali joj milo i ode dalje, radosna, što joj rame ne zebe.

II.

U veće reče snaha baki:

— Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok
se vratim.

Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti.

Kad oni odoše, osta baka sama, pa uze onog triješća, što joj
9a prodalo djevojče, i potpali oganj na ognjištu, a onda ode u ko¬
moru po drva.

Dok je ona u komori tražila drva, začuje, kako u kuhinji nešto
pucka, nešto kucka: kuc! kuc!

— Tko je božji? — upita baka iz komore.

— Domaći! Domaći! — ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi,
kao da žvrgolje vrepci pod strehom.

47

Dalo se baki na čudo, što je ovo ovako u noći. i ona uđe u
kuhinju Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale
Sa. a oko plamena zaigrali kolo „Domaći* , sve sami muzici od
jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opanci« c ™ eni P
ZZovi kosa i brada sive kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen.

Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje.
Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cike

° d ^PazaigrSb: po ogljištu, po pepelu, pod policu, na stolicu,
po ćupu nallupu! Igraj! Igraj! brzo! brže! ^ ^urapi se
i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepo
velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i g ) >
baka gleda i g ,eda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se sadnje

veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu.

čini se baki, da se pomladila - nasmije se 9 ’

skoči kao curica, hvata se u kolo ^ omaama pa 9 ^
ipak ostalo još čemera u srcu, a to bijaše tako tesk

S ' ade _ Božja braćo. _ reče onda baka Domaćima. - Ks« B *
men i znali pomoći, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad. kažem
»omu Sinu. i.o sam na svoje oči vidjela, mož a se

Baka stane pripovijedati Domaćima sve kako je Mo Domac

od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene P
mislio bi tko, ono srna vatra na ognjištu plammja^

Kad je baka svršila pripovijedanje, viknu jedan o

po imenu Malik Tintilinić: .. , .

- ]a ću ti pomoći! Idem u sunčanu zemlju i donijet cu ti
svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svra-
fićb prevarit će se snaha: polakomi, će se kao svaka sumska gu,a

za svračićima i isplazit će jezik, ## .

Svi Domaći ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinić tako
dobro dosjetio. Još oni najbolje vrište, ali ide snaha iz gostiju i nosi

sebi kolač. t , . ..

Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vrišti.

Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! - prasne plamen, skocise

48

Domaći, topnuše svi u jedan mah nožicama o ognjište, ponesoše se
nad plamen, poletješe pod krov — kvrcnuše daščice na krovu i
nestade Domaćih.

Samo Malik Tintilinić ne uteče, nego se sakrije u pepelu.

Kako je plamen iznenada prsnuo u vis, a vrata udarila o
vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao
vreća. Rastepe joj se kolač u rukama, raspadnu joj se kose i češljevi,
bulji oči i viče od jeda:

— Što je ovo bilo, nesrećo stara!

—* Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata, — reče
baka i mudro se drži.

— A što je ono u pepelu? — opet će snaha, jer je iz pepela
virila crvena peta od opančića Malika Tintilinića.

— Ono je žeravica, — odvraća baka.

Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da
vidi iz bližega, što je na ognjištu. Prikučila se licem do pepela, ali
se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po
nosu. Viče snaha, kao da se u moru topi, sva je garava po licu,
a pepeo joj posuo raščupane kose.

— Što je ovo, nesrećo stara? — pišti snaha.

— Poprskao te kesten iz žeravice, — odvraća baka, a Malik
Tintilinić u pepelu puca od smijeha.

Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintili-
niču, gdje je u komori snaha nasadila kokoš, da bude malih pilića
za Božić. Još iste noći donese Malik svračjih jaja i podmetne ih
pod kokoš umjesto kokošjih.

III.

Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se
izlegu pilići, neka joj javi. Pozvat će snaha čitavo selo, da vidi,
kako ona ima pilića na Božić, kad ih nitko nema.

Došlo vrijeme, izlegli se svračići. Javi baka snasi, da su pilići
l zašli, a snaha pozove selo. Došle kume i susjede, malo i veliko, a

10 tamo i sin bakin. Snaha zapovjedi baki, da donese gnijezdo u
trijem.

4 Mod

^ eru * hrvatski pripovjedači

49

Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu za¬
kriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu.

Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari
se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svra¬
čićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi.

Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju
djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja.

Majka pak radosno pođe do sina govoreći:

_ Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oci
vidio, koga u kući hraniš. - I mati htjede da ogrli sinka.

Ali sin je bio baš posve budalast čovjek, pa se još više uspr-
kosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih ociju. Ne ce
da sudi ženi-guji, nego još vikne na majku:

— Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se

iz kuće!

E, sad je mati vidjela, da pomoći nema. Zacvili kao ljuta go¬
dina i samo umoli, da je bar ne tjera iz kuće, dok je dan, da ne vidi
selo, kakvog je sina othranila.

Sin privoli, da mati ostane do večera još u kuci.

Kad došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih
luči, što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće

fcinove. . .

čim je mati prešla preko praga, utrne se vatra na ognjištu i
pade raspelo sa stijene. Ostadoše sin i snaha u mračnoj iz i j- i
sada sin osjeti, kako je počinio veliku grjehotu na majci, i poka,
se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori, jer je plašljiv, nego ,oj

— Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od
studeni.

Skoči veselo zlurada snaha, nađe im kožuhe, obukoše se i
odoše iz daleka za staricom.

A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad
je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takova studen, da nije
mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali
vatru, da se malo ugrije.

50

Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze
Domaći, upravo kao da yt na kućnom ognjištu!

Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju
na sve strane u tamnu noć.

Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, što je ne ostaviše
samu na putu. A oni se kupe oko nje, smiju se i zvižde.

Božja braćo, — reče baka, — nije meni do radosti, nego
mi hajde pomozite u nesreći.

Pripovjedi baka Domaćima, kako se budalasti sin još više
pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerili, da je u snahe zaista
gujin jezik.

— Izagnao me, a vi pomozite, ako znate.

Malo šute Domaći, malo tepu snijeg s opančića i ne znaju
baki savjeta.

Ali onda Malik Tintilinić reče:

— Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu sa¬
vjeta znade.

I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a
ono iz mraka preko strništa k njima jelen i dvanaest vjeverica.

Posadiše baku na Jelena, a Domaći posjedaše na vjeverice i
pođoše put šume Striborove.

Jašu oni kroz noć —* na jelenu rogovi i paroščići, a na svakom
paroščiću zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri
dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga
kamena. Jure oni i žure, a za njima iz daleka trči snaha i sin, sve
im nestaje sape.

Tako stigoše do šume Striborove, i ponese jelen baku kroz

šumu.

Spozna snaha sve u mraku, da je ono šuma Striborova, gdje je
ona već jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može
se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još
više raduje govoreći: „Propast će neuka baka u ovoj šumi sred
tolikih čarolija** — i poletje još brže za jelenom.

Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše
sumski starješina. Sjedio je sred šume, u dubu tako velikom, da
J e u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogra-

4 *

51

dicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici.

u crvenoj kabanici. „ ^

_ Pomozi baki. propala je od snahe-guje, - rekoše Domaći

Stribom, kad mu se bjehu poklonili i oni i baka. Pripovjede om sve
kako je bilo. A snaha i sin došuljali se do duba, pa kroz crvo o

gledaju i slušaju, što će biti. _ , . .

Kad su Domaći svršili svoju pripovijest, reče Stribor baki.

_ Ne boj se. starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je
zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi
ću lako pomoći. Gledaj tamo ono selo, srebrom ograđeno.

Pogledala baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je m a-
dovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, za¬
stave se viju, a pjesme podcikuju.

Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ceš se
odmah. Ostat ćeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, ao

pred pedeset godina! — reče Stribor. ,

Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice,
uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se uto jos nečega
sjetila, pa upita Stribora:

— A što će biti od mog sina?

_ Ne budali, bako! — odvrati Stribor, — otkud bi ti za
svog sina znala? On će ostati u ovom vremenu, a ti ces se vra i i
u mladost svoju! Ni znati ne ćeš za kakvog sina!

Kad je baka ovo čula, zamisli se teško. A onda se polako vrati
od ogradice, dođe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reče:

— Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, sto mi ga
daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina,
negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram

zaboraviti sina.

Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava,
prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina
nevolja, nego sva sreća ovog svijeta.

Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju
ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim, nestade
Stribora i Domaćih, - ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju -
uteče u rupu - a majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno
uz drugo.

52

Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a
onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše.

Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a
majka mu nije ni zamjerila bila.

Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom,
što im bijaše dovelo Domaće u kuću. *—■ Još i sad sretno žive svi
zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište
dohodi.

53

milan ogrizović

BOG

Spomen iz djetinjstva

. .„ii, pokoi „i »jak bio župnik u selu Zadolju na Krajini blizu

M bosanske mede. U njega sam vi £ j

F kad 221 ^1r"ztduTIuk^h i kruškovih stabala. |

rrjk « >#* — 1 “ ° biad t,h “° i

zaplove nebeskom pučinom nad mračnim 9oramm

SHSTiS I

će mi se bar u snu javiti. Ali nije ml d°s-n^a^an. ^

- on'tebfonekečudne'ćudi. Većinom otresit i mrk, malo J e J?°-

vorio sa mnom. a i tad je on pm ugrdi ili

torenTnije nižta, ali kad ujak samo jeto ošjru

reče. meni odmah suze na oa i sav se zagrcam. ° dl “ c “ sa ” “
ne pitati nii.a - osobito kod takve stvari. ko,a se Uce Boga
nego ću, mislio sam. čekati, dok on jednom sam o •»” P ocn£ k
Međutim desilo se nešto, u čem sam i bez ujaka - ako
vidio “a ono osjetio Boga među ljudima i tako razum, ono, sto
je on sa žrtvenika propovijedao. Bar tako mi se cini ^

Od to doba prestao sam izgledavati Boga u o
gorama. Tražio sam ga u očima ljudi i nalazio, vise pu a, ma I
samo na čas, makar samo kao odbljesak daleke i svijetle zrake.

54

No prvi put je bilo to tad u djetinjstvu — u jednoj trošnoj
seljačkoj kućici, a na bolesničkom logu ...

Jednog naime kišovitog jesenjeg dana pred „plovanijom 44 —
tako tamo zovu župni stan — stala kola. Nekakvi slabi konjići
jedva se uzverali uz brijeg, pa zastali kao ukopani pod onom našom
dolje malom kruškom. Prokisli su dobro i sve se iz njih pušilo.
Seljak skočio s kola, izvukao ispod sijena otraga iz koša gunjeve,
pokrio konje, dao im nešta sijena, da pregrizaju, a onda se stao
otresati od kiše i od sijena — sve i kapu i zobunac — zalupio ne¬
koliko puta teškim opancima po mokraj tratini, pa pošao prema
„plovaniji 44 .

Ja sam odmah, čim je kiša malo prestala, izišao iz kuće i
gledao, nije li koja kruška pala, da je ne bi tko prolazeći cestom
prije mene uzeo. Mi smo osim one male dolje imali i veliku staru
krušku tik pred vratima — mahovina joj je već bila po deblu — a
svake su godine obadvije dobro rađale. Kako je bio jak pljusak,
napadalo ih dosta. Ja sam ih sve onako mokre i od pada raspucane
metao u džepove i u njedra, a koja je osobito lijepa, otarem je o
odijelo i zagrizem u nju. Uprav ja tako — kad eto onih kola!

Bit će sigurno bolesnik, pa ujak mora k njemu! Ovo nekoliko
dana, otkad su učestale kiše, uvijek netko oboli ili u našem selu ili
pod gorom. Ujak se redovito s početka i nasrdi — jer zna, da ga
više puta i za malu bolest zovu — ali onda ipak ide. Katkad i mene
zovne sa sobom. Bože moj, hoće li me i danas zovnuti? Ništa to
meni, što je kišovito i oblačno — samo da se vozim! No dakako
ne smijem ni misliti na to, da ma samo dođem sad tamo k njemu,
a kamo li da ga još i upitam. Može biti srdit, otresti se, a meni bi
bilo teško. Ako sam reče dobro, a ako ne — ništa! Ja mu doduše
pomažem, jer nosim torbu sa svetim uljem i pazim na nju u kolima,
zatim zvonim, dok on nosi sveto tijelo i dok se kroz selo vozimo
~ ali svaki put me ipak ne povede sa sobom. Bude gdjekad nešto
smrknut, ni ne pogleda me, van samo mi uzme torbu iz ruke, metne
je u sijeno uz noge, uzme mi i zvonce, pa ili jednom rukom zvoni
sam ili pak dade kočijašu, da zvoni. Ja pak ostanem snužden uz
kola, a kad odjure, onda tužno za njima gledam. — Mati me po¬
slije tješi, da ću „drugi put“ ići, da je danas daleko i da bi mi se
m °žda putem što dogodilo — za to da me nije ujak uzeo sa sobom
— ali meni je svejedno žao.

55

Dok ja tako pod kruškom čekam i premišljam, čujem naglo

„ ujakove sobe njegov jaki. oStri glas, gdje --ove — Od
IZ UJ3KO _ i sto mi kruške stale ispadati - i za

Eli

^ata tamo, a podrug natrag. Krasno.

_ Koja je to Lulić? — okrene se moj ujak selja .

- Kata ... Kata Lulić, gospodine.

_ Kata! Koja Kata, magare! — izdere se. —

Kate. Jedna je Jandrina, rođena godine 1878 tQ je

_ To je curče, molim vas . .. A ova, sto je u

stara Kata ...

I Kilim vas! ]oso sam ja. To je moja. Nego ova -

ovo je moja strina. P°to>no8 “"^"“^ećući u rakama kapu
ga zvali ,,šaran P ro > > \\eto aroz-

zotćz ?*---- - >

P0SU " - » ffV j^tSva 1 ^ ;Tn°e

odmah reći, smetenjace. Tu je. dovedena iz Bosne

1882., prvi put udata Markovac u Donjoj Tuzli, doveden

godine 1863.

H Hajde 1° okrene^ se Jak k meni i zaklopi knjigu - spremi

- A r^So^ a oa^ a ^ Pff• su dosta u

Zečjaku, dok se onaj veliki pljusak spustio^ A nizbrdo je

Moj ujak pogleda kroz prozor na nebo, koje se .

i stane skidati kućnu haljinu, da se presvuče Josc.je^izišao )
sam našao svoj ogrtač, pa se obukao, da mi ne bude putem stu

den °’Nisam trebao ići ni jednom zvonaru ili crkovnjaku
njaru“, kako u nas kažu) - a imali smo dvojicu, jer ,a sam sve

56

stvari i bez njih ministrirao. Zimi, ljeti — u radni dan i u svetac,
svaki dan sam kod mise dvorio. Nitko se nije krstio, nitko pokopao
bez mene. U crkvi sam znao za svaku stvar, gdje stoji; za sva
misna i druga odijela znao sam, u kojem su ormaru, kad trebaju i
kad ne trebaju — bolje od samih zvonara. Sve odgovore kod mise
i kod molitava znao sam na izust — i hrvatski i latinski. Ovo
četvrtu godinu, otkad sam ministrirao — zapamtio sam već, kad
je koje nedjelje njezino evanđelje, pače onoj ,,Lavabo“ i ono la¬
tinsko evanđelje na kraju tihe mise: „In principo erat verbum 6 —
što su na pločicama na žrtveniku — naučio sam od riječi do riječi,
premda još nisam bio u gimnaziji. . .

Tako sam i sad brzo našao i pripravio, što trebamo. Izvadio
sam torbu za sveto ulje i zvonce, pripremio sam za ujaka gornju
košuljicu, ,,štolu“ i „kvadrat" za glavu i ,,ciborij“ za sveto tijelo.
Kad je ujak došao u sakristiju, bilo je već sve pripravljeno. On se
— bez ijedne riječi —' obukao, a onda smo pošli do glavnog žrtve¬
nika. U crkvi je bilo sparno i mračno, a između prozora i mimo
kandelabara lijetale su ptice, što su se kroz kakav razbijeni pro-
zorak od nevremena amo sklonile, i cvrkutale. Inače je u crkvi bila
tišina i nas smo dvojica bili sami. Ujak je sveudilj bio mrk i služben
i ja sam se bojao, da što ne pokvarim, pa da me još u zadnji čas
ne ostavi kod kuće.

Kleknuo sam dolje a on se uspeo na žrtvenik, prignuo ko¬
ljeno, izvadio kalež sa svetim hostijama i jednu uzeo, pa stavio u
„ciborij", koji je objesio oko vrata, a onda opet kalež spremio i
opet prignuo koljeno. Ja sam pozvonio, a on se okrenuo i blago¬
slovio me. Onda sam ja išao naprijed a on za mnom kroz sakri¬
stiju, gdje se je zaogrnuo gornjim kaputom, a ja sam sveudilj
zvonio uzevši sa sobom torbu sa svetim uljem. Kad smo izašli van
iz crkve i pošli prema kolima, onda sam ja još jače stao zvoniti,
veseleći se, kako taj nešto otužni zvuk odjekuje po našem voćaru
i čuje se zacijelo dolje u selo, jer je zrak miran, pa ni lišće — od
kiše mokro — ne miče se. Svi će čuti i svi će znati: idemo boles¬
niku. Moje veselje, dok sam sam sa zvoncem prolazio, teško je
opisati. Mislio sam, da svi oni, što su iz kuća izišli, gledaju na me.
Žene su međutim neke, što su baš pošle na vodu — a bunar je
bio preko ceste ispred naše kuće — klekle ondje nedaleko nas iza¬
birući suhlja mjesta pod drvećem, pa skopile ruke odloživši ka-

57

onda ss r P “" k oC

A.?**: rt ~:'u.

m si™r P o a : « ",0-* * • ° kre£eB 9iavu - Ne

ću ništa da čujem. Ta ja sam u s « ^ ^ yeć za§li do l je pod
Odjurila kola niz nasu s . qr oblju ]a sam sjeo

orahe k Findrikovića kućama i pnmic nigam okrenuo tamo

zajedno s ujaku, koji se smjestio u

s njim prema konjima, vec P ^ gunjeve s konja.

pleteni koš, pun sijena, b nad gi asa o lomot kola, koja su

Ja zvonim jos uvijek ceste podno naše kuće. To ja

drndala o kamenje i grabe sta P ljudi čuju.

— a ” eki 9 “ e

Neki su vec ispred k Najviše je žena, a

- -r rrjsi ssr-srt Me * p—

Tr ir i

zvonim, a lijevom se držim za on j ,, tres£ da mi kroz cijelo

je pritegnut teškim željeznim lance , a kola jure dalje .

tijelo prolazi. Moj ujak blagoslivlje s desnom se

w 9 ,ob,;a - ' 5 si i g .ob,)e prosb.

prekrstio — bas isp P spremio zvonce u sijeno,

onda mi 1« ajak mahnuo pogledao „jaka. On je

jer više nije bilo kuca. Sa bile sklopljene,

jednako drčao u ruci sveto tijelo^ mobo. Oci«^ ^ ^

pa se činilo kao da spava i - nemilo kao ina če i ja ga se

licu nije bilo ništa mr m ; po božnošću nisam više

taj čas nisam bojao. Djeti j ) ..... ne qo kao Boga,

„ledao ono na njetrovim grud,ma kao „obor,, , neg
Ipak - još nisam osjećao blizinu toga Boga. ^ , a

mrku^^a^^^Nabo^no^M^

- aa

58

vreći. Namještao sam se polagano, ali badava: sve sam više upadao
u sijeno, a noge mi se skučivale. Najvolio bih Josi reći, da stane,
pa da mi popravi -—' jer i on je nekako i sam upao, pa se navalio
na me — ali opet bojao sam se, da tim ne narušim mira u našim
kolima i ujakove molitve. ,,No, pa sve jedno , pomislim, ,,strpjet
ću se još do Maljevca. Šta za to? Glavno je, da se vozim."

Kroz Zečjak sam opet zvonio, i ljudi su pred kućama kle¬
čali, a ujak ih blagoslivljao. Nekoji su domahivali Josi i oni iz bli¬
žega slabim glasom pitali: „Kome? Kome? — no on je samo
zamahnuo bičem, potjerao jače i nije htio odgovarati.

Napokon smo iza dugotrajnog drndanja — da mi je več
prošlo veselje na vožnju! — došli do prvih kuča u Maljevcu. Ma
da su mi se već noge umrtvile, skupim se nekako, potražim zvonce
u torbi i stanem zvoniti. Kod treće već, četvrte li kuće ustavi se
_ hvala Bogu! — Joso. Iz kuće, trošne i neizgledne, izišli ljudi i
žene, a tako i iz susjednih kuća. Neki su nam pomogli izići, a drugi
su već poklecali što po zemlji, što po kamenju, što po nekakvim
gredama kraj kuće. Mi smo preko klizavih i trošnih stepenica ušli
u kuću, koja je bila tako niska, da ujak malo te nije udario glavom
u dovratnik. Ljudi su nas svi upratili u kuću i natiskali se oko nas,
a ja sam prestao zvoniti.

Uz samo ognjište podno zadimljenih naćava ležala na trošnoj
slamnjači — kao da bi na goloj zemlji — stara ženska sva izmučena
i suha, da su joj se sve kosti vidjele. Veliko siromaštvo opažalo se
odmah u tom uskom prostoru, koji je bio svojom desnom stranom
namijenjen za ljude, a lijevom za životinje. Nekakva greda upo-
priječila se lijevo i branila onim dvjema kravama, da ne iziđu.
Krave su pregrizale iz jasala, a između njih trčkalo malo, bijelo
tele uplašeno od ljudi, što su stajali uz onu gredu. Od te se strane
osjećao jak vonj gnoja. — r Na ognjištu je umirala cjepanica doga-
rajući, a nad njom je visio mali kotlić. U uglu zdesna bile su ne¬
kakve vreće i hambar —' šta li -— a iza njih prislonjene ljestve
na tavan.

Starica se malo kao pridigla podbočivši se laktom, no onda
opet polegla. Plahta, kojom je bila prikrita, bila je čista i bijela
—’ to je valjda zbog nas, pomislio sam ja -—-as isto tako bijelim
i čistim stolnjakom bio je pokriven mali i okrugli stol na tri noge.

59

a na taj je metnuo ujak „ciborij” sa svetim tijelom i sveto ulje,

što sam ga ja iz torbe izvadio.

Ujak je najprije izmolio neku kratku molitvu, a ,a sam na

kraju odlučno i odrješito istim glasom kao i on odrezao: »Amen.

- tako da su neki od onih blizu mene s počitanjem pogledali u

me, a meni je to godilo. , .

Sad je imala doći ispovijed. Ujaku su rekli, da je starica

gluha, pa da će morati nešto jače govoriti, kad je bude ispovijedao.
Ujak nam dade znak, da odemo, i mi svi stanemo izlaziti iz kuće
odmičući sve dalje prema obližnjoj tratini, samo da ne tre amo
ništa čuti. Ja sam se ipak držao više po strani i sam. a dobro sam
vidio, kako svi na me gledaju. Jedan je pače rekao: „I on ce bi
pop!" - a ja sam gledao u stranu. Neka su djeca došla blizu
mene. stavila se u okrug i stala me gledati. Ja dakako nisam ni
s njima ništa govorio. Ta oni valjda ni čitati ne znaju - onda u
Maljevcu nije bilo škole kao danas - a kamo li, da bi razumjeli,
kad treba reći: „Et cum špiritu tuo“. Djeca su me i dalje šuteći

9leda Ljudi su razgovarali o onoj starici, kako je već prvu noć za¬
mirala, a kako će ovu noć za sigurno umrijeti. Do mene je dopirao
nejasan glas moga ujaka, koji je nešto vikao, i slabi glas starice.
Jedamput sam posve jasno razabrao, kako ujak pita: „Jesi U -
krala?" a ona slabo i kao razbijeno odgovara: „A? - Kako. —

„Krala - jesi li?" - „Nisam ... nisam ..." .

Dugo je trajala ta ispovijed. Kad smo se vratili ležala je
starica gotovo nepomično, na krevetu, no ne kao prije, već nekud
posve smirena. Na licu joj je blagi, spokojni izražaj, a oči su bile
zaklopijene kao u snu. Tiho je disala. Na ognjištu je bio od one
cjepanice samo ugarak bez vatre, a ono malo bijelo tele vese o
trčkalo oko krava i smirilo se istom onda, kad se kuca napunila
ljudi, žena i djece. Sad je bilo još više ljudi tako, da se vrata nisu
mogla ni zatvoriti. Djeca su se proturavala naprijed, a ja sam ih
sustavljao. Onda smo svi kleknuli: ja pred svima, tik do ujaka.

Do mene je klečala jaka ženska s malim djetetom u naru¬
čaju; to je dijete počelo plakati, a žena ga mirila. Ja sam priredio
na stolu posudice sa svetim uljem, a uzeo sam u ruke zvonce.

Kradimice sam pogledavao staricu, koja kao da već nije
osjećala nikakve boli, nego u vedrom miru nešto očekivala.

60

— Pomoć naša u ime Gospodina — počeo je moj ujak
mekim, mirnim i blagim glasom, kako ga dosad još nikad nisam
čuo. Jedva sam ga i prepoznao — ta kano da je i zadrhtao.

— Koji stvori nebo i zemlju odvraćam ja istim glasom u
velikoj tišini oko sebe. Oko mi se ne miče sa starice, kojoj kao da
su oči sve dublje upadale u očnice. Obuze me tjeskoba. Zabora¬
vim na zvonjenje i na ono veselje, s kojim sam išao ovamo. „To
je dakle smrt?!" pomislim i stresem se. Prvi put je tako blizu vidim.

— Bože usliši molitvu moju!

— I vapaj moj k tebi da priđe!

— Gospodin s vama.

— I s duhom svojim.

-—- Pomolimo se!

Svi smo tiho, samo se čuje glas mojega ujaka, kako moli.

Onda je uzeo „ciborij" i nakon što sam ja tri put zvoncem dao

znak za udaranje u prsa, sagnuo se k starici i drhćućom je rukom
pošao pričesti ti.

Ne mogu zaboraviti lica staričina taj čas. Ono se rasjalo
sve, a na oku se javila suza. Ja sam poniknuo glavom i zažmirio

kao ono onda one noći na mjesečini, kad sam htio vidjeti Boga.

Nisam ga ni sad vidio, ali sam imao potpuni osjećaj, da je on sad
tu, da je sašao i starici i meni i ujaku i ovim ljudima i ženama oko
nas, i onomu djetešcu u naručaju majčinu, pače i onim kravama
i malom bijelom teletu, kao ono onda u Betlehemskoj štalici. Dašto,
da je sašao, jer su evo svi ti ljudi oko mene u licu promijenjeni
kao i ona starica, pače i ujak — moj mrki ujak — posve je drukčiji,
nekako miliji i bolji. To je Bog među nas došao. Bilo mi je, da
zaplačem od radosna ganuća.

Kratak časak je trajao ovaj osjećaj. Ljudi su počeli ustajati,
ujak je još nešto kratko izmolio, a onda podijeli sveto ulje, i to
žureći se, jer je bolesnica bila jako slaba. Ja sam mu pomagao —
a on je zatim skinuo sa sebe bijelu gornju crkvenu košulju i
»»stolu", sklopio „kvadrat", a iz torbe izvadio šešir, doviknuo ženi
»»S Bogom", izišao na vrata i tu zapalio cigar, ostavši malo s lju¬
dima u razgovoru.

Njegovo je lice postalo opet obično. Ja sam teškom mukom
htio u duši svojoj povratiti onaj njegov prijašnji izraz u licu, ali —
nisam mogao. Kamo je otišao? Kamo je otišao? Kamo je uopće

61

nestao onai od ćas prije osjećaj o Bo£,u? - Ja sam se snuždio.
čf n ie to bilo malo prije?

Uiak im je posve ravnodušno govorio, kako će stanca sigurno
još prije mraka izdahnuti; razgovarali su zatim o njezinu pogrebru
onda prešli na ove kiše, na ljetinu i druge stvari. Zatim se ujak

oprostio oM . os)eća . o Bogu? _ pltao sam se ja sveudijj

— pa mi se na ćas pričini, da sam valjda samo ja to ocutio.

da njega pitam, da li je i on osjetio?

Ne ne' To sam valjda samo ja oćutio — ja i starica.

I opet smo bili u kolima. No sad nijesam sjedio s Josom
sprijeda, nego s ujakom otraga u kolu. Tako mi je on vec jednom
razloži«: da onda. kad nosi sveto tijelo, nije u redu, da s n„m

zaiedno sjedim. Natrag - to je šta drugo! .

Ta sam šutio i nisam se ufao, da ga išto upitam bojeći se.
da se na me ne otrese. K tomu zabavljao sam se uvijek smmlima
o onom času, kad se starica pnčešćivala. — iJ e mi

balo razgovora s njim. ... cvf>fTa alasa

Najednom stao se on - dimeći svoju cigaru - iz svega glasa

smijati. Ja se nisam ufao ni to, da ga zapitam zašto se smije.

— Znaš, što mi je palo na pamet?

U jedan je moj prijatelj - župnik u Podgorju. Velik ša-
ljivdžija! Sad sam se sjetio, kako mi je pripovijedao: Vozi se on
jednom od bolesnika - ovako kao mi sada - i kad prolazio se ,
djeca izišla na cestu, pa sve jednako kleče ko i on a, a
bolesniku sa svetim tijelom. On je pak vozeći se natrag P««°
kao ja sad cigaru. Sad što će učiniti djeci! On ih je - h .
lulom blagoslivljao!

_ Ha, ha! smijao sam se i ja, ali tek njemu za v j
na silu. Meni su se misli neprestano vraćale na onaj cas.^ to je
ono bilo? Je li uistinu Bog? Bio je, bio je. Ta ono lice staričino to
je nezaboravno. Kad smo ušli, bila je sva izmucena_mrka, a posl
— kad se ispovjedila — tako spokojna i vedra. To se njoj j
Bog. Ona ga je vidjela možda prvi put. Onaj čas je sigurno g e-
dala sebe, kako se već u oblacima penje Bogu - kao ono anđel
Jakovu u snu, - a dolje su ostali grijesi, koji su je sapinjali.
Grijesi!

62

I tad se sjetim, kako je gluha i kako je mučno odgovarala na
ujakova pitanja,

— Ja sam čuo, kad je starica rekla, da nije krala . . . javim se
ja posve nehotice i odmah požalim, jer sam obično kod ujaka na¬
stradao, kad sam sam započinjao razgovor.

— Šta? — otrese se ujak na me i pogleda me, da sam ga se
upravo uplašio. — Nisam li ti, nesretni sine, rekao već jedamput,
da su to ispovijedne tajne, pa ti, ako si šta čuo, moraš se učiniti,
kao da nisi čuo. On pak još o tom govori... Bljezgan nekakav!

U meni zaurla duša. Još se jače skutrim u svoj ogrtač i od-
maknem se od njega. Na oku sam osjetio suzu, ali sam je brzo
utr’o. U grlu me je nešto peklo — a u prsima stezalo. Zar je ovo
isti ujak od malo prije? I gdje, gdje je onaj Bog? Zar se samo na
čas javlja?! I je li se uopće javio?

Je li se uopće javio? —* ponavljao sam snuždeno. Na čas
mi se činilo, da nije bilo ničesa, jer, koliko se god naprezao, onoga
časa i onoga osjećaja nisam više mogao nikako vratiti, kao što se
za tmurnih dana ne može jasno povratiti u duši osjećaj sunčeve
zrake. — A starica negdje već i umire, dok se mi vozimo, i nje¬
zino je lice još vedrije, još ljepše .. .

Do kuće više nismo progovorili ni jedne riječi.

VLADIMIR NAZOR

ANĐEO U ZVONIKU

I.

R odih se u gradiću na žalu širokog morskog kanala.

Pred njime more s jedrenjačama i parobrodima, koji prolaze,
a da — ponajviše — i ne ulaze u pristanište; s one strane uvijek
modre vode ljubičasto kopno s dugom gorskom kosom; za gra¬
dićem krševiti kraj ostrvski, našaran zelenilom vinograda i ma¬
slinika. . ,

Ne vidjeh je od svoje pete ili šeste godine, al je se i sada

sjećam.

Pamtim i koješta, što sam u njoj doživio.

Nekoliko osamljenih, al jasnih slika, nalik na svijetle trenutke
nekog mutnog poluzaboravljenog sna, niču iz moga pamćenja i
leže na sivome moru zaboravi kao malena ostrvca obasjana suncem.

Vidim oleandre u malom dvorištu pokraj mora, pred starin¬
skom kućom, u kojoj sam se rodio, a dijete se igra u njemu.

Kupam se, još sitan kao crvić, na igalu „Vrela , dok me
majka gleda s prozora obližnje kuće i viče, ne znam da li ozbiljno
ili u šali: Roni, Vlado! Roni!

Sjedim u nekoj ovećoj sobi, na klupici, uz drugu čeljad i za¬
nosim se igrom „marionetta” na maloj pozornici. Arlekin je obukao
odijelo sa šarenim kockama, Pantalon nosi na sebi bijeli plast.
Kolombina ima dugu plavu kosu i crvene obraščiće, a kad govori,
uzdiže stavljajući ruku na srce. Al’ je meni najdraži Frakanapa,
čovuljak s krivim nogama i s velikom glavurdom. On miče nepre¬
stano nogama, lupajući njima o pod kao kozle papcima. Ruga se
zaljubljenoj Kolombini i Pantalonu, zbija svakojake šale s plaho-
vitim no glupim Arlekinom. A kad Frakanapa pripovijeda, da mu
je đon probušen, al’ da je on tome jadu doskočio napravivši na
đonu i drugi otvor, pa mu sada voda kroz jednu rupu ulazi, al kroz
drugu odmah i odlazi, ja se tako glasno i od srca smijem, da svi
oni ljudi okolo mene gledaju više u me no u samog Frakanapu.

64

A sjećam se i dviju kasnih večera, vedrih i punih zvijezda, al’
ipak takovih, da sam bio sav prožet zebnjom.

Jednog puta gledamo, kako tamo daleko, preko kanala, nešto
plamsa u tami. Vele, da gori u velikom gradu lijepi, još novi teatar,
i da će onaj grdni crveni požar zahvatiti možda čitav grad, pro¬
gutati sve kuće. Vjetar duše, a nama se čak pričinja, e je topao
od vatre i da nam nosi vonj po dimu i po paljevini.

Druge smo pak večeri promatrali malenu al’ blistavu repaticu
na vedrome noćnom nebu, baš iznad planine s one strane kanala.
Ja sam mislio na onu zvijezdu, što je vodila Tri Kralja k malome
Isusu. Htio sam se veseliti repatici, al* su svi odrasli okolo mene
govorili o njoj kao o nečemu, što nam navještava jad i nevolju.
Brodovi će nam donijeti kugu sa Levanta; skakavci će idućeg pro¬
ljeća poharati sve usjeve i vinograde, pa će nastati glad: Rusija će
dignuti silnu vojsku na Turčina, i sedam će se careva zaratiti, i
sve će se majke oviti u crninu. Ja sve to slušam; zapravo sve i ne
razumijem, al’ neki strah prodire u me. Držim se sve čvršće
majčina skuta; molim je, da pođemo kući, i ako me ne spopada san.
A kad legnem i zaspim, kao da se repatica prometnula pred mojim
očim u sablju, s koje kapaju krupne krvave kapi.

Takve me uspomene vežu i sada s gradićem, gdje sam se
rodio. Sve su one nalik na bljeskove u sivoj noći. No ima i jedna,
koja, potpuna i jasna, sja i sada u mojem pamćenju. I njome hoću
da otvorim ovo moje pričanje.

II.

Bilo je to kratko vrijeme prije no smo se preselili odanle u
očev zavičaj.

Stanovali smo onda nedaleko crkve, što je stajala na poljanici
iznad place u sredini mjesta.

Ja sam često izlazio kradom iz kuće i šuljao se do samotnog
putića iznad poljanice, da gledam zvonik, križ na njegovu vrhu i
časovnik sa crnim kazaljkama na gornjem dijelu zida. Kroz široke
otvore, baš ispod krova, viđala se zvona, koja su se katkad blije-
štala u zrakama sunca na zapadu.

Ništa nisam radije slušao do zvonjave tih zvona.

5 Moderni hrvatski pripovjedači

65

Poznavao san, »„„ah »Us veU^a,

— kako smo ih mi zvali — .. I e ' vao da krupnim i teškim
i konope, što su micali zvonim , Ocem“ čovjek crne

:T ?

“ .„ih nisam nikada ^

opet nestane. ..Unuk zvoni svake v« c ^P Zdiavumati)u . Ne boji
dolazi dakle s bradatim cov,e^ ^ ^ ^ sina „ a leđlma ffi
se on ni krše n ) • d dana „ J a ii.

.IV-Više b»o ni endno.lerm.se

bai v“i: b r: . ■«.

prije nisam nikada mislio, jer ~> «■> ^ , a. 8e

Otkad do kada čuje se neko kucanje g
ni jedno od onih zvona ni najmanje ne miče.

— Kuc! Kuc! Kud . . , , „

“" k ° ” ea a
da se ni h°"°P ni što drugo ni najmanje ne miee.

Vrijeme Htio bih v«đ otiđi, kad najednomi opet onaj

glas:

Kuc! Kuc!

Silazim pred zvonik, sjedam ispred zatvorenih vrata.

NeVem ZŠZ* *** “ '> tad ‘ živkan ’ e

orkvenom krovu. )a tako cekajudi. i zaspao

na onome pragu, kad najedamput. iznad mo,e glave,

Kuc! Kuc! Kuc!

Hitam natrag. AV zvona opet sva nepomična.

I za prvi put u životu osjedam. da ima i nešto, sto nam ,e
isto vrijeme i čudno i nekako nas plaši.

66

III.

Pada prvi mrak, a otac je opazio, da sam istom stignuo doma*
Gdje si ti to bio? Marinetta, pazi malo na tog skitalicu!

— Tata, kako to, da su vrata zvonika zatvorena; i nikoga
u njemu nema; i zvona se ne miču; a ipak zvoni?

On me s početka ne razumije,

— Kako to? Zvoni?

— D&. Kuc! Kuc!

— A, d£L To ne zvoni. Ure. Ure biju na zvoniku.

A što su te ure?

I on mi nešto govori o onome crnome krugu na gornjem
dijelu zvonikova zida. O kazaljkama ili crnim prstima, koji se po¬
lagano miču. O minutama, o urama i četvrtima.

A1 ga ja ne razumijem.

— A tko ono udra zvečkom o „Unuka"?

— Nitko. Mehanizam. Batić. Vidiš ovako: Kuc! Kuc! po
zvonu. Svakog idućeg sata po jedan udarac više. A onda 1, 2, 3, 4
udarca svakih 15 minuta. Jednog ćeš dana sve to bolje razumjeti.
Ne misli sada na to.

No ja ne mogu da ne mislim. I da ne mislim na svoj način.

Od očeva tumačenja ostade mi samo to, da neki čekić udara
o malo zvono, o „Unuka", a u to i vjerujem.

A tko se to penje u onu visinu sa čekićem u ruci? Tko bi to
mogao ući kroz zatvorena vrata, penjati se po nekim stubama *—
ako ih zbilja i ima — u mračnom tijesnom zvoniku, sve do gore,
do samog zvona, koje visi ispod krova? Takovo što ne može uraditi
ni onaj starac, ni čovjek s crnom bradom, a još manje dječak. A
ja bih ih kroz one otvore jednom ipak vidio.

Mama, tko bi to mogao biti?

— Ah reče ti sinoć tata. Čekić. Mehanizam.

Mehanizam. A tko je to?

— Pitaj oca. Ne muči me više time.

A ja idem na putić. Gledam. Čekam.

Lijepo je proljetno jutro. Rijetke su voćke još u cvatu po
vrtovima. Gradić je tih, jer su gotovo svi ljudi u vinogradima ili u
Pristaništu. Ne čujem drugo no cvrkut ptica sve naokolo i zvižduk
parobroda tamo dolje na gatu. Okolo crkve sve mirno. Samo se

5 *

67

lastavice užurbale okolo vrha zvonika, a preko poljanice lete dva
bijela leptira tražeći kakav cvijetak.

Ta gledam u nebo.

Oblačić lebdi visoko iznad zvonika. Sunce ga obasjava samo
a jedne strane, pa su »u rubovi kao od zlata. Mijenja se polagano.
Postaje dulji; pruža se uvis; sve je više nalik na odrasla dieca a s
dugim bijelim krilima.

— Anđeo! .. . . 1 ..

Gledam u nj. A on se spušta naniže, postajući manji i bjelji.

Sunce mi udara u oči pa mi smeta gledanju. Ipak vidim, da se
spustio iza vrha zvonika pa ga ondje i nestalo, nestalo.

_ Kuc! Kuc! Kuc — odjeknulo je zvonko i veselo u pro¬
ljetnom jutru, i jato je vrabaca pobjeglo sa krova.

Ovog puta ona tri glasa odjeknuše duboko i u meni. Zaku¬
calo mi nešto u prsima. Poslije čuđenja spopada me zanos i radost.
Trčim kući; banem pred majku.

Mama! Sad znam. Vidio sam sve.

— Što to. sinko? ..

— Anđela! Silazi u zvonik, udara čekićem po „Unuku .

,_, Jesi li baš vidio, kako udara?

— Nisam Al' sam... , . i i n

_ Šuti. Okani se anđela i zvonika. Ne skitaj se okolo. Da

mi se nisi više ni makao odavle!

Al’ je majka preveć zaposlena, da bi me mogla čuvati, a one

njene riječi pobudiše u meni novu želju.

E. da. Valjalo bi ga vidjeti... ali iz bliza. Gledati, kako udara

po zv ““ je , j esu (j mu v!asi l, a0 plamen? A krila od pravog
perja? A onaj njegov čekić je li baš od zlata?

IV.

I ja izlazim kradom iz kuće.

Neko vrijeme čekam mirno na putiću.

Sve je tiho i pusto.

Silazim na poljanicu; prilazim k vratima zvonika, a ona —
gle! —' pritvorena.

68

Stojim, neodlučan.

Al’ česa bih se bojao? T& to je anđeo, koga dobri Bog šalje
s neba na zemlju. Zar se ne molim svake večeri svome anđelu
čuvaru?

I mene nije više ništa strah.

Šuljam se u zvonik.

U njemu je tako mračno, da bih htio odmah pobjeći.

Al’ nešto svijetla pada odozgor i s nekog okna na strani, pa
već vidim kamene stube, što se svijaju vodeći sve naviše. Penjem
se hitro prema onoj svjetlosti ostavljajući za sobom tmicu. Sve je
tiho; ne čujem no cvrkut lastavica, i to baš onda, kada prolijeću
pred otvorima na vrhu tornja.

Eto me već visoko, na podu od dasaka.

Tri debela konopa vise odozgo.

E, sad vidim.

Dovle se penju Starac, Sin i Dijete pa se laćaju onih konopa
i potežu.

A vidim i zvona. Imadu široka okrugla usta na klatnima, što
su nalik na debele jezike. Ona se sjaju na suncu, dok sam ja još
uvijek u polumraku.

^ Tik! Tak! ... Tik! Tak! ...

To je ura. Kuca kao i ona u našoj jedaćoj sobi, na zidu, al’
mnogo jače i muklije.

A što ću sada?

Čekati mirno, dok On dođe. Čut ću šum njegovih krila, vidjeti
kao neki plamen, ugledati ga iznad sebe. Sve će se u zvoniku za-
sjati. I on će me vidjeti. Spustiti se do mene. „Znaš, ja sam onaj
mali, koji ti se moli svake večeri.** — „Znam. Dobro si ti dijete. A
što bi htio?** „Da vidim, kako kucaš čekićem od zlata. Da i
mama dozna, što je i kako je. A i tata .. .** Onda će me on uzeti
za ruku; dignuti me kao da sam kakvo pero ili slamčica. Naći ću
se pred „Unukom**. „Drži!** reći će mi On i pružiti čekić. Ja ću ga
zapitati: „Smijem li?*‘ On će kimnuti glavom. Dignut ću onda ruku,
udariti... Oh, veselja!

Gledao sam uvis, gotovo nestrpljivo, al’ sav sretan, kad se
iznenada trgnuh, prožet strahom.

- Kuc!

69

Kao da je zagrmjelo u onoj polutami. Odjeknuo je gvozden
hrapav glas, od kojega se meni pričini, e zadrhta čitav toranj.

— Kuc! Kuc!

Htio bih zaplakati, al je moj strah tako velik, da se i toga
bojim. Strah me je sići dolje, niza mračne stube, u onu tamu na dnu
zvonika.

Ali lastavice opet cvrkuću. I sve se opet smiruje. Doskora je
tiše no prije. I moje je srce prestalo da onako lupa. Počinjem iznova
misliti.

Niti sam vidio Njega, ni On mene.

Morao bih se popeti još naviše. Gore! Gdje su zvona i gdje
sunce šija!

Tražim očima naokolo. Vidim, u sjeni, baš uza zid, neke
drvene ljestve.

Razmaci su na njima nešto previsoki za moje noge, al’ se
držim čvrsto rukama; mučim se i napinjem; dižem se polagano.

Sad su mi zvona još bliža. U mraku sam, ali je preda mnom
mnogo svjetlije. Bojim se gledati poda se u ponor, nad kojim kao da
lebdim. Osjećam, da ne ću dugo izdržati na onim strmim ljestvi¬
cama, pa dižem oči i šapćem:

^ Anđele! Anđele!

Nešto crno i šutljivo proleti okolo mene; zapišti kao miš.

Uznemirio sam neke crne, malene životinje, što se drže zida,
iza mojih leđa. Opet su prhnule uz moju glavu; dotaknuše me nečim
golim i hladnim.

Spopada me strah. Pružam nogu da siđem, al' kao da je
razmak postao sada još veći, pa ne mogu naći prečku.

— Mama!

One gadne ptice lete okolo mene, a ja više ne mogu mi gore ni
dolje. Plač me već guši. Ne znajući više što bih, hvatam se jednom
rukom konopa, koji visi baš ispred mene, pa drmam i potežem.

A zvono zazvoni.

Glas mu bruji u zvoniku; pričinja mi se i prejak, al je tako
zvonak a meni i poznat —* da mi je odmah nešto lakše.

— Don, don, don —' glasa se „Unuk", a meni je kao da mi
veli: „Samo ti tako vuci i poteži, pa ću ti ja već pomoći! Dok ja
zvonim, ne može ti nitko ništa."

Al' i to mnogo ne potraje.

70

Konop mi se najedamput ote iz ruku, i zvonjava prestade.

Neki je čovjek stajao poda mnom, na podiću od dasaka, držao
u ruci donji kraj konopa i gledao u me.

— Tko si ti? Što tu radiš? Odmah dolje!

Ja udarih u plač.

On se pope na ljestve, skinu me dolje. Stade me koriti i ispi¬
tivati.

Al’ ja sam samo grcao.

Onda me on dignu u naručaj i ponese napolje.

Uze me za ruku. Povede me preko poljanice u jednu od naj¬
bližih kuća.

V.

U prizemnoj sobi sjedio je za stolom stari župnik s naočarima
na nosu i čitao iz neke debele knjižice sa crnim koricama i sa po¬
zlaćenim rubovima.

— Što je to bilo, zvonaru? — upita on, gledajući u me.

— Pa eto vidite! Dok sam radio u crkvi, ušuljao se u toranj,
popeo se na ljestve i dočepao konopa malog zvona. Da pade, ubi se.
— A čije je to dijete?

— Ja ga pitam, al’ on samo plače. A i našao sam ga pre¬
strašena. Možda od onih šišmiša.

Župnik me uze k sebi; namjesti me između svojih koljena;
pogladi po glavi.

— Umiri se, mali. Ne plači.* Gle ove knjige. Sva je zlatna.
A pogledaj malo i ove sličice. Tako! Evo još jedna. Bit će ona
tvoja. Hoćeš li?

— Hoću.

Onda župnik dignu glas.

— Katina, dođite amo!

Uđe neka starija žena, čisteći krpicom veliku žlicu.

—* Znate li vi ovo dijete?

— Kako ga ne bih znala? Ta, krstili ste ga baš vi, Don Rocco,
bit će možda pet godina.

— E, kako bih ja pamtio svu djecu, što je krstim! — nasmija

se on.

71

_ To vam je šjor-Pijetrov sin.

— Vlado!

I župnik me posadi na svoja koljena.

_ a što si ti, sinko, tražio u zvoniku?

Ia sam baš promatrao sličicu nekog anđela s velikim krilima

se

sasvim dobro na župnikovim koljenima.

— Anđela — rekoh ja.

Kakvoa anđela? , ^

- Onoga, koji silazi s neba sa zlatnim čekićem i kuca njime

P ° "“zvonar i žena udariše u smi ( eh i navalile na me pitanja.

A sa °— rkS,: s mi"

sa zvoncetom i sa čekićem. Mali će možda razum,eb. Da ,»
nesem? — reče žena župniku.

_ Ne! — odgovori joj on.

Onda mi reče:

_, a ; C oi li qa i vidio? ..

_ lesom. Jedamput samo. Izdaleka. Kad je silazio u zvonik.

A zašto on dolazi? I zašto kuca?

_ Da javi ljudima, što im je raditi preko čitavog da .

^ Eto °sad će doskora podne. A on će doći i udariti dvanaest

stajat će okolo stola. I pomoliti se Bogu. I objedovati.

— Jest. Tako i mi molimo. Svaki dan.

A znaš li, kako je predveče?

_ E. sad znam. Onda on opet kuca. Pa večeramo i idemo

SPaVa t Vidiš, dijete, za to On ono dolazi. I kuca. I sve ide. kako

dobri Bog hoće. ,

^ A zašto zvone ona druga zvona: u jutro, u podne,

predveče?

72

— Jer anđeo dolazi i kuca. A ovaj naš zvonar čuje pa trči i
zvoni, da zvono javi nadaleko i naširoko, što nam je učiniti u onaj
čas.

— Tako je! To ću ja reći i tati i mami. Sad će vidjeti, da
imam ja pravo. Nema ništa bez božjih anđela!

A stari se župnik sav raznježi.

Dade mi sve sličice, što ih je mogao naći, a ona mi žena
natrpa nečim džepiće.

— A sada, da ga povedem kući? — upita zvonar.

— Ne! Idem ja sam! — odgovori župnik.

I mi izidosmo.

— Što je to, velečasni, opet uradio? — zapita moja majka,
netom nas ugleda.

A kad joj on reče, što je sve bilo, ona se stade tužiti.

— Čudno vam je to dijete. Sve hoće da vidi i da dozna. I
ne igra se bezbrižno kao druga djeca. Sve se bojim, da će jednom
zastraniti. Vele, da baš takova djeca udare kasnije kojekakvim
stramputicama.

A župnik njoj:

— Ne bojte se za nj, gospođo. Ma i što se s njime desilo, on
će uvijek biti jedan od onih, koji vjeruju u Boga i u njegove
anđele.

73

JOZA IVAKIĆ

DIDAK I BAKA

U našoj je kući mnogo družine. Baš se može kazati: velika
kuća. Eto, baš da ih nabrojim! Sebe i moga Šimu ne cu ni
računati. Tu je moj sin Pava i njegova žena Oliva, pa jos jedan
sin, kojega smo baš jesenas oženili, i - dabome - njegova mlada.

Kud ćeš više?! „ , ..

I lijepo je to, kad je puna kuća čeljadi, kad sve bruj. život u

njoj. I godi srcu pogledati ozbiljna, vesela i mlada lica; i poso tu
odmiče i sve je na svomu mjestu, kako treba i ništa tu ne zapinje
i sve se uradi. Pa i moje se staro srce katkad razveseli i razig ,
kad pogledam oko sebe njih onako čile i svježe. Vidim njihova lica
rumena i mlada, kako sjaju od radosti i od zadovoljstva, vidim,

kako ih život veseli. ,

Gledam ja to i zamislim se i sjetim se mladosti svoje. Sjetim se

i spomenem se svega. Al’ opet mi je sve to nekako daleko_ . tuđe
čini mi se, ko da ja to i nisam proživjela, čini mi se sve to ko neka
stara, starinska pjesma. Sjećaš je se pomalo, po gdjekoja ti riječ i
nje dođe u pamet, al’ ipak čitavu pjesmu ne znaš. Ne znaš je,

krivo ti je i žao ti je, što je više ne znaš. .. . ,

Tako se i meni pričinja moja mladost. Katkad mi se učini,
da je i nije bilo. A bilo je, bilo ... I ja sam negda bila mlada. I moja
su leđa negda bila uspravna, i moje je lice negda cvalo; i moje su
oči negda bile jasne i vesele i usta nasmijana i tijelo skladno
jedro, a tanašni oplećak sve pucao od punačkih grudi...

Al’ davno je to bilo, davno ...

Zgrbila se leđa, lice se navoralo i oko se zamutilo; pntis e
godine i grunula teška starost. Starost teška, teret teški -.. Na
teret si sebi i drugima! Pa kad tako sjednem u zapećak i vidim o o
sebe taj podmladak i spomenem se dana vedrih i veseli , sve me

obuzimlje neka tiha milina od spominjanja ... ,

Bože, ko da sad gledam moga Šimu, kad je bio momak nako
još sasvim mlad, bez brkova! Potprego gaće vezene, a ispod njih

74

vire šareni obojci i komad rutave noge. Plavi kamizol raskopčo, a
kapu kicoški najerio i zakitio se cvijećem, I još nije ni pravo zašlo
sunce, još se pravo nije ni mrak uhvatio, još na sokaku sjede stari
ljudi u samcu i divane u svu šir, — al evo već njega, gdje se mota
oko mojih pendžera. Ko bajage poso ga onuda vodi! Baš tako se
on drži. Ne će on, da se zna. A znadu svi to u selu, da se volimo i
da ćemo se uzeti, pa se i ne zamjera. Mene katkad moji prekore
poradi njega, al’ to sve ’nako od običaja. A zna se, pravo im je.

Pa kad se spusti noć, d mrak se slegne na selo, i sokak uzavri
na divanu od mlađarije, od pjesme, ciktanja i smijeha, tambure za-
sviraju i pusto se kolo razmaše, ^ nas dvoje svako na svojoj strani.
Ko da se i ne volimo. On hoda oko drugih cura, šali se s njima; uz
druge se hvata u kolo. Ne će pred drugima da sa mnom divani.

—* Ne treba kaže — da drugi slušaju, kako mi divanimo.

Al’ kad se raspe divan, kad se sve stiša na sokaku, onda on
mene prati kući. Sjednemo na klupčicu pred kućom i divanimo. Bože,
i divanimo ... I šalimo se i smijemo se, a gdjekad udarimo i u
ozbiljan razgovor. Al’ to samo katkad. On me ubuhvati oko pojasa
i grli me i ljubi me. Znao me tako čvrsto zagrliti onim snažnim ru¬
kama, da me sve rebra zabole. I sape mi nestaje i dihati ne mogu,
a opet mi godi i milo mi je .. I pokaže se mjesec iza oblaka, mje¬
sečina se tiha, meka i svilena razlije po čitavom sokaku; i lagašno
piri tihi vjetrić i jasne zvijezde trepere.

— Pusti, Šimo, — govorim ja — idem u kuću. Grdit će me

moji.

Ostani, Pavka, ostani još malo! Samo još malo! Ja bi uvik
vako sidio uza te.

Tako me on moli razdragan, a ja ostajem i ne pazim i ne
marim, što noć odmiče. Samo se privijam uz njega i mazim se kao
mače jedno.

A on mi ljubi obraze i usta i oči i vrat... I maramu mi, kako
je mazan i pust, odveže i kosu mi raščupa i od dragosti me za obraz
ugrize...

A meni sve to milo; uživam u tom, sve se rastapam ...

Tako smo mi mladovali. I uzeli smo se i povjenčali nas. I
djecu smo porodili i radosti se naužili i brige se nabrinuli.

Dabome da se moj Šima nije uvijek tako mazio uza me. To*
je bilo samo ispočetka. Al’ poslije, e — poslije, već zna se, kako je!'

75

Naiao se on katkad i u bircuzu, došao katkad bome i pijan
kn*, ^katkad me se tak. pijan i »umlatio, da sam drug, dan

Ma ™to zaboravi. Tako je to svagdjm

Sonda mi već kb da i nismo svoji. ^

sasvim otuđili jedno drugomu. To je ,ve PJ-- ^KKad ^

_ moj Shna - već sasv» o« onda je^ave ^ ^ ^

neka on bude gazda u kum. Pa tak JI^ Nema već za

^ -%'gTjZ mota :SktaiTd^jakal ~ ista,

će unul. noseći veliku sjekiru. Moram sacU« ■>"st ove Hade.

_ Ajde, dado, molim te, tamo u trrn! - javi se s J
zapurena od žurbe i posla. Tamo krpaj taj svo, opanak! Tamo

b0l|e A d on siroma, baš hoće da sjedi u kujni uz banak, da se ogrije
prevrćem pa.rice u rukama, kunjam i i

r^:. =. ttz&z «■ -

voljne smo, što nikomu ne smetamo.

E al evo ti odjedared snaje, pa zamoli: , ..

_ Ded. mamo. uklonite se, pomela bi sobu! Znam ja. da I
ni njoj pravo, što me mora buniti iz moga mira; al teško se me

tao^"^ s—: više pritiskuje i grbi leda.

1 “Ti 8 |nojStarac* *vimo/kSda'smo tuđi jedno drugom, kb
da i nismo nigda zajedno živjeli. Prođe po više dana. da se i ne
vidimo. On se mota _ k6 što kažem - po »vlijt. ko b„age rad,.

76

šeprtlji tamo u štali ili na drvnjaku ili je na stanu, pa tamo onda
i danjiva i noćiva. Vidi i sam, da je svima na putu, pa gleda, da
se ukloni. I ja to vidim i nije mi žao, da je to tako. Pa tako valjda
mora da bude. Katkad samo ražalim se i nad njim i nad sobom.
Gledam ga, kaki je: pobijelio ko ovan i sav se skvrčio i usitnio.
A kakav je, Bože moj, negda bio! ... I on ti ’nako mator i klimav
hoće da pomogne ljudima primjestiti na avliji hambar! Upeo se, pa
bajage diže onaj balvan, što su ga poduprli.

A ja gledam otkalegod iz budžaka i sve mi je, da se smijem
i da plačem.

— E, moj didače, — mislim u sebi — siromače moj, ti bi još
uvijek htio da se pokažeš, kako si živ. Al* daleko si ti od života!
I mene je i tebe život već bacio u stranu ...

I vjeruj Bogu, baš da je tako! Meni se uvijek baš tako čini,
ko da i ne živim, ko da sa strane samo gledam na život, što kraj
mene bruji i kipi.

Katkad zna on doći i sjesti kraj mene, kad nema nikoga uz
nas. Sjedimo tako jedno uz drugo šuteći ko dva stara panja i znamo
dugo prosjediti, a ne progovoriti ni riječi. A šta da i govorimo! Ne
treba nama riječi. Mi sve znamo i sve osjećamo. On i ne treba meni
ništa reći, što mu je na srcu i u misli, kad ja to i sama osjećam.
Sve, što on proživljuje, i ja proživljujem; sve, što njega tare i tišti,
i mene tišti. Ništa mi on ne treba kazivati o sebi, kad ja sve znam,
kad ja gledam i vidim u njegovu dušu ko u svoju. Tako ga poznam,
a tako i on mene. Godine su duge to uradile, duge godine — čitav
vijek, što smo zajedno proživjeli.

I kad on sjeda na stolčić ili na klupčicu kraj mene uzdišući,
trudan i klimav, ako mi ima šta reći, — ja već znadem, šta će mi
reći. Viidim mu na licu, poznam po očima i po držanju.

— ’Oću nešta da ti kažem, govori on sjedajući. A ja ga samo
pogledam i odmah nastavljam:

— Aha! Indi ti je sin Pava nešta nažao učinio?

—* Da. Pogodila si. Gladio sam ždripca na avliji. Držim ja
njega za ular i tako gladim ga; kad li najedamput istrže ti se on
meni, pa udri, đipaj po avliji! I baš je sam vrag tio, te je bila kapija
otvorena — — —

— I on kroz kapiju?

77

_ Kroz kapiju. Lipo pobiže, pa na sokak. Uzviko se Pava
na mene, te daj takija leti za njim. I onda prigovara mi, pa da. »Ste
se — kaže — u koješta mišaš? Za tebe je, — kaže — da sidis u

P I tako nas dvoje podivanimo, pa se i opet raziđemo, kad ko
naiđe u sobu. I živimo svako za se i opet prođu mnogi dam, da se
ne vidimo. Pa i ako se ne vidimo, i ako se čini, ko da smo jedno
drugom tuđi, opet smo mi jedno drugom najbliži. Starost nas veze i
onaj život otprije i uspomene i uspomene... I tuga nas veze, koja
nas ipak katkad osvoji. Ali katkad samo. Živimo mi, ako se ovo
smije zvati životom, i siti smo života i umorni smo od njega. Samo
osjećamo i vidimo, da smo malo zakasnili odavde otići. I zato smo
svima na putu i zato svima smetamo. Ne pristajemo vise ovamo.
Samo molimo Boga dragoga, da nas primi, i čekamo smirena srca,
kad će nam motika zveknuti nad glavom. A komu će prije, to Bog

sveti zna. -

I ne će niko zaplakati za nama i ne će se rastužiti iskreno i

ne će nas požaliti ni suza proliti za nama ...

Pa i čemu suze?! Čemu suze za panjevima starim, koji su već

truli od starosti svoje i nisu ni za što?!-

78

\

MILUTIN NEHAJEV

ONAJ ŽUTOKOSI

K ravata nije htjela da se pokori nervoznoj ruci. Ugao se splitao,
ali nikako nije pristajao u sredinu; — ovratnik je već dva
puta iskočio, preveć je stegnut, puce od košulje ne drži. Dr. Stanko
Banović. odvjetnik i vlasnik najbogatije kancelarije u glavnom
gradu, predsjednik „Centralne Banke* 4 i neko desetak ,,D. D. 44 ,
strgne uzrujanom kretnjom ovratnik i baci ga zajedno s kravatom
na pod. U zrcalu, pred kojim je stajao u spavaćoj sobi svoje nove
tek sagrađene vile, vidio je Banović svoje lice, pocrvenjelo od
srdžbe; usta mu se iskrivila i na sljepočici zakucala žila, i onako
prepuna krvi. U posljednje doba nijesu rijetki ovakovi nastupi bijesa
kod njega. Banka nazaduje; na posljednjoj sjednici ravnateljstva
govorilo se ozbiljno o tom, da se povisi kamatnjak na uloške. Zadnje
su dvije bilance bile — za publiku još u ravnotežju; no — dokle
će se moći tako lagati? Na pilani izgubljeno je lani preko deset mili¬
juna; dva jaka komitenta, Ladović i Križnar, pala su pod stečaj;
likvidirali smo kožu i parfeme; — koji nas je đavo naveo na to,
da u vrijeme inflacije stvaramo luksusnu industriju! Dr. Banović se
je jučer ozbiljno razgovarao s direktorom svoje banke; no taj je —
dakako — optimist. Pokrpat će se, veli, sve — i krizi mora biti
jednom kraj i konac. Ali Banović ne sluti dobro: -— koliki su zavodi,
jači od njegova, pali! A da padne „Centralna 44 — što će ostati od
njega i od njegove kuće? Pisama nosi mnogo; ali tko sad plaća?
Nitko! I sam Brainer ostaje dužan pišljivih pedeset tisuća hono¬
rara! A žena treba za same toalete četvrt milijuna godišnje! A gdje
su dva sina, gdje kči u skupom inozemnom institutu, gdje reprezen¬
tacije, gošćenja, izleti, auti, ljetovanje — gdje služinčad, šofer, sluge,
kuharice, dvije sobarice, gdje kamati za lani uzeti veliki zajam?
Vila je sagrađena, sad smo u njoj —* tako smišlja Banović još od jučer
— ali su troškovi radi luksusnog uređenja, koje je zahtijevala žena,
dva puta premašili posuđenu svotu. Stanarina je sada stvarno veća
ne 9° što je bila u gradu — a osim toga treba i dalje držati skupe

79

kancelarijske prostorije u glavnoj ulici. Prošloga prvoga nagomilali
su se izdatci tako, da je Banović bio prisiljen pače otpraviti i svoga
krojača i utješiti ga, neka drugi mjesec dođe po dvostruku otplatu.
Ne, ne — trebalo bi uzeti olovku i računati — ovako se ne može
dalje. Ako banka zapne, doći će na vidjelo i ono nekoliko krupnih
mjenica, koje leže u blagajni banke s Banovićevim potpisom. Zasad
je to papir — ali bi se moglo dogoditi, da taj papir zaprijeti poput
osmrtnice. Ima tih mjenica svega za milijun dinara; — nije bilo
mnogo preklani, ali čime da se plati sad? Dosada je to interna stvar
banke; — direktor, naravno, ne spominje ni riječi, kamati se meha¬
nički pripisuju na nove blankete; — ali dokle će tako moći biti,
dokle?

A žena niti zna niti hoće da zna ni za što. Leži eto sad u
desnom krevetu iste ove spavaonice; protegla se pod poplunom kao
ugojena mačka -—' pa još i reži na njega siromaka. Mjesto da ustane,
da mu pomogne svezati kravatu, mjesto da ga umiri — ona zvrnda
od rana jutra. Banović je ženi naveo već sto razloga protiv njena
suluda zahtjeva, ali ona ne prestaje; strašna je, upravo mu truje
živce. Ima ona protiv muža uvijek jaki adut u rukama. Zna žena,
da je Banović pred godinu dana iz svojega ureda izvadio onu malu
pisaricu — i spremio joj lijep stani ć na periferiji. Neka mu bude;
takovi su svi muškarci, kad prođu četrdesetu i imadu para; ali njoj,
ženi, neka muž ispunjava ono, što ona hoće. I to ne samo toalete,
biserje, skupa ljetovanja -—' Banović mora nju poslušati i u svakom
inom hiru, jer inače —-! Gospođa Lina nije doduše ni u mislima do-
krajčivala ovu svoju prijetnju; ne bi puno ni umjela reći, što ima
slijediti iza ovoga „inače Osjećala je samo, da bi mu se osve¬
tila, izgrebla mu oči, spočitavala mu nevjeru, natjerala ga u strah
rastavom (Banovićev je društveni položaj takav, da bi ga javni
skandal onemogućio) — ukratko, gospođa Lina, bjeloputna, već
nešto i okrupnjela, ali još vazda lijepa i svježa, zna svoju moć! Što
ta budala misli, da će ona sada ustati ispod svoje tako meke i tople
perine i njemu služiti kao sluškinja. Dakako! A da je bar ljubazan,
.—' nego evo, već pol sata govori gluposti; -—' nije, veli, ,,dostojno ,
da ti, žena dra. Banovića, odeš tamo u sudnicu i pomiješaš se među
ostale žene, koje su došle, da gledaju ubojice.

Jer ovo je najnovija pasija gospođe Line. Ona traži od muža, da
joj pribavi propusnicu u sudbenu dvoranu, za veliku parnicu protiv

30

razbojničke družbe, koja se već sedmicu dana vodi pred sudbenim
stolom. Novinski izvještaji o parnici zapremaju i gutaju gotovo sav
prostor — uzmakla je i politika i film, uzmakli i društveni skandali,
opasni od vještih reportera pod prozirnim inicijalima i aluzijama.
Sav svijet guta opise ubojstava, robljenja, klanja nekoliko će
razbojnika biti predloženo na vješala! I gospođa Lina gutala je
rubrike „iz sudnice 44 , ponavljala izvještaje po svim dnevnim novi¬
nama, upiljivala se u fotografije degenerika. Ah — onaj Crni Mali,
kakvu je imao kuražu — taj se nije bojao krvi! Pradavni instinkti
ženke uzburkali su svu krvcu gospođi Lini. Ona nije nikad varala
svoga muža, do prije pet godina Banovićevi su prilično oskudijevali
— bilo je briga za kućanstvo i za djecu (gospođa Lina osobito voli
svoja dva sina i razmazila ih je, koliko je više mogla); ipak i svijet
je bio stroži. Danas Lina zna, da se ni Magdica ni ona druga ni
ona treća ne žacaju javno biti ljubavnice i crpsti koristi od toga, što
krše brak muževima, koji su zatvorili oba oka, jer se boje blamaže,
ženinih suza, skandala, materijalnog kraha i smiješnosti. Tko danas
i vodi računa o nevjeri žene? Već i djevojčice propovijedaju „slo¬
bodnu ljubav 44 ! Šta ćemo, danas su takova vremena; ti muževi za¬
služuju tako malo, da bi žena morala hodati u prnjama i kuhati sa
muzgavim fertunima. Đavo bi ga znao — sve se je okrenulo. Svi
sad sjede po barovima, jazz buči, frizure su predivne, ženske noge
i ruke gole — naš je grad postao Pariz! Pariz! Gospođa Lina ima
davno želju vidjeti taj Pariz, ali Banović uvijek tvrdi, da se od posla
ne može maknuti iz grada. Fi, kako je dosadan! Do lani je bio
uvijek dobre volje; pjevuljio je, dok se je oblačio; nije pitao za
račune, sipao novce i sam davao ženi i više, no što je tražila — a
sad ga napala nekakva stalna mrzovolja, živci, melankolija, što li.
Često je srdit, razbjesni se ni zašto! A ona, Lina, još je tako dobra,
da ga d ne prekorava zbog njegove pisarice. Neka mu je — samo
da njoj, Lini, da, što je njezino. Ona ga ne vara; — zar on misli,
da je vjernost badava? Pa kad je već počeo škrtariti hiljadarkama,
neka joj bar udovolji u ovako sitnim stvarima. Kako je to glupa
misao, da ona, gospođa Lina Banović, ne bi smjela u sudnicu! Alaj
mi velike stvari! Prosjedit će jedan čas, vidjet će Maloga — i
stvar je svršena. A Banović, mjesto da joj sam pođe dignuti ulaz¬
nicu kod predsjednika sudbenoga stola, koji mu je prijatelj i drug
iz gimnazije, tu pred zrcalom brblje koješta, ljuti se i trga kravatu!

6 Moderni hrvatski pripovjedači

81

Gospođa Lina zijevne ponigljivo.

_ Ti si zbilja postao nemoguć. Što trgaš rublje? Kakvo je to
ponašanje prema meni? Što sam ti učinila, da tu vdčeš? Čut će i
sobarica. Sasvim si lud. A sve za to, što si sebi silom zabio u glavu,
da ne idem u sudnicu. Baš imaš razlog za svađu!

Banović kopa po ormaru za rublje i traži novi ovratnik. Taj
je pristajao, kravata se pokorila! Banović se sad frizira; malo se je
umirio.

_ Ja nemam ni kad da idem po ulaznicu. U deset imam važnu

konferenciju. _ ......

Ali to nije pravi razlog, zbog česa se Banović protivi želji

svoje žene. Razlog je ovaj: Prekjučer je bio na večeri u čudnom
društvu: našli se. na stalnoj njegovoj klubskoj večeri u četvrtak,
neki ljudi, koji su upali u društvo bogzna odakle. Literati, umjetnici
_ bog te pitaj, što su. A kako su govorili! Poveo se razgovor o
razbojnicima, kojima se sudi - i što oni. ti dugokosi mladići, nisu
sve izbrbljali! Govorili su o Schopenhaueru. o spolu, o ženanm — i
ustvrdili, ama baš ravno ustvrdili, da se žensko zaljubi u muškica
samo ako je jak, smion, osvajač, otimač, pa bio i ubojica! Žena da
ljubi tenora, heroja i razbojnika! Banović je, umoran od briga dana,
slušao taj razgovor na pol uha; - ali je, tu pogrešku napravi
gdjekad u posljednje mjesece, popio oko jedanaeste na dušak dvije
čaše i zatim, da se ohladi od vina, tursku kavu. I cijelu noć nije
mogao zaspati — u novije vrijeme kava mu jako djeluje na živce.
Ne mogući spavati, razmišljao je, htio ne htio, o onim literatskim
razgovorima i pred zoru, kad je zaklopio oči, bilo mu je nekako
jasnije, da bi oni mladići mogli imati pravo. I kod svoje vlastite
žene Banović to opaža sve ove dane — ona niti govori niti misli o
čem drugom, osim o tim ljudima, koji su robili i ubijali. A jutros je
eto i sasvim izašla na javu njezina pohota krvi. Lina hoće u sudnicu!
Ne, toga on, Banović, ne će dopustiti. Napokon, ako zbilja sve ono
žensko slušateljstvo u sudnici ima takav renome, bilo bi i nedo¬
stojno za Linu Banović, suprugu odvjetnika, predsjednika „Cen¬
tralne Banke" i tolikih ,,D. D.", da se ona pomiješala među tu ha¬
lapljivu čeljad, koja se pase na potankostima krvavih djela. Da
je Lina članica kakvog ženskog društva za socijalnu pomoć, hajde
de >—' moglo bi se reći, da je službeno došla. Ali da ode ovako, onaj
isti prokleti dugovlasi literat mogao bi u novine dati njezino ime.

82

kao jedne od onih, koje su došle, da se poklone veličini razbojnika
i ubica. Ne, ostat će Lina lijepo doma; neka radije prigleda oko
Mirka, najstarijeg sina, koji je noćas opet došao kasno kući. Pro¬
kleti dječak, lijep je i glavit; ali ne radi ništa. Mati ga je razmazila
tako, da mu ni ja ne mogu stati na rep. Lump je i skitnica,
morat ću mu malo pritegnuti uzde.

Sjetivši se sina, Banović se nasmiješi — strasno je volio svoju
djecu. I Lina je sada, dok se je od skromne ženice pretvorila u ugo¬
jenu damu, lijenu i dosadnu, mnogo toga opraštala mužu, jer je bila
mati njegove djece. Stanka, djevojčica, koja je u inozemstvu, piše
ocu tako nježna pisma! A ni Mirko nije loš; samo najmlađi, Milan,
nekako se tuđi od oca. Sanjar je, što li. A još je sasvim nezreo.
Uostalom možda je krivo doba puberteta. U četrnaestoj godini nisu
karakteri izraženi: —* Banović se sjetio, da će još biti kad, da se
upozna s njim, da se približi svom najmlađem sinu. Samo, kad ne
bi on, otac, bio tako zaposlen! Telefoni, konsultacije, konferencije,
banke; — kotač se zamaše i zavrti ujutro i ne prestane do večeri.
Banović ni objedovati ne može u vili, s obitelju; jede u gradu, u go¬
stionici. A na večer, Milan je u svojoj sobi i čita, a Mirkec, huncut
je to, taj otprhne, da ga nikad uloviti ne možeš!

Kod kave čekaju „gospodina predsjednika" novine. Banović
preleti okom rubrike i njegovo zadovoljstvo poraste. Nije napokon
sve još tako loše. No, ipak i dan je krasan — sunce na verandi vile,
pogled na zelenu dolinu —* svježe je i voljko i svijetlo. Lijepo je ipak
živjeti! I što buncaju oni dugovlasi — kakva ženka, kakav muškić!
Glupost! Lina bi htjela, da jednom vidi sudbenu raspravu, — neka
joj bude. Lina je zbilja pristojna — zna za onu moju slabost i za
adresu na Markovcu br. 3, gdje je moja puoica — pak šuti. Hajde,
da je udobrovoljimo; koga sam se bijesa i srdio zbog te nesretne
kravate!

Gospodin predsjednik, popivši kavu s medom, maslacem i
marmeladom i gucnuvši iz čašice sherryja, koji čeka svako jutro,
vrati se s verande u kuću. Pokucavši na vratima spavaonice, nađe
gospođu Linu, gdje se baš izvukla ispod perina i navlači čarape.
Banović pristupi k ženi sa par ljubaznih riječi, zagrli je, poljubi u
vrat i obeća, da će je u pola deset čekati pred kavanom, odande će
zajedno u sudbeni stol. I on sam je napokon radoznao, kakvi su u
zbilji ti razbojnici. Konferencija u banki može početi i poslije deset

6*

83

sati; naši ljudi nisu točni; njega će morati čekati, jer je on pred-

sjednik. .

Gospođa Lina nije se začudila promjeni u ponašanju svoga

muža. U posljednje vrijeme. Banović mijenja naglo svoje odluke.

A u dnu duše. gospođa je Lina vragoljasto pomislila, ne skriva li
se za tom muževljom dobrohotnošću kakva željica s njegove strane.
Sigurno će opet uzeti svoju pisaricu sa sobom. Rekao je. da danas
ili sutra mora u Beč. Jučer su mu uredili putnicu. No pa neka se

zabavi. , . .

I kad je Banović još na psihi ostaVio ženi pet hiljadarki, go¬
spođa je Lina. potpuno zadovoljna, pozvala sobaricu, da joj pri¬
pravi sve za masažu i kupelj.

Sudbena je rasprava puna puncata. ali posjetnica Banovića
dostaje, te stražar svečano uvađa na počasnu galeriju njega i nje¬
govu gospođu. Gospođa Lina pobuđuje senzaciju svojom toaletom
_ žensko iz parketa zadršće, kad se lornjon gospođe Line zaustavi
na pojedinom licu. Banović se je lijeno spustio na uslužno primak¬
nuti stolac; sad, kad opaža, koliki je događaj ulazak njegov i ženin
u ovu dvoranu, u dvor suda, zločinaca i uzrujanih slušalaca, opet
mu nekako nije sasvim pravo, što je popustio ženi. No na kraj kraja
_ ovdje Banović pače zijevne u mislima — ostat će par minuta;
Linu će već on, predsjednik Banović, uputiti, da se ne ponaša odveć
široko, kao u kazališnoj loži.

Domala i njega, koji je poznavanjem ljudi i spretnošću života
našao u kratko vrijeme put do bogatstva, stane zanimati rasprava.
Sjetio se je i početaka svoje karijere, kad je kao branitelj bez ho¬
norara znao sjediti sate i sate u ovim istim klupama ravno ispod
galerije, braneći zločince „ureda radi" — ali zapravo radi javnosti i
novina. Znatniji bi slučajevi ulazili u reporterska izvješća; — manja
kazan koju bi postigao svojom obranom, ili pače rješenjem okriv¬
ljenoga, to bijahu za nj pobjede, koje su imale biti i stepenicom
uspona i sredstvom za reklamu i klijentelu. Uh, kako smo skromni
bili onda ja i žena — večerali smo kavu! Ja bih ustajao u šest, da
ulovim pred sudbenim stolom ili kotarskim sudom kakvog zablu¬
djelog seljaka, koji je tražio novog i friškog pravoznanca za stvar,
od svih odvjetnika ostavljenu. Bilo je mjeseci, kad se je i stanarina
plaćala teško -— a istom kad su došla djeca! ono strašno gomilanje

84

sitnih mjenica, one brige, da skucaš za rok i produženje; vječna
zalagaonica i vječni uzdasi Linini — Banović se, sa tim sjećanjima,
u sebi potiho i nasmijao svojoj prošlosti; — ipak je to sada sasvim
drugačije! Doduše, Lina u ono vrijeme nikad ne bi poželjela, da
čuje sudbenu raspravu, pače nije nikad dolazila ni da sluša njega,
branitelja; bavila se jedino kućom i djecom. Zašto nju sad tako za¬
nimaju ovi razbojnici? Gle, sva je zažarena uprav visi na ustima
ovoga Crnoga Maloga; sasvim začuđena obraća svoj lornjon prema
predsjedniku suda, kad ovaj, miran i nesavladiv, svojim suhim pi¬
tanjima potpuno razara usklike zločinaca.

Banović, opomenuvši tiho ženu, obrati pogled na publiku.
Malo već ljudi pozna u dvorani. Branitelji su sami mladi ljudi —
nekih se fizionomija sjeća na preskok sa skupština odvjetničkog
društva, na koje je polazio od pred tri godine; u posljednje vrijeme
Banović ne zalazi među kolege. Šta ćemo — poslovi, banke, ugo¬
vori, transakcije, piše se olovkom t. j. računa se ili se uopće ne
piše; jusa više nema. Gle, psihijatar D. stoji iza sudačke tribune, i
profesor kaznenog prava K. je ovdje. Ima dakle i znanstvenoga
interesa. Ali sve ostalo je preveć na način kazališta — fotografi,
operateri iz kina, reporteri — pak naročito te ženske, koje su razja-
pile usta i široko otvorile oči, da ne izgube nijednog glasa, nijedne
kretnje zločinaca. Dugovlasi literati na jučerašnjoj večeri nisu
sasvim pretjerali. Tko su napokon ovi strašni ljudi, ovi ubojice,
koji su klali djecu — tko su ti momci, koji su kroz dvije godine
prkosili utvrđenom redu? Prostaci su, raja, nema na njima ama baš
ni truna junaštva. Maskirali su se — kukavice, ubijali iz busije!
Ali što bi bilo, da oni nisu iz tako niskog milieua, da su imali savršene
alate i brze automobile? No lijepo -— imali bismo mjesto družbe
Crnoga Maloga četu pravih apaša. Banoviću dođe na um, da je
njegova vila gore na brijegu prilično osamljena. Vrag ne spava;
valjat će, osim sluge, uzeti u kuću još koju mušku glavu, za sigurnost
— bilo bi dobro podzemni stan u vili iznajmiti ili badava dati
kakvom panduru s obitelji. Doduše, kod kuće nema nikad mnogo
novaca; novi se vade i ulažu u banku; ali žena ima zlata i dragulja.
A napokon — zar nisu ovi tu, što sjede između žandara pred sucima,
ubijali i zbog dvadeset dinara?

Sav luksus, svu obogatjelost i sitost građanina, skupio je
Banović u preziran pogled na klupu optuženih. Fuj, kakvi su —

85

Lombrozovi tipovi; vidiš onoga s jastrebovim okom, — rođeni
zločinci su ti to, Lina. Ali, hvala Bogu, društvo je još jako. Pred¬
sjednik izvrsno vodi raspravu. Porazuje lopove svojim mirom. Dokaz
je pouzdan, svjedoci će pogotovo slomiti ove razbojnike, ove ustaše
protiv građanskoga reda. Pravda će se osvetiti razbojnicima ^ bu¬
dimo mirni!

Banović izvukavši ponešto manšete svoje engleske košulje iz
rukava redingota, zadovoljno prekriži ruke na trbuhu, koji je u
posljednje doba stao bivati sve obliji. Pružio se gospodin predsjednik
natrag na naslon stolca i zagledao časak kroz prozor u zelene,
svježe krošnje aleje na trgu pred sudbenim stolom. Nebo je bistro
i od prozirne jasnoće juga; hvoje lepeću pod lakim daškom ljetnog
lahora. Ali Banović ne opaža svijesno ljepotu dana: — glavno mu
je, da skrene svoju pažnju i svoje misli od ove dvorane, koja je na
galerijama već i zagušljiva od sape i znoja množine i nečista zraka,
što se uzdiže put stropa. Banović nije više u dvorani; misli na kon¬
ferenciju u banki. Danas će on pokazati, koliko je jak - ' gdje se
može onaj dotepenac iz protivničkog zavoda mjeriti s njim, s pred¬
sjednikom Banovićem! Čelo se Banoviću sasvim razvedrilo, smiješak
mu je proletio očima, kad je pogledao na sat. Deset i četvrt. Još
pet minuta, pak neka Lina ostane sama, ako ju je volja dalje slušati.
Ženska glupost — uf, kako su dosadne žene, kad se raspužu poslije
četrdesete!

— Neka dođe Ljubibratić!

Predsjednik suda nije ni za trun jače naglasio ovaj svoj nalog
stražarima. Ipak neobično prezime zapne o misli Banovićeve. Gdje
je samo već čuo to ime? Ljubibratić — Ljubibratić — — Banović
se ne može sjetiti točnije. Ali, što se i bavi tim — najbolje je otići
odmah. Banović već htjede da ustane, kad stražar uvede okrivlje¬
noga. Ne, ovoga ne može poznati — i otkud bi? Mladić je od nekih
dvadeset i pet godina, izgleda i stariji; razbojnici su uvijek rano
razviti. I lice mu je blijedo. Za čudo je dobro odjeven; obrijan je
netom, ruke su mu nježne i nenavikle tešku poslu. Kako li je taj
Ljubibratić došao među ove druge odrpance, koji su rupčiće ili čađu
uzimali kao masku kod provala i ubijanja? Banoviću se učini, da je
ipak već negdje vidio slično lice. „Ljubibratić”? ' Po prezimenu
sudeći mora da je negdje iz Bosne, Ličanin je ili Crnogorac, šta li;

86

— a Banović se nikad nije bavio niti imao odvjetničkog posla u
onim krajevima. No lice mu je poznato, sve poznatije, — sasvim
poznato! Zbilja je čudno. Mene ostavlja pamćenje. No, još nismo
tako stari; vidjet ćemo odmah iz generalija, tko je taj nesretni Ljubi¬
bratić, koji mi se čini tako poznat, a ipak ne pogađam, gdje sam
ga susreo i kada.

Vi ste Stanko Ljubibratić, rođen na Rijeci g. 189* .. .

Predsjednik suda ispituje sasvim monotono. Ali Banovića je
zatekla nova činjenica: ovaj zločinac, koji je dobro odjeven i ima
pače u prsnom džepiću kaputa koketno namješten rupčić, ovaj Lju¬
bibratić zove se Stanko. Baš kao i ja. Banović se nagne bliže nad
balustradu galerije, zaboravi na ženu i na sjednicu i stane pažljivo
pratiti ispitivanje razbojnika.

Poslije deset minuta, ruke gospodina doktora Stanka Bano¬
vića, vlasnika najunosnije odvjetničke kancelarije u glavnom gradu,
predsjednika „Centralne Banke” i mnogih ,,D. D.”, one iste ruke,
koje su čas prije spokojno počivale na ugojenom trbuhu, tražile su,
drhtave i znojne od hladne groznice, džepni rubac. Leden je znoj
oblio čelo predsjednikovo: sada je znao, tko je taj Stanko Ljubi¬
bratić, razbojnik i ubojica, blijedog i od tamnice izjedenog lica, sa
koketno namještenim rupčićem u prsnom džepu pristalog kaputa.

Optužnica navodi, da je Stanko Ljubibratić rođen na Rijeci
god. 189* od matere Milke i nepoznata oca. Prezime je dobio po
majci. Svršio je pučku školu i tri gimnazije s odličnim uspjehom.
Tada mu je umrla mati, koja je za nj skrbila. U šesnaestoj godini
kažnjen je prvi put radi sitne krađe, godinu dana zatim opet radi
krađe. U dvadesetoj godini izagnan je iz K. kao sumnjivac poslije
istrage, koja nije mogla dokazati njegovo sudjelovanje kod provale
u seosku poštu u D. Slijedi čitulja krivica, koje se djelomično nisu
mogle dokazati, a djelomično su kažnjene tamnicom. U dvadeset-
petoj godini Stanko Ljubibratić, koji se je izdavao za trgovačkog
pomoćnika, ali je bio samo skitnica i tat, pridružio se je četi Crnoga
Maloga — otada postaje dokazani provalnik, razbojnik i ubojica.
Sudjelovo je kod dva umorstva; željezničkog stražara u K. zaklao
je, kako je okrivljeni sam priznao, a svjedoci su potvrdili, upravo
on, Stanko Ljubibratić. Državni odvjetnik predlaže, zbog sigurno
dokazane krivnje, kazan smrti po paragrafu tomu i tomu.

87

Zločinac je apatično odgovarao na upite sudaca. U općinstvu
su njegovi, razmjerno inteligentni, odgovori pobudili pažnju. Ljubi-
b ,a.,č se ne brani, ne taji ničega. - ..znam. da ču biti v,esa„ . Na
licu sa brčićima lako je pročitati tragove tamnice i razvrata;- ali
je s čitavim spokojnim tupim, gotovo staračkim držanjem okriv je-
nika u potpunoj opreci stajala njegova kosa. Ona kao da je govo¬
rila za ni i branila ga. Za razliku od ostalih okrivljenika, koji su svi
poprijeko imali gustu, donekle i kovrčastu, pače jedan i sasvim
crnački nejasnu kosu, Ljubibratič je imao pomno fnnranu gkvu «
kosom svijetlozutom, mekom i vunastom. Predsjedmk suda. mace
potpuno hladan u ustanovljivanju činjenica, dva tri puta se je ne -
tiče poduže zagledao u tu nježnu i dobru kosu, kao u jaganjca A
nije predsjedniku izbjeglo ni to, da su se oci zločinca trgnule
zatreptale kad mu je iz optužnice pročitan navod o smrti majčinoj.

I u publici očito imade ljudi, koji Stanka Ljubibratica ne drže
pravim, po rođenju određenim razbojnikom. Iza sudačke tribine
šapće se o milieuu, o lošim utjecajima, pak s tim u savezu i o mo¬
gućnosti, da Ljubibratič ne bude kažnjen skrajnjom kaznom. -
tograf je bliže namjestio svoj aparat, da bolje uhvati okrtvljentkar
reporteri se žure. da po navodima optužnice napisu uvodzada-
našnje izvješće - uvod o sukrivnji društva, jer ,e Ljubibratič na
sklizak put i na put zločinstva, grabeža i umorstva sasao najvjero¬
jatnije radi toga, što i ne zna ime svojega oca.

Dr Stanko Banović zna to ime. I sad je sasvim siguran, po
čem se sjeća žutokosog razbojnika. Ne. nema više sumnje, to su one
iste kose, koje su-ah, prestrahovito je, preuzasno -

Ali Banović ne može da se otme od tih kosa, od tog tako po¬
znatog obraza. Vidi te iste kose sasvim jasno pred sobom samo na
jednoj drugoj, ženskoj glavi. Bilo je onda, nekad, prije dvadeset i
toliko godina, kad je na Rijeci služio kao koncipijent da se izvjest
u trgovačkom pravu. Stanovao je kod građanske obitelji i ta je

imala služavku.-Kako se je dogodilo? Kako se događa

uvijek — — — Banović se je jednog jutra vraćao iz vesela društva.
Vrata mu je otvorila služavka. Do toga časa, kad ga je pijanstvo
učinilo vidovitijim za ženske draži, on nije nikad bio ni opazio s u
žavkinih žutih kosa. Ni imena joj nije pravo znao — vidio j u j e u
tri mjeseca, što stanuje ovdje, tek dva tri puta, jer navečer o e
kasno, a ujutro ode, dok ona kupuje meso. Banović nije ni boravio

88

u svojoj sobi; samo je dolazio na spavanje; mimo služavke prolazio
je kao mimo stvari. Jednom je došao navečer ranije, da se preobuče
za koncerat. Nije znao ni dozvati služavku; jest, kad je ipak ušla,
da mu promijeni vodu, pitao ju je za ime i ona je odgovorila, da se
zove Milka. Milka Ljubibratič. Ali ni taj put je nije pogledao iz
bližega.

Onoga jutra Banović se sav stresao, kad je ugledao njene žute
kose — — — Služinska je sobica bila blizu vrata, uz kuhinju, koja
je otvorena. Domari su spavali — — —

Banović je, nakon pola sata, teturajući ušao u svoju sobu. Nije
mu ni napamet palo, da dalje — poslije ,,onog“ — išta misli o
Mili. Zaspao je kao zaklan. Drugi dan je za nj ,,stvar“ bila pogo¬
tovo „svršena** — žuta je kosa zavela njega; napokon bilo je i čisto
ugodno. Tko da si tim razbija glavu u njegovim godinama! Milka
ga je kasnije još nekoliko puta čekala u noći na vratima; u nedjelju
kad bi svi domari otišli na izlete, služavka bi se odricala slobodnog
dana i ostajala doma i dolazila buditi Banovića, koji je spavao po¬
slije podne. Mladom koncipijentu, koji je u to doba bacio oko na
bogatu baštinicu od Bašičevih, trebalo je nedjeljno poslijepodne, da
se provodi s obitelju „svoje buduče**. Brzo mu je dodijala žuto-
kosa služavka. Sad je vidio na njoj samo njene crvene od luga izje-
dene ruke i bose noge u cokulama.

On, koji je već tada bio elegantan, svijestan svoga znanja i
siguran u svom nastupu, nije nikada ni pomislio, da bi ova njegova
,,zabludica“ (tako je u mislima s podsmijehom bio nazvao svoj prvi
zagrljaj, onoga pijanoga jutra, s Milkom) mogla biti ikakav događaj
u njegovu životu, u životu, koji se je razvijao tako uredno i uspješno,
ama baš kao po loju. Kad je poslije tri mjeseca dobio unosnije na-
mještenje u S., odselio se i otputovao, a da nije Milki rekao ni
zbogom. Nije bježao od nje - u to doba nije više nje ni opažao.
Prolazio je mimo nje opet kao mimo stvari. Ona nije više za nj
imala žutih pletenica —* bila je sluškinja i ništa više.

Ali je žutokosa dobila sina — svoga sina, ovoga opet žuto-
kosoga Stanka Ljubibratića. Vidi, vidi i krstila ga je na moje
ime! A nikad nije ni pitala za me, niti mi pisala. Da, istina, ona
nije ni bila pismena ... Ali to ništa ne mijenja stvar — ovaj Stanko
Ljubibratič ima se po pravici zvati Stanko Banović — — —

To li je dakle moj sin — moj treći sin! —

89

Gospođa Lina, sva crvena od zapare u dvorani, izvadila je
ogledalce i puder, da obriše znojno lice. Banović pogleda krišom
u ženino ogledalce. Taj ga pogled smlavi sasvim. Noge su mu stale
drhtati. U ogledalcu vidio je svoje vlastito lice; — jest, jest, kosa
je žuta, ali sve ostalo na obrazu Stanka Ljubibratića, razbojnika i
ubojice, sve je moje, sve moje! Iste oči, isti nos, isti zavoj čela ■ 1 —
Ja sam ga se sjećao po sebi; njegov je obraz, njegov lik i moj vlastiti.
Žutu je kosu baštinio od majke, a sve ostalo od mene--

Predsjednik Banović zna, što je dužan svojoj poziciji. S kraj¬
njim naporom volje odvrnuo je pogled od tribine, pred kojom je,
između dva oružnika, stajao Stanko Ljubibratić. Zatim je uhvatio
sat i par sekunda grozničavo držao u rukama hladnu pločicu zlata.
Ali nije imao mira ni snage, da otvori zaklopac. Gospođa Lina, sva
zabavljena sudbenom raspravom, istom je sad opazila, da joj je muž
uzrujan i da drži u ruci uru.

Ne nervoziraj se radi mene, molim te. Ti hodi na svoju
sjednicu; ja ću ostati do svršetka. Zbilja je vrlo zanimljivo.

Banović ni sam ne zna, što odgovara ženi. Promrmljao je bilo
što, pograbio šešir i probio se kroz gusti red znatiželjnih na hodnik.

Kad je ispao na ulicu, svježiji zrak aleje nešto mu je rashladio
čelo. Ali u sljepočicama dolje lupa krv, glava je mutna. Tako mu je
bilo lani, kad su ga liječnici savjetovali, da pazi na svoju praescle-
rosu; mogla bi ga udariti kap. Ali što je bilo ono — ništa, ništa!
Uzrujanost radi porasta franka na burzi, par dana nervoze — ■

A ovo je užasno, užasno. Žena govori o sjednici! Kakova
sjednica! S kim da on, Banović, govori sada, gdje da nađe riječi,
koje su potrebne za razumne poslove... Ne, ne — treba uteći,
sakriti se nekuda u kut, osamiti se. Potreban je časak mira. raz¬
mišljanja, sabranja i hladne vode za sljepočice - ■ ' inače će mu

prsnuti mozak.

Gospodin predsjednik, zamaknuvši u prostu uličicu iza sud¬
bene zgrade, uljeze u prvu krčmicu. Konobarica je malo čudno po¬
gledala gospodina u redingotu i sa dijamantom na prstenu. Na¬
pokon, događa se i to; gospoda se zalumpaju, pa se u doba do¬
ručka skrivaju i po zabitnim lokalima, da ih svijet ne vidi, kako
su pijani.

90

Banović oprezno, da se je sam sebi začudio, odmakne stolac
u uglu i sjedne. U krčmici nije bilo nikoga. Posoblje je odurno —
buffet sa zamazanim bocama, pod staklom presušeni sir i salama,
iz koje curi mast, a stolnjak je zamazan, muzgav i glupo crven.

— Gospodin izvoli?

Što hoće ova ženska? Ali, da — sad nisam više u sudu, ovo
je krčma. Banović pokorno potvrdi prvu ponudu konobarice. Bila
je čaša piva. Istrusio ju je na dušak. Gorko je, ali hladno. No kad
je čašu stavljao na stolnjak, ruka mu se tako tresla, da se je pre¬
strašio, Krv mi navire u glavu. Zar ću pasti u nesvijest? Da li je
ovo već kap? Samo, da mi je ledene vode! Žurno, ne pazeći ni na
koga, predsjednik, porušivši stolac, priđe k vodovodnoj pipi i pusti
mlaz vode na svoje ruke. Konobarica se nasmije: — gospodin se je
noćas negdje dobro natrusio, kad ovako hladi ruke!

— Ah, kako to godi. I rubac treba izvaditi, pa ovako, malo
vode na sljepočice — pak na čelo — ah, godi to, godi — —

— Koliko je sada sati? konferencija je sigurno počela. Ma
kakovi sati — ja ludujem. Ovdje se mora učiniti nešto drugo; ovo
današnje nema posla ni s bankama, ni s kućom ni s Linom, ni s
advokacijom ni sa — — ni s Mirkecom — ni s Milanom — —

Banoviću je opet mutno pred očima. Našao je još toliko snage,
da plati i izađe. Dva koraka od krčmice stoji taksi. Banović, ne
misleći ni na što, ali tražeći jedino potporanj za svoje klecave noge,
otvori vrata taksija i baci se u kožnato sjedalo.

Šofer čeka pitajući pogledom.

— Kuda? — — kuda? — — Nekamo, gdje nema nikoga, ni
znanaca, ni poslovnih prijatelja, ni života dosadašnjega — — ne¬
kamo, gdje je tišina — gdje me ne poznaju — — — mora da izgle¬
dam užasno ■—- —

Za čas je auto jurio u S., seoce pet kilometara udaljeno od
glavnoga grada.

Mlada seljakinja, gazdarica u seoskoj krčmi, stavila je na stol
pod strehom zatražene pol litre vina i izišla napolje.

Banović sjedi na nepriličnoj klupi, ali mu to ne smeta, ne
osjeća ništa, jedva i vidi vino pred sobom. Stol pod strehom stoji
između lješe, koja vodi na cestu, i zelenog vrtića s povrćem. Na
cesti je prašina, koju svako par časaka zavitlaju polagana seljačka
kola. Seljak — kočijaš obično drijema klimajući između vreća i

91

gunjeva, poneki se i lijeno pružio na daske. Kljuse, sivo od prašine,
žedno i umorno, klipsa tromo; — bliža se podne i na svu prirodu
lijega sumornost ljeta. I ptičice su zamukle — samo bezbroj mušica
u rojevima, u užarenoj maglici nepomičnog zraka, bruji o životu,
koji vri. Krčmarica pod crvenim rupcem, sagnula se nad lijehu i
plijevi. Banović makinalno promatra njen lik, miran i uza svu živost
boje harmoničan sa zeleni, koja se mimo njezina crvenoga rupca
na sagnutoj glavi pruža u ravnim crtama.

Poslije uzbuđenja, koje ga je bilo prestrašilo kao predznak
kapi, Banović je ovdje razmjerno miran. Sad mu je oko čela kao
neki tvrdi, napeti obruč — sljepočice se umirile, no na mozak je
legla neka tupost, neko mrtvo, ravnodušno raspoloženje. Kao da
se je odijelio sam od sebe i sve dalje i dalje odlazi od svoga dosa¬
dašnjega života. Ne pada mu više na um ni banka ni sjednica. Ništa,
ništa više ne postoji. Ovdje je zeleno polje, s grmljem na rubovima,
koje je sasvim zagušeno od prašine s ceste; — ovdje seljakinja-
gazdarica, tako tiha i spokojna u svom radu — ovdje je stol i streha
— i ništa drugo, ništa drugo. Hvala Bogu, nema nikoga, da me
što pita, da me sažaljuje ili da me zlobno pogleda u mojoj bijedi!

Jer predsjednik Banović sada vidi jasno, njegov zlatni lanac
i gumbi na manšetama i prsluk od šarene svile i smaragd na desnom
kažiprstu i uglačani redingot i cipele s engleskim ukrasom — sve
je to laž. Laž! I cijeli je njegov život bio laž — laž je i vila i žena i
_ _ i djeca — — Jest, i djeca, jer je postojalo ono prvo dijete,
onaj prvorođeni sin, taj isti Stanko Ljubibratić.

Bludeći u svojim mislima i ne sasvim svijesno, Banović bi na
časak pokušavao sam sebe kao odvjetnik opravdati pred samim
sobom. Što sam ja napokon kriv? Da mi je „ona barem ikad što
rekla, da mi je pisala. — — — Banović se, poslije godina, sad više
nije sjećao, kako je onda prolazeći hodnikom mimo „one žutokose ,
par dana prije svoga odlaska iz Rijeke, u njezinim očima bio opazio
suze. Ali nije se bio zabrinuo, nije mario za te suze. Alaj mi stvari
,—' služavkina ljubav! Ta bio je onda tako veseo, tako pun nada,
tako uvjeren o uspjehu svoje karijere, svoje bogate ženidbe i svoga
života! Tko da i zapazi izbliže žensko cmizdrenje, kad te čeka bu¬
dućnost, sjajna partija, novac, ugled i moć!

Ali ova raspra o krivnji ili nekrivnji, koju je u sebi vodio
pravnik, negdašnji branilac u kaznenim stvarima dr. Banović, s

92

bezglasnim replikama i duplikama, zamukla je brzo. Što dulje tromo
sjedi pod ovom strehom i što dublje žmirećki gleda u daljinu neba,
titravu od žarkog podnevnog sunca, misli mu se sve više sređuju
oko nečega, što nije ni u kakvoj svezi s njegovom ličnom krivnjom.

Stanko Ljubibratić, njegov sin, postao je zločincem. Ali —
imadu li pravo oni, koji drže, da je svemu ovakvom zlu kriv zao
odgoj, društvo i „milieu"? Banović je u sudbenoj dvorani, dok još
nije saznao svu istinu o Stanku, osjetio, kako publikom prolazi ta
opća misao. A da li je istinita? Milka je sina odgajala s ljubavlju;
— koliko li se je sirota morala naraditi, da mu omogući polazak
škole! Patila se je i napatila sigurno negdje do smrti za svoje dijete.
A morao je biti 1 i lijep taj dečko sa svijetloplavom kosom i inteli¬
gentnim očima. Mati se za nj žrtvovala sve do zadnjeg daha. A
što je bilo zatim? Bez utjecaja majčina, što se je razvilo u mom sinu?
Postao je tat, džepar, provalnik, razbojnik, ubojica!

Ubojica!

Otkud to ovomu žutokosomu? Što je prevagnulo u njem, kad
je nestalo majke? Žuta mu je kosa baština od majke, a od koga je
baštinio nagon zločinstva? — — — — — — — — — — Ja sam
mu otac — moja je dužnost — dužnost — du — — —— — — —
Banović tepa u sebi sasvim nesuvisle riječi. Opet se je zapleo
u mislima; htio bi, da „raščlani sve 44 , — htio bi putem, pravcem —
a nema izlaza iz tog drača. On, koji je brzo shvaćao i svojim bistrim
razumom u čas razmršavao najteže financijske probleme — on je
sad kao nezrelo dijete, koje ne može da razreže pretvrdu krišku
sira, pa plače od nemoći. I Banović bi najvolio plakati.

Ali mjesto suza na oči, dolazi mu na usnice neka gorčina
kao da je pojeo nešto gnjilo, od lešine. Stisnuo je čvrsto usnice —
no osjećaj gadljivosti ne ostavlja ga. Čini mu se na čas, kao da se
iz njegova nepca širi neki otrovni, smradni zadah — kao da mu je
u ustima živa rana, koja se gnoji i gnjije — — —

— -— ^ Dužnost — — pobrinuti se — — otići do državnog
odvjetnika — — ispovjediti sve — — To mora pomoći — — Samo
ne vješala, ne vješala — — ! — — — — Dakle, vješala ne; ali
robije — — najmanje dvadeset godina — — Kako spriječiti — —
pomoći mu da bježi? Ne! — Treba drugo — — drugo — —
kleknuti pred suce; — reći sve po duši i po istini, kao onaj nekakvi
ruski heroj u romanu, koji je klekao na raskršću i ispovjedio se

93

svim ljudima --Ah-a što bi na to svijet? Smijali bi se

ljudi — smijali — rugali — triumfirala bi gomila nada mnom! A
momu Stanku, provorođenomu, ne bih time pomogao ništa!

Pa i kako bi me dočekao, on, moj prvorođeni, da dozna svu

istinu? Dočekao bi me s mržnjom i s kletvom na me. — —

___ ___ Ne, ja nemam u sebi toliko kršćanstva -—' ja lažem sam

se bi _ ja se ne ću ispovjediti nikomu. Ja ću tajiti, tajiti — tako je;
imamo, hvala Bogu, novaca, dat će se nešto učiniti i podmićivanjem
— ja ću momu „sinu" olakšati sudbinu. To hoću. Ta napokon je
skrivio on; — nije više dijete, morao je znati, šta radi, morao se je
bojati zakona. Jest, on je sam najviše kriv. Što se ja toliko mučim?
Ta nisam ubijao ja -—■ ubijao je on! —

Lice žutokosoga dođe pred oči Banoviću tako blisko, oštro
crtano i poznato, kao u onaj čas, kad je na galeriji sudbene dvorane
krišom bio pogledao u ogledalce svoje žene i usporedio svoje lične
crte sa Stankovima. Čudno i jest, da nije nitko u dvorani opazio
ovu sličnost. Osim žute kose, koju ima od majke, sve je na oca —
sve, od svedenih obrva do ruku, koje su jednako male, ženski pod^
buhle i od prozirne kože, kao u oca. I hod im je jednak — Banović
se sjeti, kako je Stanko ulazio pred suce; isti hod, kao i moj! Sav
on je — ja, sav on — ja — — !

A on je ubojica. Dakle — dakle. —

Banovića je po čelu opet oblio smrtan znoj. To je — to je
„ono" — o svemu drugomu suvišno je razmišljati, suvišno govoriti!
Što je stalo do suda, do osude, do ispovijedi, do pomoći — sve to
ne znači ništa ima samo ,,ono jedno, najstrašnije, najuzbudlji^

,—. ,,krv od moje krvi ^ „jabuka ne pada daleko od

stabla" — „kakav otac, takav sin" — — — — — — —

Ali ja nisam ubijao, nisam ubijao ja!

Banović se zdvojno uhvatio posljednje daske. Vihar ga nosi
morem njegovih mračnih misli ispod olujnih oblaka, iz kojih pada
strijela za strijelom. Grom ga je zaglušio -—■ sve se lomi huče —
škripi -— sve urla *—- sve prijeti -— Ždrijelo se otvorilo -—' '— propast
sikće sa tisuću jezika -— -—' Ah, kako li je sad u trenutku smrtne
opasnosti, sve jasno, — na dlanu je sav život, sav život — — —

94

Ja nisam ubijao! Nisam ubijao!

Misao je utihla. Brodolomac se je već napola u nesvijesti
smirio na posljednjoj daski. Gleda u olujno nebo, sluša orkan oko
sebe — ali se ne opire, ne bori se više. Pušta da ga nosi daska na
zapjenjenoj pobješnjeloj pučini. Nema više snage — ruke su se
zamrzle — usta su kljenuta — —' Nosi me, vihre duše moje, kuda
god — — Jer i smrt je samo spas iz ovog pakla ^ ^ ^ ^ ^

Ja nisam ubijao, nisam ubijao! ^ ^ ^ ^ ^ Ali je i moj
put života posut lešinama. — I Linu sam dobio time, što sam ubio
Milku, žutokosu. Prvi moj veliki uspjeh, prvi skok do milijuna bilo
je gusarstvo — — Što li smo radili na burzi, u sindikatima — krali
smo dioničare — falzificirali bilanse. — — Nisam li to radio još
jučer? Pustili smo, da propadne tvornica, koju smo osnovali radi
spekulacije -— r šest stotina je porodica ostalo bez hrane — — Ja
nisam ubijao, ali i ja sam zločinac -—' samo po zločinu došao sam
do svojega položaja. Jest, ja sam pravi otac Stanka Ljubibratića, ja,
dr. Banović, gospodin predsjednik, ja sam u baštinu dao svomu
prvorođencu onaj nagon zločina, onu klicu umorstva!

— —I što? Da sada produžim? Da se vratim doma, da
zgrćem novce, da robim dalje — dok moje sin bude ispaštavao na
robiji krivnju moje krvi — ?

Bijela veranda — kava s maslacem — krasno jutro
i vesele vijesti s burze — dobra volja — sve, što je Banović proživio
jutros, sada je daleko, daleko! I nikad se više ne može „tamo",
nikad! Ni djeci svojoj ne može više pogledati u oči — Mirkecu,
Milanu i Stanki — —

Banović se strese od srha. I Stanka, i ona je imenjakinja
naša, meni i rajbojniku, sinu momu! I Stanka!

Krv je krv. Kad sam rodio djecu s Linom, onda je krv moja
bila još pokvarenija, još otrovnija -— još otrovnija!

Oči se Banoviću zamagle sasvim. Ispio je naglo visoku punu
čašu vina-— ali niti poslije toga nije više mogao da gleda u sunce.
Zaklopio je oči, prignuo glavu nad stol. Krčmarica, zabavljena
svojim poslom, nije opažala ničega. Po cesti drndaju kola, prašina
je zakrila svaki pogled sa ceste na strehu. K Banoviću ne prilazi
nitko.

Sam je. Čelo mu mekanički udara o kvrge stola. Jedan, dva,
tri puta. Trijeska mu je zadrla o kožu, kad je stao glavom ribati o

95

stol poput vola. Ali ne osjeća ničega. Pred očima mu je mrak. uši
šume — sve je strahota, crna i šuplja kao cijev od željeza bez

kraja — — . , . ,

_ _ Mirkec ne radi ništa — šta će biti od njega, ako pro¬
padne naš imutak? Ta već je i propao — ja se ne mogu vratiti — ja
se moram ubiti, mora me nestati! Ja ne mogu živjeti u gradu, u
kojem iza rešetke moj sin Stanko čeka, da bude vješan! Ne mogu.
Mirkec je lump i raskošnik. Što će biti od njega? A Milan, — onaj
sanjar, on je više sin Linin negoli moj — on nešto sumnja, tuđi se

od mene, da li prozire oca zločinca?

Doktor Banović, posjednik najunosnije odvjetničke kancelarije
u glavnom gradu, predsjednik „Centralne Banke" i mnogih ,,D. D. ,
legao je sasvim na stol i stao, ričući u plaču, udarati glavom o

Krčmarica seljakinja prišla je k njemu sva u strahu. Ne do¬
bivši odgovora na pitanje, što mu je, donijela je žurno škaf vode i
stala polijevati predsjednikovu glavu. Za nekoliko časova ta se

glava digla. Oči su joj krvave - slijepe-Banović je razumio

samo to, da mu nema opstanka ni ovdje. Što da radi među zado¬
voljnim, dobrim ljudima on, zločinac: on, krvni otac Stanka Ljubi-
bratića rectius Stanka Banovića, razbojnika i ubojice, koji ce za
osam dana biti suđen na vješala! '

Postaja S. udaljena je od krčmice par koraka. Ide se priječke,
poljem. Banović je platio račun i hoda žurnim koracima po polj’skoj
stazi. Upravo je odzvonilo podne. On ne vidi točno na sat, oči su
mu zamagljene: ali se sjeća, da u jedan odavle polazi neki vlak.
Kamo? Svejedno je. Samo van iz ovoga svijeta, iz ovoga života —
samo daleko od ljudi, daleko od vile, koja je špilja razbojnikova,
daleko od žene, od djece, koja bi mogla također postati ubojicama!
Tamo, tamo, k sinu prvorođenomu — na jednaku robiju. —•
svijet, u bijedu, u poniženje — makar! Natrag se ne može, nika
više ^— —

Poslije tri mjeseca izabrana je nova uprava „Centralne banke .
Predsjednik Banović, kako su javile „Dnevne novosti , morao je
negdje nastradati u nastupu nervoznosti ili ludila, pošto su sve
potrage za njim ostale bez uspjeha.

96

MILE BUDAK

VUK ŠEPONJA

P rvi ga je vidio Jošića Šulentić. Bila je nedjelja, jesen već pritisla
i rominjala hladna, oštra kišica, pa Jošića odlučio, da on iziđe
s blagom, da ne izgoni djecu, kad nije nužda. Djeca su i tako vazda
željna sna, pa neka se bar nedjeljom naspavaju, a osim toga im je
i obuća slaba i odjeća trošna, pa se tresu kao pruće. Tako je to
Jošića tumačio svojoj ženi Mariji, koja je prigovarala, što se on
petlja u poslove, koji nijesu za njega.

— Dica moraju biti bosa, kad kiša pada — govorila je ona.
Ne ćeš im sada, izvan sve selske diče, kupovati gospocke čizmice.
Ružno te j* viditi, da ti uzbijaš ovce.

Jošića je nije slušao, jer njegovo meko srce nije moglo podni¬
jeti, da i toga dana goni zorom svoje dječačiće Jakova i Danju,
kad nije potreba. Uzeo je haljinu na ramena, nadžak u ruku i po¬
javio stado.

Čim je izišao iz sela, pustio je ovce, da se pasući hvate strane
i tako lagano, s noge na nogu, udario prema Pipinoj Jami. Jošića je
metnuo haljinu na glavu, da štiti lice od oštrih kapljica i polako
koračao za ovcama. One su se provlačile između grmeča, obilazile
kamenje i odmicale sve dalje i dalje. Zvono je sa ovna prethodnika
na mahove udaralo, a jače bi zazvonilo samo, kada bi ovan zapeo
za lijesku, grabić ili crni jasen.

U blizini nije bilo ničijega blaga. Ostali su čobani skrenuli
na Budačke Njivetine, jer je tamo blago sigurnije, budući da je
Velebit dalje, pa se vukovi rjeđe pojavljuju, a i trava je bolja.

Jošića je nastojao, da mu sve ovce budu na oku, no to nije
bilo moguće zbog šikara i ogredaka, pa je neprestano obilazio, da
vidi sad na jednu sad na drugu stranu. Bio je zadovoljan, što lijepo
i mirno pasu, pa se prekrsti i počne se moliti Bogu. Kad je već od¬
lučio, da ne ide k crkvi, onda će se tu sit namoliti Boga, pomisli
on i htjede sjesti na neki ovisok kamen, ali se sjeti, da bi mu bila
zima, pa nastavi s hodanjem. Sjetio se je u molitvi svih živih i

7 Moderni hrvatski pripovjedači

97

mrtvih, usjeva, blaga, putnika i beskućnika, molio je i za one.
za koje nema tko moliti, pa se onda prekrstio, izvadio britvu iz
čemera i počeo rezati ljeskovo pruće.

- Oprosti ti meni, sveta Nediljice - prošapće, obrezujući
tanku i dugačku granu - Naši cu pruća, pa će oplesti košić, a Bog
će oprostiti. Čovik težak mora vaik misliti na kuću.

On je pomišljao, kako nije pametno, što radi, ali se ujedno
uvjeravao, da oplesti koš ni ne znači raditi. To je tako, igrarija za
djecu, samo što djeca ne znadu tako dobro i čvrsto plesti, kako ce

to on učiniti.

Najprije je nasjekao dvadeset i pet debljih mladica i zaoštrio
ih, a zatim je tražio tanje. Kad je mislio, da ima dosta gra e, po e
pod oveći brijest, pod kojim je bilo nešto ledine, pa zabode uokrug
ono deblje pruće u zemlju, a pri vrhu ga obujmi rukom i sveze
trtom, te je izgledalo kao gospodska ljepotica u krinolini. Upravo
se prignuo, da počne plesti donji plotić. kad stado »tabana. zvono
bjesomučno odjekne, kao da će pući u stotinu komada, i sve ovce
grunu u hrpu prema Jošići.

On se trgne i poleti na onu stranu, s koje su ovce najviše
bježale i odmah počne vikati:

— Aha! Pustija!

Vikao je, što ga je grlo nosilo, jer je odmah pomislio, da ih
je vuk poplašio. U isti mu čas doprije do ušiju bolno, isprekidano

blejanje.

— Pustija! Vrag u te puka’! — vikao je Jošića, podigao
nadžak u desnici i trčao k onoj strani, otkuda je dopiralo blejanje,
no i blejanje je odmicalo.

Na pedeset koraka pred sobom, nije više, opazi vuka^ kako
nosi šilježe. Ne pozna baš koje je, al' vidi, da nije ovca već šilježe.
Jošića razglavi vilice, vičući, no vuk za to haje i ne haje. Uhvatio
skokom i u skoku nosi onako, kako to samo zna vuk nositi: zubima
ga drži za vrat, a preko leđa ga prebacio kao što graničar gdjekada
prebaci kožun preko jednog ramena.

Jošića se sagne u trku, ukupi nekoliko kamena i baci ih za
vukom. I gle čuda: vuk zastade, okrene se i pogleda, tko ga to
uznemiruje, a Jošiću proletješe ledeni trnci i kose mu se naježiše.

98

pa i sam zastade. U trku nije primijetio, da vuk šepesa, no sada
opazi i posve dobro razabra, da ima samo tri noge. Prve desne nije
imao.

Vuk je jedan tren stajao, okrenuo se i nestao u grmečima.

★

Jošića se u čudu prekrstio i dugo stajao na istom mjestu kao
ukopan. Još nije nikad čuo za tog vuka na tri noge, i ako ih djeca
često viđaju i pričaju na dugo i široko, što su vidjela i što nijesu
vidjela.

O tome još nije nitko ništa pripovijedao, no neka bi to i bilo,
moguče je, da je baš danas prvi put sašao u Grabar, no kako je
moguče, da na tri noge onako trči i nosi onoliko šilježe, skoro već
odraslu ovcu?! To je čudo, koje Josi nije nikako išlo u glavu.

Kad se je malko razabrao, pošao je krvavim tragom i slijedio
ga dosta daleko, no najzad je napustio potjeru i vratio se k stadu.
Ovce su opet pasle, ali su bile veoma usplahirene, te se trzale i ska-
kale u hrpu na svaki i najmanji šum ili štropot.

Ne bojte se, ne bojte se — mirio ih je Jošića i neprestano
obilazio oko njih. — Što je bilo, bilo je. Za danas je gotovo. Da
vidimo, koje nema?!

Istom se oko podne sjetio koša, no prije nego se ponovno
dade na posao, odluči da užina. Sjede na kamen, izvadi iz džepa
ovelik komad ražovnice, prekrsti se i zagrize. Raženi je kruh dosta
teško gutati, no Josičin je ovlažio u džepu, pa se je samo sklizao.

Kad je bio gotov, opet se prekrsti i pristupi skeletu svoga
koša. Zaticao je šibu po šibu, preplitao je između kolčića, a kad je
opleo plotić od pola noge, završi i prijeđe, da plete gornji plot. Ovaj
je ispleo na šire, jer će on biti kod dna i na njemu će biti veći teret,
pa mora biti jači. Dovrši i to, odveže vrhove pruća, svaki pojedini
usuče, pa ih zatim ispreplete u četvorine preko cijeloga otvora, a
krajeve zatisne u plotić.

— A, e, sriču mu vrag odnije — govorio je Jošića u pola
glasa, čupajući kolčiće iz zemlje i pazeći, da mu se koš ne izjero-
glavi. — Ko bi reka\ da onako cotav gad more odvući uniku ovcu.
Aeee — čudio se on i počeo sukati vrhove štapova i zabadati im
krajeve u plotić tako, da je cijeli vrh, otvor, koša okružen ručkicama

7*

99

kao vijencem. Kad je tako previo i zadnji štapić, izmakao se je i

sa svih strana ogledavao svoje djelo.

_ Uprav spfltan košl - reče zadovoljno, pristupi, podigne

na i vagne u rukama. - Nije pritežak - reče i obađe ovce sa svih
Lana Trzale su se i plahovito zvirkale za svakim zvukom.

_ Se M. = se *. male moje - .jeiio ih Jošića mljackao

iezikom i pružao ruku prema ovcama kao da im nudi soli. Sve su

jeziKo ” . _ c at i vas vaš ćakan odvesti

poletjele i skupile se oko njega. — bad ce vas vas

odolen. - - - Koš je gotov, pa moremo ici.

Uzeo je koš, zabacio ga na leđa i poveo ovce prema Brišci-

ćima qdje su bili ostali selski čobani.

Ci L su se sastali, ispričao im )e Jošića, kakvo je čudo doz,v,o.
Čobani su u čudu zinuli i propitkivali ga o svim moguč,m . nemo-
qućim doživljajima sa vukovima, a napose im je morao po nekol
£ opisivati Seponju. Mali su slučali kao

„riče za njih vazda nove, i ako su već sve po nebrojeno puta čuli
Lami prepričavali. Među njima je bio jedini Jošića odrastao čovjek,
a drugo su sve bili dječaci i djevojčice između desetak i petnaes ,

^Malllosli,. su se sastali i s čobanima iz ostalih sela - sa
onima ispod Peršinca - pa je Jošića morao i njima pričati sve.

je doživio i što je znao o vukovima.

— AT ovako čudo i gadalinu nisam nikad vidije nit od g
Me - ponavljao je Josi«, i Sto je dulje i čeSče pripovijedao .po¬
navljao. sve mu je bilo čudnije i nevjerojatmje. - Vrag |e upam |
vuka na tri noge?!

Djeca su ga požudno slušala, puhala u šake, da i g )
poskakivala bosim nožicama, da ubrzaju kolanje krvi. Svi su bih
bosi, osim Jošiće, jer po kiši ne može biti obuveno dijete iz prave
kuće. šteta je opanaka. Raskvase se i rašire, pa ih je poslije teško
urediti. Nosići su se modrili, obrazi žarili, a oči suzile. Među njima
je bio najmanji Mile Kikin, dječačić od desetak godina sav modar
kao čivit, a s opancima pod pazuhom. Jošića mu je 10 izi ro
po materi, pa ga je zvao tetkom, a kako ga je Jošića vrlo volio, to
ga je mali neumorno ispitivao, a tetak odgovarao,

^ Ja uprav mislim, tetak - reče Mile, skoči s noge na nogu
i puhne u šake da to i nije bije vuk, neg vrag, potari ga, sve
Križu!

100

— Daaa, moje zlato! Ne nosi vrag ovaca. Un iđe, tako, po
gospodu i lopove, a nije mu do janjaca.

— Ja mislim, da bi on i ovcu poije! — primijeti Rujo Raspa-
ranov i mudro se zagleda u Jošiću.

— A, nu, ne bi mu kosti smetale — dopusti Jošića al unaj
šeponja je naš domaći vrag i bi’će š njim još posla. Kako ) un mene
samo pogleda’, kun da mi se ruga! E, braćo moja!

Još su isti dan znala sva okolna sela za tog novog i neobičnog

gosta.

★

Dotada nije nitko ništa o njemu čuo, niti ga je itko vidio, a
od toga dana se pojavljivao svakih desetak dana sad u Grabaru,
sad u Pilama, pa onda u Pilaru i Plani Balenskoj, a jednog je dana
udario pod Babića Glavicu, skoro među same kuće.

Ni jednom se nije desilo, da su čobani opazili, otkud dolazi,
pa da bi ga uplašili i otjerali. Nikada. Svi su ga viđali samo sa
ovcom ili janjetom na leđima i u bijegu.

Druge su vukove viđali, kako se prikradaju, kako se zaskaču
na ovcu, a češće i kako ih u trku hvataju, pa onda čobani dignu
viku i graju; ako imadu pušku, pucaju, a imadu li slučajno dobru
vatru, bacaju ugarke, pa tako gdjekada i obrane stado.

Kod Šeponje tog nema. Nitko ne vidje ni kako dolazi ni kako
hvata svoje žrtve. Kao da pane iz oblaka! Ovce se splaše i potrče,
kad već i on bježi, pa čobani ne mogu ništa drugo nego da viču, i
time samo ubrzavaju njegov bijeg. Pa, i taj je njegov bijeg neobičan
i tajanstven. Iza drugih vukova ostane uvijek lokva krvi i ponešto
vune, a gdjekada se nađe i po koja jača kost na onom mjestu, gdje
su jeli. Iza Šeponje još nije nitko našao ni čuperka vune. Donekle
se vazda dade pratiti krvav trag, a onda nestane i toga, kao da je
sve propalo u zemlju.

Isto se tako još nije nikada pojavio u društvu sa drugim vu¬
kovima, a takova su društva, pogotovo zimi, veoma česta pojava.
Ide naprijed izvidnica, onda koji vuk, u sredini vučica, a otraga
opet vukovi. Postava se stalno i sigurno mijenja tako, da je vazda
drugi na čelu, ali vučica i mladež ostaju stalno u zaštićenoj sredini.
Kada nastanu kucaljke, onda je drugi red stupanja.

101

Nikada nije nitko Šeponju vidio osim posve sama i — sa
plijenom na plećima.

Kako je bilo lako ustanoviti svaki slučaj njegove otimačine,
jer su ga redovno vidjeli na bijegu, utvrdilo se, da je u godini dana
počinio više štete on sam, nego prošle godine vukovi uopće svi
skupa, a i te je godine većina lupeština išla na njegov račun. S toga
su ljudi molili i zaklinjali lovce, da ga traže i gone, a oni im obe¬
ćavali i svaki se unaprijed hvalio, kako će uprav on donijeti njegovu
kožu, no <—< ostade sve na obećanjima. Zimi su češće išle cijele
hajke i bilo je vučijih koža na pazaru, ali Šeponjina ostade zdrava
i čitava. Češće su mu nailazili na trag. Jasno se vidi, da je snijegom
prošla zvijer na tri noge i sve ideš i pratiš, dok najednom ne na¬
stane zbrka i u tome tragu, jer čim je poletio, skakao je stupačke
kao sapet konj, miješao zadnje i prednje tragove, pa si ubrzo dospio
u dvoumicu, da li se tu doista radi o Šeponji ili o kome posve
zdravom vuku, a možda i o lovnome psu.

Kad god se koji lovac vratio bez Šeponje — a po njega je bio

pošao! — nalazio je stotinu isprika.

— Da se un miša s drugim vukovima, lako bi ja za njega!
Nigdi bi se izda, ili bi se zaboravije, al ovako mu ne može ni vrag
ući u trag.

Tako je prošla prva zima, prošlo ljeto, vagnula i jesen, a Se-
ponja pašovao mudro, obzirno, oprezno i prepredeno, da su mu se

ljudi divili, i ako su ga proklinjali.

— To je pravi vuk. Taj zna, kako se živi — govorili su iza

svake štete.

— Da ) kako, da se mi š njim pogodimo! — predlagao je
šaljivdžija Rasparan Babić. Da mi njemu po redu svake nedilje
dademo po ovcu, pa neka nam živi, kad je taki!

___ E, moj brate, al un unda više ne bi bije Šeponja, man sinja

kukavica, koju 'rane ka' prase — odgovori Makan.

Nije se, naravno, doznalo, kako je ostao bez noge, ali su ljudi
to pod sigurno tumačili tako, da se je bio negdje uhvatio u gvožđa
*—' u stupicu -—' pa kako je vuk od srca i ponosa, nije mogao tu
čekati, dok ga tko premlati, već je jednostavno odgrizao sam svoju
rođenu nogu, da spasi glavu. Tako je to rastumačeno i tako je to
bilo utvrđeno. Da li nije imao cijele noge do bedra ili samo do
iznad koljena, nijesu se ljudi mogli složiti, jer su Šeponju redovno

102

viđali dječaci i djevojčice, pa je u teškome strahu svako vidjelo
drugačiju nogu ili nije vidjelo ništa osim da skače samo na tri.

Pitali su najčešće Jošiću Šulentića, što on misli, kako izgleda
ona četvrta noga, no ni on nije mogao dati nikakova razjašnjenja,
već je vazda svršavao svoje mnijenje:

— Pametnu vuku dosta i tri noge, a budalastu ne bi koristilo,
da i 4 ima i deset!

*

Snijeg se otopio toliko, da je sve grmlje već bilo posve slo¬
bodno, a sitna travica sramežljivo provirivala tu i tamo na pašnja¬
cima. Prošarica! Na proplancima je već snijega potpuno nestalo,
pa su ljudi izgonili blago, da se prohoda i prozrači, a da usput i
otkine po koju travku.

Kako se je blago držalo trave i čistine, čobani nijesu imali
mnogo posla, pa su naložili ogromnu vatru i grijali se. Neki su po¬
kušali, da se piljaju, ali su im piljci ispadali iz ozeblih prstiju, pa
su se počeli titrati, jer su ipak titre dugački štapić, koji ne mogu
tako lako ispadati kao okrugli kamenčići, pa prsti bili i promrzli.

Kad su se najljepše zabavljali i zvona lagano i jednolično
odjekivala sa ovnovskih vratova, nenadano stade trka ovaca, a
jezičci udariše, kao da će raznijeti zvona i odletjeti sa ovnova.

Svi čobani klisnuše na noge i odmah počeše u sav glas vikati:

— Pustija! Pustija!

Razletješe se na sve strane oko stada.

— Eno ga, eno ga! — zavika Šipleta Markezanov. — Eno
Šeponje!

Šeponja je, doista, odmjereno i pažljivo skakao sa teretom
na leđima. Vjerojatno je ovcu zaklao prvim ugrizom, dok se nije
javljala, a i nogama je samo slabo i nesigurno omahivala.

Za čas se izgubio i nestao, kao da ga je đavo pokupio.

— E, otkud dođe, sve mu vrag odnije?! — čudio se Mateša
Šimunov i brže bolje počeo lučiti svoje ovce, da vidi, nije li se baš
na njegovu namjerio.

— Kaza' ću ja neši, da si vraga’! — zagrozi mu se mala Ma-
tija Makanova trčeći za svojim ovcama.

— Moreš! odreže Mateša, podrhtavajući usnicama na plač
od straha, da je šteta u njegovu blagu.

103

Iza kratke pregledbe ustanoviše, da je Šeponja odnio jalovicu
Markića Vidurinova.

— Pa, kako izabra uprav jalovicu?!

— E, Šeponja je to! Ne će un što bilo — šalili su se momčići,
a Mići se Markićevu svmule suze u očima.

Sve mu poganac zatra i deveto kolino! -—■ proklinjao je
Mića i jedva sustezao suze.

Ta je rana navala ljude iznenadila i uplašila, pa odlučiše, da
se opet pođe u hajku, dok još ima snijega. U dogovaranju i prego¬
varanju prođe nekoliko dana, no najzad se složiše, da mole i finance
i žandare, da i oni pođu s njima.

— S kim se najčešće druži? — upita žandarski veljbaba.

— S vragom! — odgovori neki. — S vragom bi se vuk
družije?!

A, da! 1 ispravi se veljbaba. —* O vuku se radi.

,—. E, e. O vuku, gospodine. I ne bi mu niko sta na kraj.

— Da se on s kime druži, lako bi za njega — rastumači
veljbaba — al ovako. — Ja ne znam.

— A, nu, gospodine — odgovoriše seljaci. — Nema ga f ko
izdati, nema. Un se ne druži s vukovima. Vaik je sam. Nego da
nas rišite toga zla.

Nismo mi za to tu —' ljutne se veljbaba. -—■ Ne plaća nas
car, da vukove gonamo.

— Al r vas mi plaćamo, gospodine, da nas branite od svakoga
zla.

— Ne mudruj, molim te — odgovori veljbaba i obeća, da će
poslati dva oružnika, kad se digne hajka.

I financi su se s početka nećkali, dokazujući, da vuk ne čini
nikakav dohodarstveni prekršaj, pa da nemaju razloga da ureduju,
no najzad su se prestali šaliti i obećali, da će i njih nekoliko sudje¬
lovati u potjeri, a to tim prije, što i sami drže nekoliko ovaca.

Njihove ovce idu sa Rukavinskim stadima tu po glavicama
prema Županima, pa nema velike opasnosti, jer je Velebit podaleko,
no ipak — vuk ne spava. Šeponja se je već i tu omrsio. Njegova je
odlika baš u tome, što mu je lovište dugačko skoro dvadeset kilo¬
metara i što se nikad nije pojavio dvaput zaredom na istom mjestu.
On neprekidno krstari i vazda je tamo, gdje mu se najmanje nadaju.

104

I vazda sam, vazda miran, vazda promišljen i odlučan. Kuda
smjeri, tuda i pogađa, a uvijek je ondje, gdje nema obrane.

— Neka mu vrag uđe u trag!

Iduće se nedjelje, u ranu zoru, sastalo društvo na cesti u
Egeljcu, na Krušničkom mostu. Sa Velebita je pirio proljetni po¬
vjetarac, gora mirisala nabubrelim pupoljcima, a Krušnica žuborila
veselim grgotom, kao da se ruga društvu, koje se kupi tu na njezinu
hrptu.

Čekali su nadšumara, koji je određen za vođu i zapovjednika.
Seljaci su se šalili i komedijali, a Rasparan je svakako nastojao, da
prodre sa svojim prijedlogom, da se sporazume sa Šeponjom, dok je
žandarski veljbaba nudio okladu, da je Šeponja njegov.

— ’Est vrag vaš i na njemu bronza! — dobaci Nikolica
Vrban. -—- Nema taj, gospodine, ni ortaka ni ostava!

Nadšumar odredi, da će hajka udariti iz Egeljca preko Locića,
pa se vatiti Poljane, onda Planom Balenskom, obroncima Pilara,
pa nazad na Grabar i onda, dokle dospije.

— Kako bi bilo, da probazamo i o de ispod Visuća? -— upita
neki Župan. *—■- I o de je un već gospodarije.

Jedan se financ usprotivi, jer da tu sigurno nije, a nadšumar
se pridruži njegovu mnijenju, pa tako krenuše određenim pravcem.

Cijeli dan su se lomili po grmečima i ogredcima, a da nigdje
ni traga ni glasa. Pod noć nije više nitko ni pazio, već su se svi
dogovarali, kako hajku moraju završiti u Dačkovoj birtiji kod
brklje, pa su se žurili, da što prije tamo stignu.

Veljbaba je bio neraspoložen, a financi su tvrdili, da bi ga
oni svakako našli, da nosi duhan, sol ili vino, ali — kad nosi ovce,
nije to posao za financa.

Rasparan je predložio, da svi složno izjave, kad stignu u
birtiju praznih šaka, da su Šeponji „dali pardon", jer je pravi vuk
od oka.

— Bolje tako, neg da nam se svit ruga — potkrepljivao je on
svoj prijedlog. — Jer bi nam se svit ruga, kad moremo slagati?!

Kod Đačka se je orio smijeh i praskale doskočice na račun
svega i svakoga, a najviše na glavu gospodina nadšumara kao
y učjeg poglavara i gospodina veljbabe, koji je izgubio okladu.

105

— Da sam ja upravljao hajkom, Šeponja bi sada bio tu

reče jedan financ posve ozbiljno.

Drugi skočiše na njega prigovorima i ukorima, ali se on nije
dao smesti. Bio bi odredio, da se temeljito pretraži Pilar, a zatim
bi krenuo prema Ričicama.

, , Aja! ■— usprotivi se Župan. •— Trebali smo pognati na

ovu stranu k Lipaću. Tu je un.

— To ti zato govoriš, što tvoje ovce iđu na ovu stranu —

odgovori financ.

— I vaše, gospodine! Al’ nije za to, nego un je nikidan poije
Balensku ovcu, pa je sada nigdi na protivnim stranama.

Dok su se oni još najžešće prepirali, doleti netko iz finanske
vojarne i saopći, da je Šeponja večeras odnio — ovcu.

— 1 baš vinancima! — klikne Župan i udari dlanom o dlan.
— E, Bog ga poživije!

Svi se počeše smijati, a financi se zgledaše u neprilici, pa pri-

hvatiše i oni. Odnio, odnio —- sad nema pomoći.

__- Braćo i gospodo! — reče RaspSran Babić povišenim

glasom, uze čašu u ruku i ustade. — Ja bi napije zdravicu tome
našem junačini!

Svi ušutješe, da čuju, što će to isplesti stari šaljivdžija i obje-
šenjak.

— Pljujem ti ja na vuka — govorio je on — koga žene gone
prešlicami i kojemu svaki balavander zna za noćište. Ovo j’ vuk
ka’ ovaj naš Šeponja! Goni ga deset sela, goni ga i šumarija i žan-
darija i vinancija, a on se smije i ne će sirotinjske ovce neg baš
pade na vinancsku, da se zna i da se pripovida. Bog ga poživije i
neka nam ga i neka se rani, kad zna i umi!

Svi prihvatiše zdravicu sa smijehom i povicima, dobro se
napiše i odlučiše, da više ne idu na Šeponju u hajci, već da će ga
pojedinci vrebati.

Međutim, on je još neko pola godine gospodski i mimo živio,
a onda nestao, da nitko ne zna, kuda je otišao, kao što nije znao, ni
otkuda je bio došao.

106

ĐURO VILOVIĆ

FTIČICA I JEZUšEK

' ' Teško je nama pod Madžarima. Mi rijetko kada i živimo,
a ono, što živimo, uvijek je samo ukradeni život. Ukraden je svaki
čas veselja, svaki sretniji osmijeh, svaki poklik i cik.

Nikad da dahnemo iz pune duše. Nikad da zapjevamo slo¬
bodno kao ptice.

Sve, što je naše, zabranjeno je. Naše je ime progonjeno i pre¬
zreno. Naša je zemlja drugačije nazvana, a ne onako, kako je mi
zovemo.

Sve su nam uzeli i sve su nam zabranili, samo da bi bila veća
ta tuđa zemlja, taj Magyarorszag.

Mi ne živimo, mi kriomčarimo život. Mi živimo skrovito i u
tajnosti. Tek je u toj tajnosti naša zemlja Međimurje, naš rod
hrvatski i naša zastava ona ista, koja se slobodno vije u valovima
vjetra i na zrakama sunca tamo prijeko, preko Drave.

Takvo je naše proljeće, ljeto i jesen, i zima je naša takova.
Uvijek se skrivamo i u tajnosti živimo, a ono, što je javno, nije naše
i nije to naš život. Taj nam je mrzak i težak.

Mi u strahu pjevamo, u strahu se veselimo, a to je bolno i teško
i odvratno. Tajna nam je toliko ušla u krv, pa se bojimo reći i ono,
što svi ljudi slobodno i u danu kažu.

Sprovitost nas je natjerala među cvijeće i ptice i oni postaše
naša riječ. Kod nas djevojke nisu djevojke, one su grlice, a momci
su golupčeki. Drugi put su djevojke fijolice, a momci su klinčeci i
pjevamo im:

— Klinčec moj črleni, golubek ljubljeni...

Tako živimo, kao da smo i sami cvijeće i ptice. Naš je govor
takav, i naš je takav razgovor.

Mi pitamo:

—* De su one ftičice, ke su ljubav zmislile?

I odgovaramo:

^ Ona ftica ne živi, koja meni smrt želi...

107

A znamo mi. Svi mi dobro znamo: de su one ftičice. One su
u našim njedrima. Duboko i toplo skrivene i nitko nepozvan ne može

do njih. One su naše srce.

U toj ftičici živi naša zemlja, ime, osjećaj i cio rod.

Sitne su te male ftičice i njih puška ne gađa ni bodež ne može
da ih rani, pa ni drvena ni željezna krletka ne može da ih zatvori...
Sve su nam polovili. sve zatvorili i okovali, ali nam osta

ftičica. _ .

Ona je izvan zakona, žandara i tamnice. Ona je naša, vječna

Mogu oni da pitaju: zašto još ne izumiremo! Mi im nikad ne
ćemo reći, da živimo po ftičici. Smijat ćemo se njihovoj zelenoj
nemoći, ali im ne ćemo reći: — De su.

Neka iziđe sto žandara i sto zakona i neka pitaju:

— De su?

— Nema ih.

Odletjele su. Gdje?

— Ne znamo.

Nekad se našalimo i kažemo onima, koji progone našu ftičicu:
— Tamo je.

Kad bi to i čuli, što mogu? Ona je sakriveno naše srce,
koje živi u tajnosti. Ono živi u noćima, skriva se pod jutarnjim
rosama. Ftičica je naš život i naša riječ. Ona je naš osjećaj, a taj
se ne da uhvatiti ni vezati.

Ni trublja, ni bubanj, ni top nije tako glasan, kao to malo
prpošno stvorenje, koje živi u veselju i u plaču. Ona se plaši dana,
koji nije naš, i veseli se noći, koja je naša. U njoj mi dobivamo
snage, naša zemlja svoje ime, naš narod svoju narodnost.

^ Ftičica je vesela, kad si najde pareka.

Mi joj pljeskamo i s njome se radujemo pa ponavljamo: kad si

4 iajde pareka.

— Prične si popevati, po šumici letati.

— Po šumici letati.

Razbrblja se naša ftičica, razbrblja se ona u noćima, kad
spavaju žandari i kad su zakoni zatvoreni u debelim knjigama. Onda
mi živimo svojim životom, svojom zemljom i svojim imenom.

— Što nam mogu zakoni?

— Što nam mogu žandari?

108

Mi imamo ftičicu, ku je ljubav zmislila.

— Mi imamo Jezušeka.

Drugi imaju Isusa. Imaju ga javno, i podižu mu velike crkve
i raspela. Slave ga sa zvonovima i barjacima. Mi imamo Jezušeka.
On je tako mali, tako dragi i tako skriveno naš kao i ftičica. Njemu
smijemo da javno i glasno pjevamo, da mu se jadamo i da mu se
molimo. Samo u skritosti smijemo da pomoć od njega tražimo.

Madžari vele, da je on naš: naš i njihov. Oni tako kažu, i mi
im se ne protivimo, ali mi znamo:

Naš je Jezušek mali, sitan, progonjen i zabranjen. Oko našega
se kupe sitni, mali, progonjeni, batinani, zatvoreni i zabranjeni
Međimurci. Vide ga tako maloga i zadovoljni su, što je i on mali
kao i oni. Ni njega ne može da nađe Herodeš ni skribe, ni farizeji,
kao ni našu ftičicu, ku je ljubav zmislila. Ni njemu nisu ništa mogli
ni carevi rimski ni kraljevi judejski, ni njihovi suci, ni zakoni ni
žandari, pa ni čitave vojske.

Svi su oni prošli, a on je ostao. Uvijek mali, uvijek dragi.

Kad pjevamo njemu, mi pjevamo sebi, koji smo mali i koji
još uvijek živimo.

On tako govori nama, a mi govorimo njemu. On zna, kako
je teško, kad proganja car, kralj, sudovi i zakoni. On zna, kako se
živi sa zabranjenim imenom ili kad se ime vješa na križ, kao što je
Pilatuš njegovo na križ objesio. On zna, kako se živi u opljačkanoj
zemlji od farizeja, koji traže za Boga, a uzimaju za sebe. On je tako
mali, tako dragi, tako proganjan i opljačkan, kao da je baš i on
Međimurac.

— Takav je naš Jezušek.

Njihov nije takav. Oko njihova se kupe vojske, generali, mi¬
nistri, topovi, zakoni i žandari. Oni njemu govore o moći, vlasti i
bogatstvu. Oni ga guše u dimu tamnjana i voska, čega ima u obilje.

Naš je mali, njihov je veliki. Naš je Jožefov i Marijin, njihov
je Salamunov i Davidov. Naš je uz voleka i osleka, njihov je uz
Prijestolja i Vlasti...

Dođu dani božićnji i raspjeva se naša zemlja životom i po¬
bjedom. Raspjeva se njegovom pobjedom. Oživi naša zemlja i sama
se osjeti jakom, kao što je jako ono malo između voleka i osleka,
koje pobjeđuje careve, kraljeve, vojske i vremena.

109

Onda naša zemlja pjeva slobodu podjarmljenih, slavu poni¬
ženih, bogatstvo orobljenih, opljačkanih i zabranjenih.

Raspjevamo se mi malom Jezušeku u malom Međimurju i veseli
smo, što Madžari ne razumiju naše veselje. Mi njemu pjevamo, a
na njih mislimo.

— Tko nam to može zabraniti?

Veselimo se našoj pobjedi u njegovoj slavi.

Mi pjevamo pobjedi, a oni jedu, piju i luduju u obilju, koje

slabi i omekopućuje. ,

Naš Jezušek nije kao njihov Kristuš, ni nas Bozic nije kao

njihov, a krasan je naš Božić!

U njemu oživi i raspjeva se naša zemlja, sva naša ravan.
Raspjeva se, razbrblja se u veselju i sjedini se ona sva i naraste
ona velika, velika ...

Velika, široka, daleka. Od Mure, pa dalje dolje k jugu, ni
oko joj kraja ne može da dogleda. Jedva je pamet obuhvaća.

Tih se dana slije u pjesmi Jezušeku Međimurje i Hrvatska.
Sliju se, spoje se bez prijelaza, bez međaša. Sve se utopi i osjeti se
jedno u pjesmi Jezušeku, koji je mali i koji je proganjan, a preziv-

ljuje svoje progonitelje.

— Što nam mogu žandari?

_ Što na mogu zakoni? Mi pjevamo Jezušeku, koga i om
priznaju.

Pjeva zemlja, pjeva i živi. Živi narasla, ohrabrena i proširena.
— Ha-ha-ha!

— Ha-ha-ha!

— Što nam mogu žandari?

gto na mogu zakoni? Mi pjevamo Jezušeku.

On je mali kao i mi. On je dobar kao i mi. On je proganjan
kao i mi i raspet je kao i mi.

— Naš Jezušek.

— Međimurski Jezušek.

U tajnosti mi tako živimo. Našu tajnu držimo u Jezušeku i
ftičici.

Ftičica i Jezušek.

110

SLAVKO KOLAR

ŠLJIVA

1 .

Najavljeno predavanje

S ve do ovog glupog doživljaja s nesretnom tom šljivom, ja sam
bio iskreni neutralac. Švicarska u minijaturi! Ali sada je doista
više ne znam što sam i kako da se orijentiram. Fatalni izlet na
Mrnjasovo brdo smrsio je sve moje ustaljene poglede na život i
svijet. Poslije pak još i onaj udarac — — — Doista, muti mi se u
glavi, u direktnom i indirektnom smislu te riječi.

Međutim, možda baš zato, ja sasvim izuzetno osjećam po¬
trebu, da sve to raščistim. Pustoš bijele bolničke sobe, bjelina ja¬
stuka, goleme dimenzije bijelog turbana, kojim mi je ovijena tužna
moja glava, miris jodoforma i karbola, sve to nagoni na filozofske
misli. Na primjer: Što je to neutralac? Ima li smisla neutralnost kao
životni princip? Nije li bolja „ideologija sveobuhvatnosti“ doktora
Ipsilonovića, njegova „intelektualna garderoba za svaku sezonu"?

Sve do neki dan smatrao sam neutralca najsavršenijim tipom
ljudskog društva. Istina, to je cvijet koji ne miriše. Ali on i ne
zaudara. Ta biljka možda ne nosi mnogo roda, ali ne traži ni mnogo
njege, već samo mir. Mir! — — A što je čovječanstvu potrebnije,
nego mir?!

Ima usijanih glava, i na desnoj i na lijevoj strani, kojima je
neutralac tip nesimpatičan, pa čak i odvratan. Neki ga smatraju
što više i vrlo opasnim po napredak ljudskog roda.

Ali stvar treba najozbiljnije promotriti: sa društvenog, držav-
no 9> 1 ako baš hoćete, sa internacionalnog gledišta, pa ćemo doći
do jasnog zaključka, da je neutralac biće od svih najmirnije, sa naj¬
manje zahtjeva i prema tomu najugodnije.

O kad bi svi ljudi bili neutralci, kakav bi to bio pitom život
**a zemlji!

111

Neki misle, da bi bilo dosadno. Možda, ali je neutralac čovjek
toliko skroman, samozatajan i miroljubiv, te će radije i crći od zije-
vanja, nego li da se upušta u nekakva natjecanja i nadmudrivanja,
u borbe i svađe, što sve ludom čovječanstvu pravi toliku zabavu i

takav čar života* . ... . .

Eto takav sam bio od rane svoje mladosti. Ni u gimnaziji, niti

na univerzi nisam pripadao nijednom društvu, nijednoj struji i ni¬
jednoj stranci. Nikad nitko nije znao, što i kako mislim. Obično to
nije nikog ni interesovalo, jer pravi neutralac ne pobuđuje ničijeg
zanimanja. I to je jedna od njegovih vrlina!

Uostalom, ako bih se slučajno našao s pristašom neke izrazite
ideje ili grupe, pa se čovjek bacio u razvijanje „svojih misli", ja mu
ne bih protuslovio. Eventualno sam, iz obazrivosti, i povlađivao, ah
oprezno, umjereno i uvijeno. Kad bih zatim sreo nekog iz protivnog
tabora, ja sam i opet znao naći poneku prikladnu riječ odobravanja
ili razumijevanja, ali i tu oprezno, umjereno i uvijeno. Sve to tim
lakše, jer ja — budimo jednom iskreni — i nisam imao, niti sam
nastojao da stvorim nekakvo svoje mišljenje. Na što mi nekakvo
uvjerenje, „vlastiti pogledi"? Isprazne riječi, koje su kadre uzne¬
miriti nerve, poremetiti probavu i pokvariti karijeru! —

Tokom života uvidio sam, da je apsolutnu neutralnost nažalost
nemoguće zadržati. Neutralac može biti nezainteresiran, apatičan i
mrtav, kao neka odbačena kost. Šta mu to vrijedi, kad su drugi
ljudi, oni s nekim uvjerenjem, kao psi! Dohvate tu jadnu mrtvu kost

i natežu je svaki na svoju stranu!

Ali ipak princip je ostao! Možda jedini moj princip: biti svima
prijatelj, sa svima ljubazan, ali ni s kim odviše! Nikakve posebne
iskrenosti ni pretople privrženosti. I još nešto: nikakve pretjerane
ambicije!

Ah, samo da te nesretne ambicije nije bilo (ne moje, jer ja sam
udario tako pametnim pravcem!), koliko bih mirnije provodio svoje
dane? Ne bih doživio zacijelo ni afere s Mrnjasovom šljivom, niti
bi mi glava bila zamotana bolničkim turbanom

Počeo sam sasvim mudro. Svršivši gimnaziju kao osrednji đak,
ni najbolji ni najlošiji, ja sam po savjetu mog oca, razboritog i
skromnoga podvomika kod Kr. zem. vlade, otišao u Financijsku
direkciju, pravo u računovodstvo. Divno zvanje! Nije osobito inte«-
resantno, ali nema nikakvog uzrujavanja. Dobije čovjek nekoliko

112

knjiga, dva-tri „dnevnika 44 , pak to vodi. Bilježi cifre, zbraja i od¬
bija, kadikad i množi, pa čak i dijeli, prenosi iz knjige u knjigu i
ni brige te sivi tiču, Rudolfe Drempetiću!

Pri tom sam zapravo trebao i ostati. Bio bih doduše u manjem
rangu, manje važnosti i ugleda u svijetu, ali bih imao svoj mir.
Živci bi mi bili zacijelo zdraviji, a probava urednija. Napokon, i
glava bi mi ostala čitava — — —

Međutim, ja sam se zaljubio. To jest nisam se baš ne znam
kako zaljubio, već sam malo ,,hofirao“, udvarao, šetao, pratio „oda¬
branicu srca svoga 44 . Na kraju sam se i zaručio, gotovo neopazice.
I već onda mi počeše govoriti roditelji moje zaručnice (ugledna či¬
novnička familija!), kako to nije nikakva karijera: računarska struka.
Naročito njen otac, neki intelektualac, stvarno usijana glava.

Upisah se dakle na univerzu, na pravo. No i dalje sam služio
u mom računavodstvu, zbog plaće i zbog godina službe. Onda me
oženiše i natjeraše da položim ispite. Čak sam i doktorat skovao.
Žena je odmah dala štampati vizitkarte:

Dr. Rudolf Drempetić

Jednu je vlastoručno pribila na vrata našeg stana.

Sad je tast počeo da mi traži zgodno mjesto. Imao je veza.
Rekoše mi: ti si pametan, oprezan i marljiv, i uguraše me u —
policiju!

Ah, Bože moj, koliko sam puta požalio za onim mirnim stolom
u računovodstvu! Tamo tihi, malo smrdljivi mir, a ovamo nemir,
galama, prostota, baš zato jer me staviše u odsjek za ćudorednost.
Doduše vrlo interesantno, zabavno kojiput. Iz početka naročito, a
kasnije stalna repeticija istih gadarija.

Međutim slomilo se carstvo. Slike Franje Josipa, Karla i Zite
skinule se sa zidova kancelarijskih kao crjepovi sa trula krova. Za¬
buna, metež. Ono što si do pred mjesec dana još gonio, sad treba
da obožavaš, i obrnuto. Ali išlo je. Kod nekih neobično brzo i neo¬
bično živo, upravo nevjerojatno! Uostalom, činovnička duša treba
da je elastična.

Veze moga tasta, međutim, sasvim se rasklimale. Pa ma da
sam i ja uznastojao pokazati najveći zanos za novo stanje, baciše
me ipak u provinciju, u neku slavonsku selendru, za pristava kod
kotarske oblasti. Žena se uzrujavala, uskokodakala se: „Kako to

8 M °derni hrvatski pripovjedači

113

smije da bude? To je nepravda! 44 Iskonstruirala čak i neke moje
zasluge za novu državu, pa zasluge tatine, a sve to plaćeno takvom
nezahvalnošću. Grozno!

No zamalo se i primirila. Dopala joj se provincija. Imala
ona, ne toliko smisla, koliko veselja za gospodarstvo. Pilići, pačići,
kokice *—' -—' poezija! I onda, ona, Zagrepčanka, prva dama u selu.
Šik, gracija, nepatvoreni kajkavski dijalekt, poznavanje opera i
opereta, svih glumaca, glumica i kino-zvijezda, sve je to od nje
učinilo centar društva u selu. Bez konkurencije. Pogotovu kad za
pola godine dobih i upravu sreza.

Što se mene tiče, ja sam ostao isti. Razborit, umjeren i oprezan.
Još uvijek principijelni neutralac. Nije to bilo lako. Jer stalno je
trebalo goniti jedne, da ugodiš drugima. Pa onda valja imati nos,
da namirišeš koliko, kada i kako.

Skoro jedan decenij, ja sam tako taktizirao, lavirao, plivao
kroz virove svih mogućih političkih situacija, i uvijek spretno i
sretno. Sve zahvaljujući mojoj principijelnoj neutralnosti. Za mene
su uvijek bile sve stranke, sve ideje, svi principi, svi ljudi, jednaki,
svi jednako indiferentni, te me je samo želja, riječ, mig starijega
priklonila čas ovamo, čas onamo.

Stekoh tako renome jednog od najboljih upravnih činovnika.
Čovjeka, kojega resi takt, danas tako rijetka krjepost! Ali uz takt i
apsolutna, bezgranična poslušnost — —

Tako sam napokon dobio upravu sreza pavlovačkog. Pavlo-
vac je simpatičan gradić, divno, nalik na selo. Jedan mi avijatičar
reče, da mu se sa visine učinio kao kobasica, koja je eksplodirala.
Inače prašine, respektive blata dosta, zdrava voda iz vodopada koji
rado presuši, romantična okolica, teren povoljan za komisije (sa
gledišta i ekonomskog i estetskog), te napokon lijep stan sreskog
poglavara. Zagreb ni preblizo ni predaleko. Dvije srednje škole.
Zgoda za djecu, jer će moj Zlatko skoro u gimnaziju. Ukratko,
ubavo mjestance.

Kako nisam imao ambicija za velikog župana, pa ni podžu¬
pana, ne bih se protivio da tu napunim godine za penziju. Ali nikad
čovjek ne zna ni sata ni časa! .. . Otrcana istina, ali istina!

Došo tako jedan akt sa oznakom „pov.“, to jest „poverljivo .
Ništa naročito, jer je toliko tih ,,pov.“ akata, te valja imati doista i
njuha i duha, da dokučiš što je zbilja povjerljivo.

114

Dakle u tom povjerljivom aktu javlja mi Gospodin Veliki
Župan, da će u grad Pavlovac uskoro stići jedna odlična ličnost,
poznati nacionalni radnik, uvažen publicista — naučenjak, doktor
Iks Ipsilonović. On će tu održati jedno ili dva predavanja „nado-
nalno-etičkog karaktera 4 '.

Najprije sam pomislio: „Šta to meni javljaju? Nije li za to
podesniji direktor gimnazije? 44 Međutim, još nisam stigao, da sam
sebi odgovorim, kad li dobijem novi akt, ovaj put „strogo pov. 44 .
Naravna stvar, obustavio sam svako razmišljanje „kako i zašto 4 ,
već sam se primio posla. Jer u naređenju je stajalo da se mora za to
predavanje zainteresirati mjesna inteligencija kao i širi krugovi gra¬
đanstva. Povrh toga treba gosp. dru. Iksu Ipsilonoviću pružiti pri¬
liku, da dođe u direktan kontakt sa narodom, s okolišnim seljaštvom,
jer se taj gospodin mnogo interesira za socijalno, ekonomsko i uopće
kulturno stanje naroda, za narodne običaje, pjesme, tradicije — —

Stvar malo sumnjiva. Govori se, da će u rujnu biti izbori.
Možda je to kortešacija svoje vrsti. Možda je doista neka kulturna
rabota?

Odbacio sam te nezgodne misli. Uostalom, nisam ja pozvan,
da time razbijam glavu. Glavno je da na predavanju bude doista
svijeta, da sve u redu prođe i da se napravi mali izlet, kakav teferić.

Sve bi ispalo odlično, preko svakog očekivanja, samo da taj
Pajo Vlajković nije u zao čas spomenuo Mrnjasa i njegovu šljivu.

Svakako, prije nego li prijeđem na stvar, moram reći koju o
tom neobičnom, fatalnom drvetu.

2 .

Čudotvorno stablo

Mrnjasi živu na Mačkovom brdu. Pola sela, sve sam Mrnjas,
Najglavatiji od njih, najuvaženiji, najimućniji i, razumije se,
najpametniji (jer i na selu obično idu uporedo imutak, pamet i
ugled), bijaše Nikola Mrnjas. Nije bio samo odličan gazda, već se
bavio i javnim poslovima ili „politikom 44 , prosto rečeno. Bio on per¬
janica i pouzdanik jedne moćne stranke. Bio dva-tri puta općinski
načelnik, a stalno općinski odbornik. Kandidirao za oblasnog po-

8 *

115

slanika. pa čak i za narodnog, ali na takvom mjestu gdje nije bilo
mnogo opasnosti da bi bio izabran. (Ono bolje gospoda zadržala
za se). No kandidat je bio i njegovo se ime moglo čitati ne samo na
plakatima, već i u novinama, a to nije mala stvar niti na Mačko-
vom brdu.

Nikolina je kuća jedna od najstariijh u selu, još iz graničarskih
vremena. Iz nje, vele, potekoše svi Mrnjasi. Nedaleko od kuće, na
samom ulazu u dvorište ispriječila se jedna stara šljiva. Iskrivljena
i mrka, raskrilila grane, pa se izdaleka činila, kao da neka čađava
babetina goni piliće iz kvara.

Bijaše to znamenita Mrnjasova šljiva, kako su je svi u onom
kraju zvali.

O njoj se pričala čuda. Neki govorili da joj je sto, neki čak i
dvije stotine godina, a ona, koliko sam od stručnjaka mogao doznati,
bit će da je imala najviše pedeset-šezdeset godina.

Smatrahu je čudotvornom. Sam gazda Nikola proglasio je
takvom i mnogo bio ponosan s njom. Jer među ostalim čudesima i
njemu je spasla život.

Bilo to, veli, već poodavno, tamo desetak i više godina pred
rat. Vratio se tada on iz Amerike, donio novaca, prikupio nešto
zemlje, popravio kuću i kupio dva vola. Ponos čitave zadruge. Lje¬
pota i snaga. Ali došlo zlo, nekakva valjda bedrenica, i padoše, po-
ginuše divni volovi, kao da ih je munja skresala.

Smrklo se onda Nikoli Mrnjasu pred očima. Pocrnilo mu i
nebo i zemlja. Jer to bijaše kapital, mukom stečen u krutoj onoj
zemlji Americi. Ni kože nije mogao prodati, jer u zao čas natrapao
veterinar, pa je dao sasjeći i zakopati, jer da je zaraza opasna.

Nije se dalo preživjeti, nego kad je zanoćilo, izvukao se
očajnik, taj isti Nikola Mrnjas na dvorište, došuljao se do te šljive,
zapeo omču o prvu granu, popeo se na neko burence. Zadjenuo
onda glavu u omču, i: zbogom svijete, vrag te blagoslovio! Burence
se otkotrljalo, a Nikola se zanjihao na grani — -—^ — Ali ne dade
šljiva, dobro drvo! Već joj puče grana, ma da je zdrava i debela
bila, i očajnik se svalio na zemlju, kao da je sa ljuljačke sletio.

I u onaj čas mu se okrenula pamet! Neprilično mu se učinilo
to vješanje. Ožuljao ga uže oko vrata, pa u onom zadnjem trenu,
regbi da je i požalio za životom. Skinuo i sakrio uže, otkotrljao
bačvicu i ušuljao se u kuću, kanda ništa i nije bilo.

116

Sve ispalo dobro. Od onda on stekao, odgojio i prodao još
lijep broj onakvih volova, proživio i dobrih i loših dana.

Tu se dakle šljiva pokazala dobročiniteljicom i mudricom, pa
ju je Nikola Mrnjas zavolio kao majku.

Međutim učinila ona njemu i njegovoj kući i drugih usluga.
Da spomenem samo onu sa benzin-motorom —- ^ Historija prilično
interesantna, jer je tu šljiva nastupila, može se reći, aktivno, i ako
to nije inače u prirodi članovima biljevnog carstva.

Nabavio Mrnjas motor i vršilicu mašinu. Prvu u onom kraju.
Nabavio on to negdje u Slavoniji ,,ispod ruke 44 , za jeftine pare, od
nekog mlinara. Naučio ga ovaj kako se motorom barata i upravlja.

Došla žetva i vršidba, pa će gazda Nikola najprije sebi da
omlati ječam i pšenicu, a onda bi da zareda selom, pa da služi debele
pare, u gotovom i na ušur.

Nastaviše dakle motor, napeše kajiš na vršilicu. Natočiše
benzina, namazaše uljem, pa pomozi mili Bože!

Skupio se svijet, i poslen i besposlen, da vidi čudo, jer te vra¬
golije još mnogi na Mačkovom brdu ni vidio nije.

Gazda Nikola važno i ponosno pristupio k mašini, odvrnuo
onaj zavor, te motor prasnuo jednom, prasnuo drugi put, dok nije
zagrmio kao sto gromova, a točak zamašnjak zavrtio se ludo kao
zvrk. Zaigralo Nikolino srce od sreće i ponosa, kao da je on sam
izumio tu mudriju. Zazvrči i vršilica te stadoše u nju veselo bacati
snopove. Ali tek što se osu prvo zrnje, viknu neko derište iz svega
glasa:

— Bjež'te ljudi, pobježe mašina! —

I doista, kako ni motor niti vršilica nisu bili dovoljno učvršćeni,
a teren strm, to se uslijed zamaha i trešnje rasklimali potpornji, a
garnitura se stala pomicati niz brdo. Nastade vika:

■—■ Stoj! — — — Drž! — — — Ne daj! — — —

Pokušao gazda Nikola da zaustavi motor, ali u onoj zabuni
i iznenađenju zaboravio kako se to radi, pa ga pognao još jače.
Zatreštao taj vrag kao da će se razletjeti, te da će niz brdo. Raz-
bježale se poplašene žene, razvitlala se djeca, kao prašina.

Poplašili se i ljudi pa i sam Nikola, te se ni on više nije usudio
da u vraga dira. Jedva nekako odbaciše remen sa vršilice pa tako

117

barem nju spasiše. Ali motor sad olakšan zatreštao još oštrije, pa
još brže niz brdo. Gazda Nikola već odmahnuo rukom: odnio vrag
đavola!

Ali na svom neobičnom putu nagazila podivljala mašina na tu
istu šljivu. Pritisnuo motor, ali šljiva ne da! On se zaduvao od jeda
i prkosa, propinjao se, misliš, popet će se na drvo ili će ga svaliti,
ali stara se šljiva ne da. Ne popušta!

Vidješe ljudi šta je, dohvatiše nekakve lance i užeta te pri-
vezaše poludjelu mašinu uz tu svetu šljivu. Kad u motoru izgorjelo
ono benzina, a on odahnu i smiri se, kao da je umro.

Kasnije dabome nauči Nikola bolje rukovati mašinom, pa onda
vodio brigu, da sve bude dobro smješteno i učvršćeno, tako da vise
mije bilo muke ni neprilike. Ali eto, da ne bude te šljive, propao bi
bio i motor, otišli bi lijepi novci, a o bruci da se i ne govori.

Poskočila cijena šljivi ne samo u očima Nikole Mrnjasa, već
i čitavog sela.

Pored još nekoliko manjih zgoda, u kojima je to znamenito
drvo „odigralo važnu ulogu", ne može se prijeći preko jedne, u
kojoj je to drvo pokazalo naročitu mudrost.

Stvar više manje familijarna, rodbinska. Početak, odnosno
sadržaj historije u neku ruku nemoralan, ali svršetak s odličnom
moralnom poentom.

Velika bijaše Nikolina kuća. Družine svakojake u njoj. Među
ostalima i jedna cura. samohrana, sirotica iza Nikolinog mlađeg
brata Marka. Otac joj poginuo u ratu, a mati umrla u porodu.
Ostalo tako dijete Nikoli (i njegovoj ženi na brizi.

Dok je malena bila, ni po muke. Ali kad dijete odraslo, razvila
se od njega cura zgodna, ljepušna a pomalo i vragometna. Malo
više nego li je bilo dobro.

Momci sve oko nje, no ne bijaše nikakve neprilike sve dok
se u selo nije doskitao nekakvi šuster. Bilo ga je svagdje, po svim
ćoškovima zemlje i države, te na kraju dopade na Mačkovo brdo,
gdje je imao nekog daljnjeg roda.

Otvorio čovjek radnju. Sjedi radnim danom on na tronošcu,
kvrca klince u donove i fućka kao kos. Nedjeljom se udešava kao
kicoš pravi. Novo odijelo, gradsko, šešir nahero, a ružicu u zapučak,
pa oko cura.

118

Zapelo mu oko za Maru. Malo za Maru, a malo i za njen
dio, koji je od očinstva imao zapasti te za materinstvo, koje bijaše
prilično. Dobro bi mu došao ta miraščić. Kupio bi mašinu posto-
larsku, pa odselio možda i u varoš.

Tako on oko Mare. Čak je i zaprosio. Ali odbiše ga. Dadoše
mu uvijeno do znanja, da ga još dovoljno ne poznaju. Nitko ne zna
pravo tko je on i kakav je. U stvari gazda se Nikola bojao, da se
srodi s takvom gradskom mušterijom, koji bi ga znao kod miraza
operušati. U Nikoline gazdarice Stoje javila se opet zavist: što
da to siroče postane gospa — majstorica, a njihova rođena kći da
ostane puka graničarka — seljakinja?! Neka cura uzme momka
prema sebi, seljaka — gruntaša, da ima na čemu i od čega da živi.

Mudar bio šuster pa se pritajio. Mišljahu Mrnjasi, riješili se
pokore. Ali šuster znao nači zgodu i priliku, te najprije na putu, pa
kod crkve, pa u sumraku u vrbiku nalazio se sa curom i sasvim je
smutio. Kad došla jesen i zima, kratki dani a duge i crne noći, on
preko plota, pa kroz prozor k curi na konak, a nitko ni da bi
naslutio.

Išlo to sve dok jednog dana oštro oko gazdarice Stoje ne
opazi, da stvari nisu u redu. Zovnu ona svoga Nikolu.

<—- Slušaj, Nikola, ova Mara nešto pijucka! <—■ >—’ <—'

-—- Pa neka pijucka, na volju joj! -—■ otresao se Mrnjas.

— Uh, muška pameti! — zastenja Stoja. -—- Baš ste vi ljudi
nedotupavan svijet! Zar ti, čovječe, ne znaš, šta to znači kad žensko
čeljade stane da pijucka?! — — —

Otvoriše se oči gazda Nikoli.

— Pa nije moguče? Ma šta divaniš, babo, koješta? — — —
— Eto, kad ti velim! — — Pitaj onoga šustera, zemlja ga
progutala, da Bog da! Osramoti nam curu, osramoti kuću! — — —
Pozvaše djevojku, te s njom strogo: što je na stvari? Zapla¬
kala cura i priznala skrušeno: bit će da je u četvrtom mjesecu.

Šta sad? Batine su koristan lijek, ali za njih je prekasno. Treba
još nešto učiniti. Ništa drugo, van dati je tom šusterskom magarcu.

Pozvaše i njega, a on, bezobraznik, slegao ramenima pa veli:
Eto, ljubav! — — —

— Vrag ti ljubav odnio, zar tako, s curom? — — —

— Ne ču valjda s babom! ^ — — odgovara taj, kao da čita
iz šuster-kalendara.

119

Nije bilo druge dadoše mu djevojku. Propisno je opremiše.
Šustersku šivaću mašinu dobaviše. Ali mladoženji ni to dosta, već
da se cura u civilno presvuće. I ona sama navalila. Hoće da bude
gospoja-frajlica!

Kad je đavo sve odnio, pristadoše i na to. Donio momak iz
grada još i vijenac i velo za mladenku. Da sve bude na gradsku.

Mrmljao Mrnjas: cura u šestom mjesecu pa da meće vijenac
na glavu. Pa još i „šlajer!** Ali odmanuo rukom ^ '

Došao dan svadbe. Udesila se mlada fino. Na glavi joj vi¬
jenac i ,,šlajer‘\ rekao bi sama nevinost. Tek se trbušak malo
napeo!

Posjedaše u kola, da će u crkvu. Zasviraše svirci, zajuškaše
svatovi, kresnuše kubure, jurnuše kola. Međutim kad oni iz dvo¬
rišta, ispod one znamenite šljive na ulazu, a ona jednom svojom
granom, kao mačka šapom, zahvati i skide i vijenac i velo.

Osta mlada gologlava, poigraše joj kose na vjetru.

_ A joj — vrisnu ona — moj vijenac!

__- Stoj, stoj! uzvikali se svatovi te jedva zaustaviše razi¬
grane konje. Skoknu jedan, da će skinuti vijenac sa grane, ali gazda
Nikoli već dozlogrdila sva ta sprdačina, te on zagrmi sa svojih
kola:

Ostavi! Zna moja šljiva da to ovu mladu ne patri! — —
Tjeraj! — —

Zahihotaše svatovi, pucnuše bičevi, pojuriše konji. Odvezla
se mlada u crkvu gole glave, malo raščupana, mnogo rastužena.

Ostade vijenac i koprena na granju, na veselje vjetru koji
njom zavitlao kao barjakom, i djeci štono se brže bolje popeše na
drvo!

Je li čudo, te sam i ja, poglavar sreza kamo je spadalo i Mač-
kovo brdo i slavna familija Mrnjas, morao da progutam jednu
šljivu sa te fatalne voćke?

3.

Ideologija s v e o b u h v a t n o s t i

Divljom brzinom, kao vjeverica uz orahovu granu, naš se
auto uzverao uz vrtoglavu strminu na visoko Mačkovo brdo, pravo
pred kuću čestitoga Nikole Mrnjasa. Od huke i grmljavine „druge

120

brzine** našeg motora, od drečanja kreštave sirene zaoriše brda i
doline.

U jednom trenu sjatila se djeca sa svih strana, kao grlice na
strnokos. Kuštrave djevojčice s prljavim keceljama, dječaci u pro¬
stranim gaćetinama, sa šeširima preko uha (kroz poneku rupu
dražesno je virio čuperak kose), svi bosi i slikovito musavi, nekojem
u ruci još bičalo ili prut kako je čuvao blago. Svi bez razlike
jednakim udivljenjem blenuli u čudo, na Mačkovu brdu još nevi¬
đeno: u automobil, pun nepoznate gospode.

Kako im se oči raširile! Može li se ičije oko tako široko za¬
gledati, kao u djeteta nekog zabitnog sela, kad nešto ovako ne¬
obično vidi?! Čisto sam osjećao kako nas te oči, netremice u nas
uperene, gutaju, kako u njih ulazimo čitavi, u svom svojem egzotič¬
nom veličanstvu, pa onda kako se u tim zjenicama registriraju poje¬
dini interesantni detalji: automobilske naočari,, kape, kožnate ruka¬
vice, zlatni zubi, automobilska trublja i sjajne kvake na vratima —

O, koje li sreće i blaženstva, kad bi neki od nas mogao da na
svijet i život gleda s tako blaženim udivljenjem!

Nađosmo se pred jednokatnom, od starosti pocrnjelom drve-
njarom, štono se na vrh brijega, a na čelu raštrkana sela, nakri¬
vila, kao šubara na čupavoj glavi. Kroz mala okanca na gornjem
spratu provirila dva-tri preplašena ženska lica, dok se niz otvorene
drvene stepenice, što su se uz kuću prislonile, žurio sam gazda
Nikola, očito iznenađen, a valjda i obradovan.

S mnogo buke i teško uzdišući počesmo se izvlačiti iz onih
dubokih i mekanih sjedala, kao čizme iz debela blata. Nemarno-
važnim gestima poskidamo, neki kape da poravnamo frizure, drugi
šoferske naočari (što je izazvalo pravu senzaciju kod dječurlije),
protegnusmo energično krsta i noge, pa se dobrostivo porukovasmo
s domaćinom.

Bijasmo svi razdragani, veseli, u onom širokom raspoloženju,
kad je čovjek doista sretan, što je živ. Bilo je to od oštre vožnje,
od svježeg zraka, od vedrine neba, a još ponajviše od omašnog
on °g pletenog ,,bocuna“ nekog ludog rizlinga, što ga ispismo na
proplanku šume Hajdučice, u raskošnom hladu snažnih hrastova.
Tu je naš Pajo — silni Vlajković, advokat .i poznati narodni čovjek
na moju molbu i sporazumno sa mnom priredio odličnu zakusku
našem uvaženom gostu g. dru. Iksu Ipsilonoviću.

121

Ispočetka se malo nećkao. Bojao se možda konkurencije, jer
je i doktor Pajo imao nekih političkih osnova. Međutim, kasnije se
udobrovoljio i pristao. Da li zato što sam 9 a uvjerio, da je dr. Ipsi-
lonović ne samo njegov istomišljenik, nego idealan nacionalan
radnik, čovjek ideje, tako reči naučenjak, ili su tu bili kakvi drugi
računi — — —

Uostalom, o tom gospodinu Ipsilonoviču vladah su u našem
gradu sasvim nejasni, čak i protuslovni pojmovi.

Moj pristav na pr,, po naravi sklon paradoksu i neodmjere¬
nim izrazima (koji ga je samo đavo natjerao u upravnu službu?),
tvrdio je za tog uvaženog nacionalista:

— Sječam ga se iz devetstodevenaeste: divlji komunist! —

Prijeđosmo mukom preko tako nezgodnog ispada, tek je neki
profesor mislio, da ga se sjeća kao umjerenog socijalista.

Dvojica trojica zapamtili ga kao ljutog nacionalista, i to

pomalo fašističkog nastrojenja.

Gradski načelnik, pristaša seljačke ideologije, sjećao se Ipsi-
lonovića, da se zagrijavao za zelenu internacionalu.

Doktor Goranić, pokršteni Židov i nacionalizirani Eshaezijac,
inače ljubitelj senzacija, šaptao je tajanstveno, vrlo važno i autori¬
tativno:

— Pustite to, gospodo! -—■ -—■ -—■ Sve je to samo firma, ali
među nama rečeno (bilo nas je naime pet-šest), gospodin doktor
Iks Ipsilonović je član najuplivnije slobodnozidarske lože —

Znadete li šta to znači? — — —

Od nas doduše nijedan nije znao šta bi to sve moglo značiti,
ali opet nitko nije pitao za razjašnjenje. Svi smo vidjeli uvjerljivi,
pobjedonosni pogled doktora Goranića i bilo je nezgodno priznati
sebe tolikim ignorantom. Svakako, mogućnost ili vjerojatnost, da
bi g. dr. I. I. bio slobodnim zidarom ulila nam je svima, pa i mom
pristavu, prilično respekta. Seljak bi rekao: stvar nije bez vraga!

Razumije se, doček, boravak, a tako i samo predavanje
doktora Ipsilonovića ispalo je odlično. Moja upravnička spretnost
i moj takt ,»slavili su triumf" (kojega nažalost nitko osim mene nije
vidio ni osjetio). Ja sam uživao, ne zbog kakvog priznanja ili odli¬
kovanja (premda ne bi bilo loše prišiti kakav ordenčić na žaket),
već što je lično, gotovo umjetničko zadovoljstvo izvršiti vješto i
uspješno jednu tako delikatnu zadaću. Sam doktor Ipsilonović nije

122

ni slutio, koliko za taj uspjeh duguje meni, jer prema broju opo¬
zicije (a to je čitav Pavlovac) on je mogao da doživi bombardement
jajima ili što slično. Međutim, ta gospoda, ti „vodeći duhovi", nas
male, koji se računamo u „aparat" nagrađuju ljubaznim smiješkom
i zaboravom. Od prilike onako ko kad sa par dinara otpravljaju
nosača, koji im je na voz ponio kovčeg. Na voz do slave, časti d
Kđasti — — —

Ali tu ne mogu da zatajim ogromno zaprepaštenje, kad sam
ugledao toga doktora Ipsilonovića. Za Boga, onaj moj ludi pristav
mogao bi imati pravo! Pomišljao sam, da se možda varam. Ali to
lice snažno, mesnato, te tvrde, a opet nemirne oči iza debelih
naočara, tu ćoškastu glavu, sve sam ja to vidio! Svakako sam vidio,
a bilo je to 1920., kad sam u Slavoniji baš preuzeo upravu kotara.
Nekako pred izbore za konstituantu doveli žandari ovog istog čo¬
vjeka ili njemu sličnog, jer da buni narod. Pozivao na revoluciju,
bunu, pokolj — —* —-

Zatvorih ga da se malo ohladi, a onda ga pustih uz nekoliko
dobrih opomena i uputa o dobrom vladanju, postojećem poretku, o
zakonima i državi. Sjećam se i sad njegovog hladnog, podrugljivog
pogleda.

Je li moguće, da je to doista on? Tada fantastični revolucio¬
narni internacionalac, a danas tako pitomi buržuj, patriota, na-
cionalac — — —

Uostalom, brzo sam odagnao sve te nezgodne misli, glavna
mi je bila stvar da sve dobro ispane. Tu moram spomenuti i pavlo-
vačkog gradskog načelnika Stražnjičića. On je stvarno vođ seljačke
opozicije (jer i grad Pavlovac što je nego selo?). Premda je taj
Stražnjičić bio poznat kao odrešit, beskompromisan opozicionalac,
ja sam stajao s njim dobro. On mi čak u prijateljstvu često saopća¬
vao važne stvari, koje sam ja, naravno, slao povjerljivo dalje.

Na moju molbu on je na predavanje poslao sav svoj „glavni
štab", i to, kako reče, „radi kontrole 41 , a povukao je i znatan dio
purgarije. ,,Da čujemo tog vladinog mudraca". Preporučio im je
ipak tradicionalnu pažnju prema gostu te „engleski mir".

Osim građana dođoše i činovnici (jer „iako ne bude koristilo,
moglo bi, ne dođeš li, naškoditi"), pa još nekoliko advokata, desetak
dama, i dvorana bila puna.

123

Ljudima je doduše bilo dosadno, ali je ipak bilo pljeska, pa
čak i cvijeća, a moja je Nevenka dirljivo izdeklamirala jednu
pjesmicu, Uostalom ona je otprilike jednako tako razumjela to pre¬
davanje, u kom se govorilo o ,,etici sile i o ,»tajanstvenim putovima
narodne duše“ (ili „providnosti" — ne znam doista točno), koliko
i mi, tako zvana inteligencija. Sjećam se da je bilo govora o
Nietzscheu i nekakvom Hegelu, o Kemal-paši i Mussoliniju, a ra¬
zumije se i o Kraljeviću Marku, Majci Jugovića itd. Nisu naši
provincijski mozgovi za takove napore! — — —*

Poslije predavanja bio je u restaurantu ručak, na kome je
održano nekoliko toplih patriotskih govora. Nakon crne kave, po-
sjedasmo nas nekoliko, uže društvo, u auto doktora Paje, da našem
učenom gostu dademo prilike kako bi došao u kontakt sa samim
narodom, a uza to i da se malo razonodi. (Nitko nije ni slutio, kako
je sve to predviđeno u onom „strogo pov." aktu).

Prošli smo dva tri sela, ali ništa se naročito nije desilo. Bila
je nedjelja i ljudi su sjedili pod tarabama i po grabama uz cestu,
pa uz lijen razgovor, dobrohotno gutali prašinu, koju su dizali auto¬
mobili. (O mirijadama bacila nitko ni pojma!)

Zaustavili smo se tu i tamo. Naš se odlični gost upuštao u
srdačne razgovore, o ljetini, o porezu, o zdravstvenom stanju, a na
kraju o čuvanju lijepih narodnih običaja i nošnje. Gledahu ga kri¬
tički: ili je neki od financije ili misli kandidirati! — — —

Napokon se nađosmo u hladu šume Hajdučice, u miru božjem.
Prostrli ćebe po travi, a Pajo izvukao iz automobila svakojakog me-
zeluka i đakonija, pa još bocu vina. Bio prekrasan ljetni dan, nebo
vedro, a poslije one dosta tople prašine u kolima, raskošno nas je
razgaljivao laki vjetrić u debeloj sjeni, opajali nas snažni mirisi
šume. Divna je majčica Priroda!

Bilo nas je petorica. Doktor Pajo Vlajković, advokat, pred¬
sjednik organizacije jedne od stalno vladajućih stranaka i vlasnik
automobila. On je bio u neku ruku i domaćin. Zatim, razumije se,
doktor Iks Ipsilonović. Onda gradski načelnik Stražnjičić, koji kao
opozicionalac nije baš spadao u naše društvo, ali ja sam prišapnuo
odličnom našem g. Ipsilonoviću, da mu to može samo da podigne
ugled i povjerenje i u protivničkom taboru. Načelniku Stražnjičiću
opet godilo, da bude u krugu velikih ljudi. Napokon bio je tu osim
moje skromne malenkosti i doktor Goranić. Njega doduše nitko nije

124

zvao, ali on se tako ljubazno i ushićeno prilijepio uz g. Ipsilonovića,
da ga je bilo nemoguće otkinuti. Uostalom, kad se čovjek vozi
automobilom, liječnik nije na odmet.

Pravo reći nije to bilo pravo društvo za veselicu. Za piće
smo bili trojica: Vlajković, Stražnjičić i ja. Istina, nisam je neki veći
kalibar, ali opet mogu da potegnem, a i to najradije kod kuće, na
samu. Sjedim, pa pijucnem čašicu, pa onda šetam malo, pa opet
pijucnem. Sve bez zdravica i buke, a i sa ženom je mir. Samo u
posljednje vrijeme opazio sam, da mi nos nekako bubra, neke plave
žilice iskočile — — — Nije mi baš do ljepote, ali nezgodna je
stvar —' — —

Vlajkoviću eto ne škodi ništa, no on je ljudeskara, dok je
„biirgermajster" Stražnjičić neki gurav dripac (sa „kriminalnom
lubanjom", što rekao moj pristav), ali može začudo da izdrži. Jedino
što boluje od makedonskih sevdalinki, iako je po zanimanju se¬
paratist. Kad zaurla, ne možeš ga do zore zaustaviti.

Jedini doktor Goranić (alias Berger) ne pije. Ne toliko iz
principa, koliko zbog nekog umišljenog želučanog katara. Gost pak,
doktor Ipsilonović deklarirao se strogim apstinentom.

Unatoč mom prirođenom respektu prema čovjeku iz „vodećih
krugova", ta mi apsolutna apstinencija nije bila simpatična. Apsti¬
nenti izazivaju u meni sumnju, da ne misle dobro, a i sažaljevam
ih. Život je tako kratak!

Međutim naš doktor Pajo priredio zakusku tako rafinovano,
sve ukupno, ali šumarski papreno i začinjeno, te je bilo nemoguće
piti vodu. Pa još vodu mlačnu i bljutavu. Nije bilo druge, te i apsti¬
nenti liznuše malo vina. Navalismo na gosta:

— Ali g. doktore, samo za jedan centimetar otpijte! —

Pozvavši se na izuzetne prilike, otpio on i za tri centimetra,
a doktor Goranić, kako je bio prilagodljiv, zaboravio na svoj želu¬
čani katar, te stao eksirati, ne bi li dobio veću cijenu pred članom
»najuplivnije slobodno-zidarske lože".

Što se nas drugih tiče, mi smo se držali reda, i bocun bio,
nakon 2—3 sata naše zabavice, prazan. Mi raspoloženi, razdra¬
gani. Nikome se nije račilo vraćati kući, u onaj dosadni grad.
Tu eto pade Paji Vlajkoviću na pamet fatalna ideja: da se odve¬
demo do Nikole Mrnjasa.

125

Ideja bila prihvaćena zanosno. Načelnik Stražnjičić zaurlao
odmah neku komitsku i nije se dao smesti, ma da su iz onog rajona
sve ptice iščezle, i ma da mu je doktor Goranić u lice vikao:

— Nije tako! Falš pjevaš, falš! — — —

Našem odličnom gostu rastumačimo tko je i što je Nikola
Mrnjas, a nismo zaboravili spomenuti ni čudesnu šljivu. Dakako,
čovjek prožet duhom narodnim, publicist i filozof, zagrijao se ta¬
kođer za taj prijedlog. Naročito za tu šljivu. To je nešto „ekstra ,
delikatesa za nacionalne gurmane.

Posjedasmo u kola i za četvrt sata banusmo na Mačkovo brdo,
pred kuću čestitoga Nikole Mrnjasa.

To je čovjek Paje Vlajkovića, što se kaže, i dušom i tijelom.
Hoćeš li u izborima, hoćeš li u općinskom odboru, bilo u kakovoj
deputaciji koja se tuži na nepoćudna činovnika, hoćeš li baš i za
tučnjavu, za sve je Nikola Mrnjas, sve onako mrk, ozbiljan i težak.

S druge strane ni njemu nije loše. Namiče Paja njemu, kad
treba, načelničku čast, pa onda preko Šumske direkcije koji dobar
hrastić, pa kakovu omanju liferaciju, te koju hiljadicu iz izbornog
fonda, te stipendij za sina — -— r kao da su rod, a neki zlobnici go¬
vorili, da i jesu, jer da je doktor Paja, kakav je bećar bio, nekoć
milovao Nikolinu ženu, a poslije pomalo i snahu — — — Ali to su
njihovi računi.

Fakat je, da se Pajo osjećao kod Mrnjasa kao kod kuće. Zato
on, i ne govoreći tko smo i što smo (uostalom, osim g. I. I., Nikola
nas je sve poznavao), udario pravo:

Brate, imaš li vina? —

Kolikogod je taj Nikola bio čovjeh od oka, snažan, i dosto¬
janstven, sad se tu ušeprtljio kao Ciganin pred žandarima. Nije,
veli, ni sanjao, da će dobiti takve goste, inače bi bio nabavio. Imao
je nešto svoga vina od cijepljene loze, nešto direktora, ali to se sve
popilo odavna. Nego ako ćemo rakije, šljivovice?

Dobro, pa ćemo šljivovice. Poslije vina i red je, da se pije
rakija!

Pred kućom bio dugačak sto, te mi posjedasmo za nj. Iznesoše
odmah pred nas sira i kajmaka, pa pršuta i kukuruzna kruha (na¬
ravno, uz mnogo ispričavanja), te ništa manje nego dvolitru šljivo¬
vice, žeženo zlato. Nismo pravo ni odahnuli od začuđenja, kad li

126

nas u novo čudo staviše čaše: sve vinske, a pred doktorom Ipsilo-
novićem stvorila se čak i „krigla 44 .

Nije koristilo buniti se, jer drugih čaša nije ni bilo, te mi
zajedno s našim gostom zaključismo:

— Divan je naš narod! Prava je slast njemu služiti! —

Dohvatismo krezube viljuške i zubaste noževe, koji nisu bili
baš najsolidnije očišćeni (tako da se dr. Goranić higijensko-kritički
mrštio), te udarismo neki po siru i luku, a neki po pršutu. Šta nam
je preostalo, nego da u narodnom duhu zalijevamo šljivovicom?

Sve je to davalo čar avanture, dočaravalo miris zemlje i
kontakt s dragim i dobrim našim narodom. (Koliko je takav kontakt
ugodniji, nego, recimo, kad se utjerava neplaćeni porez? — — —)

Kucnusmo se i gucnusmo: odlična robica! — — — Blaga i
jaka u isti mah! Mirisna i plemenita tekućina! Pije se kao medo¬
vina, a dušu grije kao dobra riječ. Šta su svi ti konjaci, likeri, wiski
i kojekakvi kokteli, prema pravoj, pametno i pobožno pečenoj
šljivovici! —' — —'

Poželismo gazda Nikoli dobro zdravlje, a on nam razdragan
ispovjedio da je sva ta rakija od šljive baš sa tog istog znamenitog
stabla. Pokaza na to drvo, što se desetak koraka od nas ustremilo,
ozbiljno i mrko. (Stvarno, ništa neobična: šljiva!) Naravno, nije
Nikola propustio da nam ispriča znamenita djela tog drveta, uvje¬
ravajući nas, da je i njena rakija „odistinska 44 , nagoneći čovjek da
priča i najskrivenije tajne svoga srca, pa čak i ono za što ni sam
ne zna, da mu je u duši.

Premda je to osebina svih alkoholnih pića, mi se malo lec-
nusmo, jer „otkrivanje tajna srca svoga“ nije bilo nikad naročito
zgodno ni korisno.

Što se mene tiče, nisam imao čega da se bojim. O opasnim
problemima, kako sam već istaknuo, nisam imao uopće nikakvog
uvjerenja, nikakvih kritičkih pogleda. Nisam imao niti kakvih na¬
ročitih ambicija, nego da me ostave na miru. Dakle duša mi bijaše
prazna i čista, ko najbrižljivije sprana boca.

Malo sam se pobojavao za Paju Vlajkovića, iako je bio pravi
vladin čovjek, no prilično plahovit. Za doktora Goranića znao sam,
je u političkom pogledu čist kao i ja, a za ostale me nije bilo
briga.

127

Najvećma sam bio u neprilici za gradskog načelnika Stražnji-
čiča. Znao sam ga kao opasnog fanatika zelene ideologije. Samo da
se on ne istrči! —' — —

Uostalom zar je zbilja ta šljiva toliko opasna? Tko da toliko
pažnje posveti seoskim brbljarijama! One mogu biti interesantne
sa gledišta folklora, no ništa više! Pa i naše raspoloženje bijaše
takvo, te nitko osim mene nije uopće mislio ozbiljno na neku
opasnost. Cmrkala se Mrnjasova šljivovica kao limunada.

Kucali se, nazdravljajući jedan drugom, a posebno opet Nikoli
Mrnjasu, u kome nađosmo inkarniran naš divni narod!

Međutim, šljivovica djelovala je plemenito. Srca se zbilja
raširila, ljubav i međusobno razumijevanje sjalo iz očiju.

Sam Stražnjičić, koga sam smatrao zagriženim protivnikom
režima, raspalio gromki govor iz kojega je na najveće moje iznena¬
đenje izašlo, da on s radošću prihvaća svaki program i svaku ideju,
samo „ako velikom cilju služi**. Taj „veliki cilj** je svakako sreća
našega naroda.

Doktor Pajo Vlajković, kao da nije bio istog mišljenja, nešto
se stao mrštiti, dok je mali Židov Goranić vikao iz sveg grla: —
Tako je! Tako je! — —

Sunce je već zapadalo, blago se vraćalo s paše, divna hlado¬
vina se spuštala na zemlju. Od oduševljenja zaplitali nam se jezici.

Doktor Goranić stalno se derao: -—- Živila širokogrudnost!

Tu je sada prihvatio riječ naš odlični gost, doktor Iks Ipsilo-
nović. Iza njegovih debelih naočara tronuto se krijesile mudre oči,
te on stao mirno ali uvjerljivo i dostojanstveno razlagati svoju, kako
on reče, „ideologiju sveobuhvatnosti**.

-—■ Jest, -—- rekao je on ■— gospoda imadu pravo, duša treba
da je široka, grudi prostrane. Tu široku dušu zamišljam ja kao neki
starinski, impozantni ormar. Tu ima mjesta i za rublje i za odijela.
Tu visi frak, tu žaket, pa sako, pa športsko odijelo, zimski kaput i
proljetni ogrtač — u kratko čitava garderoba — — —

— Eto vidite, gospodo — nastavljao je on -—■ duša i pamet
inteligentnog čovjeka treba da je kao ovaj ormar, ona treba da bude
garderoba ideja otmjenog gospodina! — — —

Grandiozna misao! — stao vikati doktor Goranić, kojemu
je rakija sasvim pomutila pamet. Pa čak i načelnik Stražnjičić, iako

128

fanatik jedne stranke, raznježio se, upiljio svoje nemirne, parcovske
oči u doktora Ipsilonovića, gutajući svaku riječ.

— Da, da — — ha — ha —* — — dahtao on — da —*
da— — — Izvrsno! —- -— —»

Razdragao se doktor Ipsilonović — posumnjao sam nije li
zbilja ta rakija odistinska — jer evo kako je nastavio:

— Kažu, za mene, gospodo, da sam svim bojama namazan -—

(Ja se sve onako zagrijan rakijom, smrzoh! Odgovornost je
tu! —)

~ Bože moj, namazan! — nastavio on, upiljivši pri tom u
mene bezobrazne one oči (Je li se i on sjetio onog susreta iz 1920.
godine?). — Kako li je to shvaćanje usko i plitko! Vele: bio je
crven, pa zelen, pa šaren, te ovakav, te onakav, a uvijek među
prvima i u pravo vrijeme! — — Opet kažem, kako je to usko i kako
plitko! — — Ništa se ne ispričavam. Naprotiv! Naravno da sam
bio! Jesam li zato prevrtljivac? Zamislite čovjeka, koji ljeti nosi
bundu, a zirnis tenis-pantalone! To tako zvano uvjerenje, pogled
na svijet i šta ti ja znam, šta je to drugo nego odijelo, kojim se pred
svijetom pokazujemo? Skrivamo li to uvjerenje, onda je ono ili
otrcano i musavo, kao stara košulja ili nije naše. U svakom slučaju
uvjerenje, pogled na život, imadu za ljude važnost odjeće. Ne pi¬
tamo li se: koje si farbe? —- — — Dakle, pošto je, kako vidjesmo,
deplasirano zimi nositi ljetno odijelo i obrnuto, mi tako postupamo
i sa našim političkim i socijalnim uvjerenjima. Prema sezoni. Na¬
ravna stvar, prhvativši novo uvjerenje, obukavši novo odijelo, ja
ga nosim tako ponosno, čuvam ga ljubomorno, kao i ono pređašnje.
Pobit ću se sa svakim, tko mi ga pokuša oteti ili zaprljati! — — —
Čovjek treba da ima u neku ruku garderobu uvjerenja, garderobu
ideja, misli vodilja — — — pa će u svakoj sezoni, u svako vrijeme
biti savremen, biti među onima koji diktiraju, koji vode *— —■ -—

To ja zovem gospodo „ideologijom sveobuhvatnosti**, filozo¬
fijom širokih duša, garderobom, ako baš hoćete, ideja! — — —

Ja sam ga razumio i bio sam sasvim smućen. Doista, to je bio
isti onaj tip iz godine 1920. Doista, evo ga, kako je daleko dotjerao
sa svojom ideologijom sveobuhvatnosti! Još malo pa će postati i
ministar. A ja kao neutralac?

9 Moderni hrvatski pripovjedači

129

Čini se da su ga i drugi razumjeli. Svaki na svoj način. Na¬
čelnik Stražnjičić raznježio se i gotovo rasplakao. Pred njim se —
reče — otvorio novi veliki svijet! — — —

Sam govornik bio je tronut. Ispio je u nekom blaženom deli¬
riju, svoju „kriglu" do dna. Ne bijaše nikakvo čudo, što je njegova
teška, ćoškasta ili kako se on sam izrazio „rasna" glava umorno
klonula na sto.

Na stolu bio rusvaj. Nekakva svijeća sablasno titrala, osvjet¬
ljujući bijedne ostatke sira, kruha, razbacane i raskvašene čikove i
prljave čaše! Društvo se zapravo razbilo. Nestalo je one potrebite
koncentracije, već sve dva po dva udarila u teške rasprave, uvje¬
ravanja —■ — —

Došao guravi Stražnjičić k meni, zagrlio me, a one mu par-
covske oči samo igraju, igraju.

— Dosad sam bio fanatik jedne ideje, — —' —' svih ideja
— — — ali u pravi čas!

Očito ga nisam shvatio, jer je stao da mi čita lekciju:

—^ Šta ono tvoje činovničko: immer mit der Regierung!

To ti znači: „immer der Diener"! Okrem ti drukčije: immer an der
Regierung! — — A? — —

Nimalo ne sumnjam, da će taj dripac napraviti karijeru. Ova-
kovi su uvijek na površini!

U navali tih misli, u žestini raspravljanja i ne opazismo, da
nam se doktor Ipsilonović nekud izgubio. Uostalom, tko je onda na
koga mislio? — —' —

Ali u to kvrcnu mene nešto u glavu. Onda doktora Goranića,
pa malog načelnika, dok napokon u čašu Paje Vlajkovića ne padne
jedna zelena šljiva. Zgledasmo se svi, ali nigdje nikoga.

Opet doktora, koji je upravo zahrkao na stolu, pogodi čitava
suha grana.

Skočismo i tek sada konstatovasmo, da je doktora Ipsilono-
vića nestalo.

Uzmuvasmo se po dvorištu da ga nađemo. Sumnjali smo, da
nas to on gađa, ali kud ga je đavo odnio? Mene su doduše noge
već slabo služile, ali glava je funkcionirala prilično. Osjećaj odgo¬
vornosti za uvaženo lice — — —*

Najednom zatrešti grohotan, upravo luđački smijeh, i otkud
li, Bože, ako ne sa one začarane šljive!?

130

Urnebes, oduševljenje, udivljenje! Sve to naše poludjelo dru¬
štvo okupilo se oko tog nesretnog drveta, a na njemu između grana
sjedi kao mačak učeni naš gost dr. Ipsilonović. Čas mu u onom
mraku bijesnu ctebela stakla na očalima, čas red bijelih, zdravih
konjskih zubi.

— Kolosalno, gospodine doktore, izvrsna misao! -— dovikuje
mu načelnik Stražnjičić.

— Znam ja šta vi mislite — iskesio se Ipsilonović. -—' Vi
mislite, to je atavizam! Zar ne: pithecus satyrus? A? Ili možda tigar
i jaguar? Ili čak papagaj?

—^ Ne, ne to, nego jaguar! — — -— počeo se derati doktor
Goranić, koji se već probudio.

— Majmun obični! — tvrdio je u basu Pajo Vlajković, koga
sam jedva ušutkao.

Jok — odgovara onaj sa drveta i nadro se opet luđački
smijati — Kameleon sam ja! Kameleon! — — — A šta si ti jadni
poglavarčiću zinuo kao som? obratio se meni — Ti se čudiš, ti se
nogom krstiš, bijedniče! Kameleon treba da budeš, svijesni ka¬
meleon! -—

Zamislite, molim vas, ja sam upravni činovnik, kojemu je stav¬
ljeno u dužnost da dočekam tog odličnog čovjeka, da ga uvedem u
narod, a ja ga doveo u situaciju, gdje on sama sebe javno proglašuje
kameleonom. I nitko ne shvaća ozbiljnost položaja. Eto sam Pajo
Vlajković, pravi krivac svemu tomu, i on se ushohotao, zagrlio Ni¬
kolu Mrnjasa, raznježio se:

— Boga ti Nikola, jest odistinska ta tvoja rakija, a divna ti je
i ta stara šljiva! Jesi li ga vidio: vođa narodni, kameleon!

Ja se ušeprtljio, kumim i preklinjem: — Dosta, doktore, siđite
sa drveta! Slomit ćete nogu!

Ali ne da se taj! Prokleti pak doktor Goranić kome se ta
scena učinila „genijalnom" (nema doista veće životinje od apsti¬
nenta, kad se napije!), on je improvizirao po nekom šlageru
pjesmicu:

Kameleon, kameleon,

Du bist ja unser Ideal! — — —

Mjera je bila prevršena! Šta će reći Veliki župan, ako čuje
kako se provela ta znamenita ličnost?! Gotov sam, gotov! Jedva

9»

131

nekako uz pomoć šofera i Mrnjasovih momaka skinusmo tog čudnog
filozofa sa drveta i strpasmo ga u auto.

Odlanulo mi, da je i tako prošlo, samo nikako da Goraniću
i Stražnjičiću zapušim njuške. Čitavim putem, dok je auto divlje
jurio kroz mrku i sablasnu noć, derala se njih dvojica, pa i sam
Paja im je sekundirao:

Kameleon , kameleon ,

Ti si nama ideal! -

4 .

Slom

Slabo sam spavao te noći. I vino i rakija, i vjetar, prašina,
vožnja, a povrh svega sav taj urnebes, taj skandal, sve me to slo¬
milo. Nervi zaigrali kao žice na rasklimanoj tamburi.

Nikako da zaspim. Okretao se i prevrtao u krevetu, pa se
žena, koja ima hvala bogu dobre živce, stala već ljutiti:

— Koga vraga ne spavaš? Šta ti je? Gdje su ti još izbori, a

ti se već sada uzrujavaš! — — —

Izbori, draga moja — trebao sam joj reći, tko zna tko će ih u
Pavlovcu provoditi? Ja zacijelo ne! Moj se dekret već štampa! -

Napokon nadolazio san od prevelika umora. Ali kakav je
to san?! Oko mene sve neki fini konci, tanke niti, ali te niti stale
debljati, pa nastala užeta — — Biva mi jasno, to su ,,veze .
Veze doktora Ipsilonovića sa mojim ministrom.

Naravna stvar! Sjedi on na jednom drvetu, prelijeva se u svim
bojama, divan kameleon, samo glava, ćoškasta, ,,rasna lubanja
i debele naočari kažu: to je doktor Ipsilonović. Na drugom drvetu
sjedi jastreb, moj ministar.

I sve kroz san ja u znoju lica slušam, kako kameleon govori
jastrebu:

-— Toga Drempetića treba smeniti!

Ali on je odličan činovnik! — odgovara jastreb.

— Odličan činovnik! — nasmija se pakleno kameleon. —'
Ali on je glup kao panj. Njegova je glava zrakoprazan prostor. Mo¬
lim Vas, dragi ministre, može li čovjek bez ikakvog političkog i so¬

132

cijalnog uvjerenja da bude patriota? — — Ah, poznam ga ja još iz
godine 1920. Mlakonja, mizerija — -—

Budim se znojan, izmučen, prebit. Na prozorima već dršće
blijeda svjetlost. To sviće dan. Ah, kako glup, bljutav dan! Meni
je mutno, kiselo, gadno u ustima, u stomaku, u glavi.

Ustajem, umivam se hladnom vodom, ali misli se ne razbi-
striše. Izlazim iz kuće i pravo pred hotel. Vrijeme je za jutarnji vlak,
ali gospodin doktor, kažu mi, još nije ustao. Međutim, taksi je već
naručen.

Ja se ušetao pred hotelom. Ne usuđujem se poći gore. Ipak, ne
smije mi pobjeći. Možda ću što spasiti.

Zamalo: evo ga dolazi! Dostojanstven, malo poguren, no ipak
snažan. Bivol po staturi. Bistro i ledeno gleda kroz debele naočari.
Žuri se do auta. Ja bih da ga pratim. On me hladno — uljudno
odbija. Razumijem tu hladnoću, pak bih htio, da je otopim, da mu
rastumačim stvar. Međutim on već sjeda u taksi. Što da mu reknem?

— Gospodine doktore — glas mi je zadrhtao — izvinite, stvar
je jučer ispala — — —

—* Ništa, ništa! ■—■ iskesio se on. — Malenkost! Prijateljska
podvala! — — — Pozdravite doktora Vlajkovića —' — —

— Ali zaboga — zaprepastih se ja — to nije istina! Uostalom,
još danas će ona nesretna šljiva da padne! — —

Bljesnuše na to dva reda bijelih, zdravih, konjskih zubi, ošinu
me đavolski pogled kroz debela stakla, mesnata šaka s kratkim
prstima prezirno odmahnu i moj odlični gost nestade u jutarnjoj
prašini provincijskog grada.

To je dakle rezultat moje revnosti! Muka me hvata. Srce kao
da mi je sjelo na dno želuca. Ipak ne dam se tako lako! Stari sam
ja zec! Stvar bi se možda dala popraviti.

Ukloniti svjedoka te sramote, šljivu? Samo, ako iz toga ne
ispane još veći škandal? Što da učinim? Sjeći ili ne sjeći? Čitav sam
se dan lomio. Ne znam zašto, ali učinilo mi se, ako tu šljivu posi-
ječem, pa o svemu iscrpivo izvijestim nadležne, likvidirat će se stvar.
Uvidjet će da je s moje strane sve učinjeno, da se stvar što prije
zaboravi.

Počela oko 8 sati i kiša da pada. Nova zapreka. Nemoguće
Popeti se s autom na Mačkovo brdo, jer je tamo put mekan, ilovast,
a strm.

133

U četiri po podne prestala kiša. Odlučih: sjeći pa kud puklo
da puklo! Kako bih mogao da popustim, da ostane ta šljiva kao živi
svjedok tolikog skandala?!

Najmim obična kola i ne rekavši nikome ni riječi, odoh. Usput
na prvoj žandarmerijskoj stanici uzeh dva žandarma. Ponesosmo i
sjekiru i pilu.

Dođosmo na Mačkovo brdo, opet pred Mrnjasovu kuću.
Sunce baš zapadalo, pa sjećajući se jučerašnje veselice, još mi se
tragičnijim učinilo to naše razbojište. Kod kuće srećom nikog nije
bilo, osim jedne babe.

Nađosmo u selu dva čičice, te ih jedva natjerasmo, da zapile
u drvo. Skoro da zaplaču: Bog će nas, a istom Nikola! No žandar-
ska se ipak sluša! Požuriše ljudi, jer ona krezuba baba, kad vidje što
se radi, nadala strašnu viku, kao da kuća gori.

_ Oj Nikola-a! — — — Oj Ra-a-de! Đeco moja, eto nam
šljivu posijekoše! -— r *—- -—- Ne dajte ljudi! -—' *—' '—

Dohvatio jedan žandar sjekiru, te zamahnuo dva-triput i šljiva,
stara vještica, klonu i sroza se na ledinu.

Mi svi na kola pa zbogom! Ali za nama vika! Sletili se svi
susjedi, svi Mrnjasi, trag im se zatro!

Naš kočijaš potjerao oštro niz brdo. Mogla je stvar ispasti
zlo. Dva žandara bila bi preslaba vojska za pobješnjele Mrnjase.

Jurili smo nizbrdice, sve je prštalo blato, a svima nam u srcu
i na jeziku jedna želja: da se dohvatimo državne ceste.

Doista, mi baš na zavoju, kad li iz šikare, uz sam put dreknu
neki grozan glas, a zrakom sunu nešto crno. Zatutnjila moja glava,
zasjeklo me u dnu moždana, zatreptale pred očima neke zvijezde,
zaigrali žarki kolobari — — — Sve to u trenu, i dalje ništa ne znam.

Sad mi kažu da sam dobio kocem po glavi, i uvjeravaju me,
da sam još izvan opasnosti, ali treba mira. (Ta za tim čeznem
svega svog života!)

Žena mi sjedi kraj postelje, smućena i potištena. Zar me zbilja
toliko voli? Sve mi se ipak čini, da joj neka velika tajna leži na srcu.
A njoj je tako teško čuvati tajne! Međutim, ja je ništa ne pitam.

Donijeli mi „Politiku* 4 . Listam, okrećem bez interesa, kad li
u jednom kutu nailazim na sitnu vijest, sitnim slovima naštampanu:

Dr. Rudolf Drempetić, sreski poglavar iz Pavlovca po

potrebi službe premešta se u Donji Lapac — —

134

Ta sitna slova rastu, rastu — — — Opet kolobari — — Daju
mi vode, lakše mi je — — —

Žena mi plačući priznaje: još prekjučer stigao telegram o pre-
mještenju.

Doktor me tješi, onaj isti ludi Goranić. Brblja srdačno, prija¬
teljski, uvjerljivo. Istina, veli. Donji Lapac je nekih 40—50 kilo¬
metara daleko od prve željezničke stanice, ali zato ima nadmorsku
visinu od 500—600 m. Odličan zrak i ona oštra klima naročito će
koristiti mojim ruiniranim nervima. Neka idem bez uzrujavanja!

Molim, sve je to lijepo i dobro. Ali kako? Kako? Kao neutralac
ili oboružan garderobom svih mogućih uvjerenja? — — —

135

MIROSLAV KRLEŽA

BITKA KOD BISTRICE LESNE

O va historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana
je u počast pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i
šestorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnije i to:
Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pe-
caka Imbre i Križa Matije, koji su svi pali kod junačke navale na
kotu broj tristotrinaest, prolivši tako svoju kr. ug. domobransku
krv u slavu hiljadugodišnjega kraljevstva Sent Ištvana, u smislu
madžarsko-hrvatske Nagodbe od godine 1868. Počivali u miru!

I gospodin pričuvni desetnik Pesek Mato i šest junaka ove
naše pripovijesti, svi su oni živjeli u početku onim tihim i gorkim
životom, kojim živu milijuni naših ljudi, što se več stoljećima pate
na našem blatu, te ga svakog proljeća i jeseni preoravaju, da bi iz
njega izvukli šaku, dvije zrnja i pojeli režaj pšenične gibanice na
Uskrs i na Božić, dva svijetla dana, kada se ne osjeća teret svag¬
danji u križima, već se samo napaja blago po štalama i puši i pljuca
pred crkvom cijelo dopodne. U onoj magli tlake i robote i dimnice
i kmetstva i batina, u onoj magli, koja se još onda povijala nad
našim selom kao žalosno velo, svi su oni osjećali taj svoj život kao
neku stvar još od Gospodina Boga stvorenu i njihov djed i prapra-
djed (ne budi im potuženo), živjeli su tako, pak što tu ima da se
misli i što se tu može?

Sve to kako stoji, stvorio je Sam Gospodin Bog (slava mu
budi i dika), i muži i jesu bogci, kada ih je Sam Gospodin Bog
bogcima stvorio i tako je to zapisano na farofu i na katastru, u pa¬
ragrafima na kotaru i u zakonima kod suda, gdje je Gospodin Bog
postavio Gospodu, da paze na muže bogce, da dobro vrše deset
zapovijedi Gospodnjih, da plaćaju porez i prireze i namete i da idu
u soldate.

I tako je sedam naših domobrana napajalo u jutro, o podne i
pod veće svoga Cvetana i svoga Lisaka i svoju bolesnu i sušičavu

136

Rumenu, svaki božji dan ljeti i zimi, po kiši i po snijegu, već trideset
godina. Orali su i kopali, sijali pšenicu i ječam, raž i heljdu, repu i
kukuruz, okopavali vinograd, kosili sijeno, otavu i otavicu (ako je
bila jesen sretna i topla), i to uvijek od jutra do noći da su ih krsta
probadala, jer je naša zemlja jalova i visi, pak treba da se duboko
ore i silno gnoji, da ne izda i ne zataji.

A sve je to bilo teško. Jer: orati je teško. Po brazdama gacati
mokrim sijući i drljajući je teško. Blago dvoriti je teško. Vol je vol,
a svinja je svinja i njima treba sve da se postavi gotovo. I slama
i sijeno i sječka i djetelina! Gnoj treba da se ispod njih ostruže i
da im se nastre i da se marva očešlja, a mora se sve to, mora se, jer
ako se propusti jedan jedini dan, već je eto drugi zinuo kao propast,
pak se zato mora! A sve stoji zlo i sve mora čovjek sam! I voće treba
da obere i ocat preša i konoplje da bije i platno prede, jer je sve
fabričko skupo, pak mora da se nategnu sve sile, da ne bi krepao
čovjek gol i bos. Jer: čovjek vrta zdenac (bez zdenca se ne može),
to proguta hiljade. Bijeli kuću, to odere; i klijet treba da natkrije
ritkom pa mlaci požderu desetinu, a ako hoće da obuče sebe i dru¬
žinu, treba da štalu isprazni. A gdje su još obveze, stari dugovi, hi¬
poteke, advokati? Nikad brigam kraja! Nikad brigam kraja! Židov
odnese pune korpe jaja i graha za dvije-tri zdjele, za stakleni cilindar
i pantlike; opančar na sajmu odere kožu s čovjeka za te proklete
opanke; porezi natiču, nameti vuku na jednu stranu, financi i žan¬
dari na drugu, lugari, kancelisti, oficijali, kapelani, učitelji, i svi oni
nose i kradu: jaja i živad, rakiju i vino, slaninu i orahe (kao torovi
i kune), a svi biju po mužu kao po marvi. I vidi muž dobro, da je
on nekako najdonji i da su na njega silu toga navalili, ali kada i vidi
to što vidi — što ima od toga da mu je to sve jasno? I činovnici
i žandari, kasarne i oblasti, općine, spisovi, uredi, sve je to našim
junacima izgledalo kao stroj, koji je samo zato izmišljen, da bi se
njihovu životu napipala žila i da bi se pobrojale njihove vreće i
njihove svinje i kobile; ali sav taj stroj i sve te uredbe omalovaža¬
vao je onaj njihov silan i nesavladan život u njima i kada su ti
naši junaci razmišljali o sebi i o svome životu, to je onda od pri¬
like ovako izgledalo: ovo je moja koliba, kojoj je krov strm i kišnica
se slijeva lijevo i desno i ne curi mi tako na glavu. To je dobar
izum da mi voda ne curi na glavu i to mi je dao djed moj pokojni
u baštinu, taj moj čađavi topli krov, a ja ću ga ostaviti sinu, jer je

137

to mudra stvar: krov nad glavom. (Čovjek bi bio kao marvinče,
da nema krova). Sjedim ja pod tom svojom gljivom i gledam dim
kako kulja, voda nebeska teče i nakapa oranicu. I to je dobro. Žena
mi liže povjesmo kao pauk, u loncu mi se kotrlja krompir, a našlo
bi se i koje masno rebarce u dimu na tavanu. To je sve. Više mi
zapravo i ne treba. Dobro je živjeti! Čovjek zapali lulu u sumrak i
gleda žute oči mačje u volovskoj pari u štali, gdje blistaju kao kri¬
jesnice! Dobro je živjeti!

Sva ta sela i naselja rasuta po šumama i jarugama doživjela
su u svojoj prošlosti mnogo i mnogo katastrofa i taj posljednji
habsburški rat, što je ujahao u selo jednoga večera, kada se žito
mlatilo i mašinalo i sva seoska gumna odzvanjala od mukloga nabi-
janja, taj nesretni rat nije bio za ove ljude ni prva ni posljednja
nesreća. Pogorjeli su oni nekoliko puta do temelja, pomrli od kuge
i kolere, od gladi i batina grofovskih; kada su ono Turci pregazili
karlovačko-podravske tvrđave, spalili su sav taj kraj, a austrijski
arkebuziri iz Parme, Piacenze i Spezzije i kondotjeri španski i
švajcarski, pod stjegovima austrijskim i papinskim, porobili su sve
što se dalo do posljednje kobase u dimu i posljednje niti u tkalač¬
kom stanu. Strijeljali su po tim ljudima mađarski žandari, silovali
im žene i djevojke četrdesetosmaši i zeleno-kaderaši za Kustoce i
Solferina, a žene rodilje su novorođenčadi i dalje svojom vlastitom
rukom rezale pupak srpom i ustajale treći dan po porodu, mrtvaci
se polijevali vinom kao i u stara poganska vremena. To, što se po
obalama evropskih mora podigla i propala silna carstva, što se
pootkrivale nove zemlje, što se život izmijenio iz temelja, sve se to
ovoga života ovdje nije ticalo ništa. Jest! Posazidale se po dolinama
crkve i kaznione: kamene zgrade sa stjegovima i krstovima rimskim,
sa gromovodima i orguljama, rešetkama i paragrafima: ali sve te
kaznione i uredi i crkve nisu još jučer bile, a može se dogoditi, da
te crkve i spisovi i paragrafi opet ni sjutra ne budu, a Jezuševo i
Sveti Jalžabet i Sveti Ivan prozvat će se opet Lisjakom i Vučjom
Jamom kao i pred time, pa nikome ništa! Slava Bogu!

Gledajući stvari i mjereći događaje ovim mjerilom, naravno
da se naši ljudi baš nisu mnogo uzrujali na taj takozvani rat.

Hja! Rat!

138

— Eh, Bog moj! Rat! A što se tu može? Već oni znadu što
hoće, koji guraju taj rat!

Dogodilo se i puknuo glas, da je ovome ili onome odgrizlo
nogu, a bogme i glavu; žene su stale da vonjaju po judiformu, pa
se čulo da se podigli neki u zeleni kader; (ali taj više šiša bogataše
nego kmetove, taj zeleni kader, pak će već nešto biti što će biti)!

— Bilo je da nije bilo rata, pak će i opet tako biti da ga
ne će biti!

— Žene se istina bog pokvarile, ali ni muževi po kasarnama
i špitalima nisu bolji!

— Svakomu svoje! Ko poživi, vidjet će! Sve ima svoje vri¬
jeme! Svaka sila za vremena!

Sve je počelo idilično. Jadnim težacima i marvogojcima, koji
su čitav jedan život spavali po štalama i gurali se s rogatim blagom,
njima se zbivanje u asfaltiranome gradu, gdje pločnici sjaju kao
zrcala kad pada kiša, pričinilo u prvi mah lakšim od onog očajnog
i crnog teglenja i tako im je bilo, kao da su iz svega toga nesnos¬
noga isplivali — na minutu. Čuli su oni govoriti o jednoj čudnoj
zemlji, Šlarafiji, gdje pečene race i pilići lete u usta čovjeku, po
livadama pasu prasci i odojci na ražnju, a srebrne ure i lanci vise
po drveću i taj život u gradu pričinio im se u prve dane takvom
Šlarafijom. Sve sami zelheraji sa suhomesnatom robom! Sve same
butine i rebra i crvena slanina debelih svinja, pak su smrtonosne
rane zapečene lijepo masnom crnom čađom, a kroz krvave rupe
prodrli čavlovi, te vise naduvena crijeva i cijede se trule kobasice i
mirišu čvarci po zdjelama porculanskim opletenima drotom, da se
ne raspadnu. Samo suho meso! Pun grad suhoga mesa! Šunke vise
kao zastave! I na cimerima mesarskim odsječene glave bijelih odo¬
jaka, rasporeni telići oko crkve, bijele plahte na vjetru sve lijepo
polivene mirisnom svježom krvlju, krvave mesarske ruke otisnute
na plahtama, sve same fine brijačnice što mirišu po najfinijem sa¬
punu, pa se njišu barbirske zdjele i škripe i cvile na vjetru da je
milina. Pa kolike još slavne krčme i cimeri sa finofajn namazanim
farbama, sami crni mački i kanoniri, mužače, pa opet bijeli mački i
oguljeni pilići polomljenih zglobova i koljena, pozabadani viljuš¬
kama peterorozim, pa velike čaše pjenušavoga piva, a po oknima
masne palačinke i krafni i pogače, sve to miriše, sve to pjeva. Kako

139

tu mora da je divno u nedjelju poslijepodne, kada čovjek nosi u
džepu čitavu mazdu, pak još gucne fraklič šljivovice i gverca, za¬
sladi se licitarskim srcem i sve zalije vinom i špricerima, pa kada
je cura i tambura i harmonike, drmeš trese krčmom, a ženske su
sise tople, da ih sve grizeš i na nepcu upaljenom osjećaš slani znoj
ženskoga tijela i sukrvicu, golotu, te plešeš kao fašnik krvavi, napio
si se divno, sve same cure, sluškinje, štirkane podsuknje, crvene
pantlike, gola crna blatna koljena i stegna, drmeš, tambure, berde,
du-du, du-du, digu-di-gu — dajca, juh-hu-hu, juh-juh, ijuh-hu-hu.

I gospodin pričuvni desetnik Pesek Mato i domobrani Trdak
Vid, Blažek Franjo, Loborec Štef, Lovrek Štef, Pecak Imbro i Križ
Matija počeli su tu stvar ratovanja ovako idilično, sa drmešom u
nedjelju poslijepodne; ali je stvar narasla u paklene užase i mnogo
su ti naši junaci, stotine i stotine kilometara, proputovali vozom i
pješke i mnogo se najaukali po špitalima i zatvorima i mnogo istina
spoznali, do onog nedjeljnog jutra, kada im je bilo suđeno da padnu
jedan za drugim kod Bistrice Lesne, u navali na kotu stritotrinaest.

Onoga jutra bio je Trdak Vid od svih najtužniji. Sanjao je o
svojoj djeci, a onda se sjetio praznine, one užasne praznine, u koju
je zagledao nema tome pet dana, i nešto ga je steglo u grlu, te nije
mogao niti da popije svoju crnu kavu, nego ju je izlio u blato. Baš
nekako pred njegov odlazak u grad, u kasarnu, pokopao je ženu, a
na kući ostalo mu dvoje djece, stariji dečkić sedam, a mlađi četiri
godine. Sa svojim i ženinim rodom se posvađao i sve dok nije stigao
telegram da se ide, on je mnogu i mnogu noć prostenjao na smrdlji¬
voj slamnjači, što i kako da on to riješi sa svojom djecom? Onu po¬
sljednju noć sinula mu ideja, da će poći na presvijetlu vladu, gore na
Markov trg, pred samoga svijetloga bana, da se banu potuži, što
će biti s njegovom djecom, kada on ode na frontu, pa neka svijetli
ban nešto učini u toj njegovoj stvari. I tako je naš Trdak Vid
mnoga vrata obio na Markovu Trgu i na mnoga uzalud pokucao;
nije znao bi li ostavio kapu na glavi i pozdravio kao pravi vojnik
ili bi se sagnuo s kapom u ruci kao pravi muž i kmet kada moli svoje
pravo? I tako je negdje salutirao gologlav, pa su mu se smijali; a
negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja i što ulazi u uredske
prostorije pokriven, „valjda mu se uši na glavi ne će prehladiti".
Tako se na tom svom križnome putu po onim beskrajnim hodni¬

140

cima i sobama namjerio na jednog čovječuljka, koji je imao bešćutne
oči, a nad glavom mu je plamsala žuta plinska svjetiljka trepereći
glasno; u sobi je bilo polutamno.

Otpjevao je Vid Trdak onomu čovjeku svoju tužaljku, a taj
ga je starčić s bešćutnim staklenim očima slušao, gledao preko njega
u zrak i punio Riz-Abadie tuljčice sa srednjefinim Be-Ha-duhanom
i slagao cigarete jedne za drugom u škatulju, koja tek što nije bila
puna.

— Da! Dobro je kume! Čuo sam ja već to sve, dragi moj!
Da! Ali kamo da vam smjestim ja vaše dijete? Mi nemamo tu mjesta
za vašu djecu! Mi možemo da uzmemo s vama zapisnik! I tako dragi
moj kume!

— Je! Prosim ih gospon! A kaj meni zapisnik bu? Ja ne znam
kam bi zdecom!

A koliko grunta imate?

— Dva rala!

— A kuću?

— I kuću!

— No! Pa zašto ne bi djeca ostala na kući?

— Je, gospon! Bog budi žnjimi! Ali sedem let je stareši star!
Kaj to more ostati sam?

— Vidite kume, vi dobivate mjesečnu potporu! Pa dajte komu
u selu tu potporu!

— A kaj je to, ta pišiva potpora! Zato niko niš neće!

— Pa dajte rodu! Imate valjda roda?

— Imam ga, imam, ali bi bolše bilo da ga nemam! Kakšni je
to vražnji rod? Da bog da, voda ga poplavila! Vre bi me trava pet
put prerasla, da je tak, kako meni moj rod želi. Brazde su mi pre¬
orali, kuću zrušili, kaj buju moja deca pri takšnem rodu?

— Je! A što vam mi možemo kume? Mi djecu principijelno u
grad uzeti ne ćemo! Jer ako ih uzmemo, djeca će vam se protepsti.
Proletarizirat će Vam se djeca! Buju bogčija postali, razmete?

— Je. A kaj ja nis bogec, gospon?

— Neka vam djeca ostanu doma na gruntu! Vidite, kume,
narod naš i onako propada! Pak što će biti od nas, ako našu zemlju
napustimo, ako se proletariziramo!? Buju vam deca postala klatež
gradski, kume!

141

— A kaj ja bum žnjimi? Ja ih onda moram zagutiti, da ne
krepaju!

— Kume! Dajte ih nekud dobrim ljudima!

— Ah, prosim ih, a gde jesu ti dobri ljudi?

— Vjerujte mi kume, u interesu vaše djece, nema smisla da
ih povlačimo u grad! U interesu je vaše djece, da ostanu na zemlji!

Ali gde buju ostali, zavapio je Trdak Vid očajno, u jednoj
smrdljivoj sobi na Markovu Trgu i došlo mu je da zaplače, tako
ga je stislo u prsima. Ta za boga miloga! On putuje sutra na frontu!
Kako to ovomu tu nije jasno, da on sutra putuje na frontu?

-—' Već će se nešto naći, kume! Mi ćemo lijepo pisati dopis na
općinu!

— Bilježnik je tat i lopov!

— Mi ćemo pisati župniku!

— Ah, prosim ih! Naš velečasni! mahnuo je Trdak Vid rukom.

,—- Pa pisat ćemo mi već svima! Svima kume! I na kotar i na
županiju! Urgirat ćemo, da Vam se povisi potpora! Sada će i onako
biti povišene potpore. Eto! Sada ćemo lijepo zapisnik sastaviti s
vama kume, pak će sve biti dobro!

Potpisujući tamo gore na vladi onaj zapisnik, javila se u Vidu
Trdaku jedna neugodna misao, da je taj zapisnik laž, i da tamo
nema zapravo nikakve zemaljske vlade, ni svijetloga bana, ni ničega,
nego ovakav jedan kratkovidan čovjek što puni cigaretne tuljčiće i
slaže ih jednoga do drugoga u kutijicu. On je o tome već mnogo
puta mislio, da su ti zapisnici, uredi i spisovi prevara i laž za bogce
i za muže, ali mu se tako konačno i neopozivo jasno do onoga trena
nije javilo još nikada. Sve je jedna praznina i nigdje nema nikoga,
samo u jednoj polurasvijetljenoj mračnoj škuroj sobi sjedi čovjek sa
staklenim očima i puni cigarete Riz-Abadie.

Do Trdaka Vida stupao je u dvočlanu drugoga dvoreda Lo-
borec Štef, stari frontaš, a rana ga je na desnom ramenu pekla pod
remenjem telećaka i manliherice. On je zaludu premetnuo pušku s
desnoga na lijevo rame; svejedno ga je zarezotina sjekla i smetala
kod svakoga koraka.

Ganjao se Štef Loborec po grabama i jurišima amo-tamo i pao
ranjen u stegno; ozdravivši u bolnici opet je bio bačen na frontu,
gdje se razbolio od tifusa, dugo umirao i nije umro, nego ga bacilo

142

u oporavni odio; već je bio određen na šestnedeljni dopust, kada je
pala u bolnicu neka izvanredna komisija i tako njega i još trideset
i sedmoricu bacila u kasarnu k bataljonu. Loborec Štef nije bio
oženjen ni dva mjeseca, kada su ga bili otrgli od njegove žene, i on
je tih šest nedjelja dopusta osjećao kao „svoje sveto pravo“, koje
mu nitko nije bio vlastan oteti, pa ipak su mu oteli to njegovo „sveto
pravo". Ogorčen tako pao je u tihu apatiju i nije mario ni za što.
Pred time, drage je volje čistio cipele podčasnicima i kada su ga
poslali u kantinu, on je trčao tamo i natrag; ali sada bi gunđao na
sve povređen i trebalo ga je šiknuti i opaliti nogom u stražnjicu,
da potrči na zapovijed.

Kada se satnija opremala na frontu, bio je na straži; a slije¬
deći dan nije više za njega bilo cipela. Govorili su podčasnici o
nekoj škrinji u glavnom skladištu, koja da nije stigla, a poslije
su ga ismijali. Neka samo ide u poderanim cipelama! Gospodin,
koji se sa curama skiće, kada se satnija oprema.

— Na straži sam bio!

—* Kuš! Marš van! Vole bezobrazni!

Bio je na prijavku, zapisali su ga i nije dobio svoje cipele i
tako se otputio na bataljon da tuži svoju satniju, da dobije „pravo
svoje", zašto da Židovima u magazinu pokloni svoje cipele?

Ali su ga iz bataljona izjurili nogom, rekli su mu da je Lepo-
glavčan, pseto, vol, svinja i tat! Neka samo pazi da ga ne objese
još do jutra!

Kotrljajući se niz stube bataljonske ogulio se na ogradu i
pošao u dubokoj potištenosti do magazina; magazini su bili zaman¬
daljeni teškim ocalnim prečkama i zaključani lokotom. Sve je bilo
pred njime zamandaljeno i zaključano lokotom, a on nije tražio
ništa drugo nego „svoje sveto pravo"!

Treba da se shvati pravna svijest staroga frontaša! U ovo
vrijeme pred odlazak, kada ih olovo od osam magazina oštrih na¬
boja steže oko pasa i kada se po bataljonskim nožarnama bruse
bajonete, te cijele dne cvile brusovi i goli ocal, onda frontaši osje¬
ćaju u sebi neke prapočetne, vučje snage, što se bude u dubljinama.
To se krvavo i zvjersko osjećanje postepeno gubi u etapnom blatu
i patnjama logorskim, ali u kasarni, gdje je sve operetno, gdje
bliješte mačevi, zveče trube, stupaju čete u taktu, tu se frontaši
osjećaju kao junaci. I kada se mjere s bataljonskim pisarskim

143

osobljem, ti jadni ljudi sami sebi izgledaju kao neki gorostasi i di¬
vovi, koji idu na velike podvige, pokolj, krv, vatru, a ne će ostati
pod toplim krovom kao ovi Židovi, pisari, švindleri, maroderi, tati
i sive lijene pekarske svinje i liferanti. Dobro je ovim ježevima
bataljonskim! Ne će oni zepsti sedam dugih noći u marvinskom
vagonu, gnjide proklete, nego će cvrljiti crne buhe na papiru u
toploj sobi, žderati komis i guckati pelinkovac! Zašto ne bi i oni
primirisali, kako kugle cvrče? To se u frontašima budi mržnja
gladnoga kurjaka kada miriše toplu štalu i zato nije dobro dirati
u frontaše, te se iskusni i miroljubivi pisari u ove zadnje dane
klone frontaša kao gubavaca.

Pognute glave i tužan vraćao se Loborec Štef natrag od ma¬
gazina, svijestan već da će sada morati otputovati u galicijsko blato
s poderanim starim cipelama i da će od prve kiše dalje imati mokre
noge, kada je tako u mislima, baš nasred bataljonskoga dvorišta,
nabasao na debeloga narednika Šmita, glavara sviju skladišta, pak
se odlučio da još jedamput pokuša sreću i da se kod vrhovnoga
zapovjednika sviju magazinskih cipela i čavlova prituži, kako je
to s njime i kako su ga srezali nepošteno i svinjski.

Stao je pred Šmitom i još lijepo štram kvrcnuo petom, da
stvar što bolje ispadne, ali se Šmit uzrujano iskesio.

— Idi k vragu! Daj mi mira!

— Gospodin narednik pokorno molim, ali moje cipele —

Gospodin narednik, kome su čitav dan na diviziji pili krv
radi nekih dvadeset i sedam kruna i šestnaest filira u jednoj protu-
namiri, sračunavao je neke partije robe i svote i tražio neke zabo¬
ravljene izdatke, pak mu je Loborec izmiješao sve kombinacije, i
tako je planuo.

— Marš ti tat zagorski! Svi ste vi tati!

— Nisam ja tat, nego ste vi meni moje pravo ukrali!

Šmit zapravo nije ni čuo što taj tu želi i što on tu govori,
nego je Šmita razbjesnila ta nečuvena drskost, da ga jedan prosti
domobran zaustavlja i da mu jedan prosti domobran veli da je
krao, kada su mu cijelo prijepodne na diviziji svirali to isto ma¬
đarski Židovi.

I tako je ćušio Loborca Štefa, glasno iz sve snage, da se ri¬
ješi već svega do vraga.

144

Baš u taj tren prolazili su preko dvorišta kuhari s velikim
kotlom vruće crne kave, i Loborec, u bunilu bjesomučnom, u po-
vređenoj frontaškoj časti, da njega, koji sutra putuje treći put na
frontu, tu na rajonu ćuška jedan magaziner — „jedan tat židovski 44 ,
skočio je na narednika, pograbio ga i bacio u kotao crne kave.
Okupan u kipućoj kavi, Šmit je povukao sablju, shvatio Loborca
u lijevo rame, zasjekao ga duboko u meso i tamo u polutmini, među
očupanim kestenovima, kraj prolivenoga kotla crne kave, razo¬
ružan od straže, priprave i kuhara, osjetio je domobran Loborec
Štef da sve to što se dogodilo nije bilo dobro.

Ranjen, krvareći, izbijen, prestrašen nekim ratnim paragra¬
fima i strijeljanjem, on je još istu noć pristao na kompromis, pristao
je, da onako ranjen otputuje na frontu, samo da izmakne kompli¬
kacijama i strijeljanju po ratnome sudu, jer je povukao bajunetu
na višega; tako je sutradan doista i otputovao u vrućici s pijanim
transportom, koji je režao kao menažerija divljih zvijerova i kleo
boga i sve svece nebeske od zapovjednika do onoga jadnoga zavi-
rača na repu voza, što je neispavan drhturio na zadnjem vagonu
sa svojom crvenom zastavom za signale.

Bilo je to u vrijeme kada je rat sazrijevao i kada se po tim
putovanjima frontaških transporta osjećalo da su lanci negdje već
pukli; nije više bilo zastava ni glazbe ni cvijeća, nego se prevalji¬
vali kotlovi sa gulašem; jer to nije gulaš nego smrdljiva mokraća,
to nije govedina, to su kuhane mačke; bacao se tvrdi pljesnivi
komis u prozore čekaonica, mlatili se kelneri po restauracijama ko¬
lodvorskim, razbijale se svjetiljke; a kada je netko bacio čik u
stogove prešanog sijena što su stajali nagomilani do visine dvo¬
katnice na jednoj mađarskoj stanici i kada se transport krenuo
osvijetljen rumenilom požara, svi su se smijali glasno.

Negdje u Karpatima, gdje su slova na stanicama bila ispi¬
sana ćirilicom i gdje su tik uz stanicu stajale crne visoke strmine,
sve posute crnogoricom, pobila se jedna mađarska četa s Tirolcima
na mašingevere. Loborec Štef je čuo nešto, da navodno jednom
Mađaru nije dospjela porcija — njegove — crne kave i da su
Mađari unijeli u kolodvorsku čekaonicu blatan zahodski lonac, a
na to je zapovjednik stanice ustrijelio jednog momka; ukratko:
Pobili se vojnici. U onim rojnim prugama što su polegle preko
tračnica, u onom regetanju strojnih pušaka, telefoniranju, doviki-

10 Moderni hrvatski pripovjedači

145

vanju, pucnjavi, osjetio je Loborec nenadano duboku potrebu, da se
i on uplete u tu bitku, jer je sigurno, da je opet jednome čovjeku
oteto njegovo sveto pravo.

Kada je saopćio tu svoju ideju svome vagonu, ljudi su slegli
ramenima, kimnuli glavom, pljucnuli, pak se opet istegli na slami
umorni i gladni, glasno zijevajući, svi izgriženih i izbodenih lica od
oštre sječke na podu vagona.

A ta je ideja grizla i kopala u Loborcu Stefu cijelo vrijeme pu¬
tovanja. Što on ovdje opet putuje na frontu, kada to nije pravedno?
Bio je on već vani u grabi, odležao je on vani već svojih sedamnaest
mjeseci. I dopust mu njegov nisu dali, koji mu je pripadao po svim
pravilima; i cipele su mu ukrali i rame su mu raskrvarili i ovako
krvavoga bacili ga opet van!

Bilo je tiho nedjeljno jutro i magle se pušile na istoku, gdje¬
gdje osvijetljene jedva primjetljivim pjegama svitanja. Četa je stu¬
pala kroz šumu, u blatu i kišnici, i nije se čulo ništa, samo tuckanje
oružja, lopata i svjetiljaka. Osjećao se golemi masiv šumski lijevo
i desno od puta, a u Loborcu Štefu svrdljala je uvijek jedna te ista
misao: da se je tamo dolje u selu, gdje su noćili, zavukao u štalu i
zakopao u gnojnicu i tako ostao do noći, bio bi se riješio svega i
mogao bi da se vrati. Ranjen je, krvari, primili bi ga negdje u
bolnicu. Spasao bi se od svega i ne bi trebao da se muči kao živo-
tinja.

Četa se zaustavila na jednome čistacu u polutmini; oficiri su
čekali telefonske zapovijedi, a ljudima je dan odmor.

Ljudi su namirisali bitku. Već se dva dana čuju topovi, a netko
tamo naprijed iz prvih dvoredova oštrim, piskutljivim glasom pri^
povijeda, kako nikako ne može da se sjeti, kakvo je bilo lice onome
ruskome čovjeku, koga je on posljednji put kada je bio ovdje vani,
ubo u živo meso. Pod bukvu se sakrilo rusko magare, ali je on
njega bajonetom iščeprkao iz šušnja, te ga Rus u ovom natezanju
ugrizao, eto na, tu, u lijevi kažiprst, još se i sada pozna trag ugriza
duboko u kosti.

Vonjalo je po mokrim jelovim daskama, iz kojih su divizijski
telefonisti tamo na čistacu sabili svoju kolibu, i pušio se dim; jedan
je telefonist prao kotlove i govorio ljudima, kako su tu na tu istu
telefonsku štangu pred 2 dana objesili špijuna. Zaželio se šljiva i

146

kruha da se najede pred smrt i dali su mu šljive, neka se najede tih
šljiva. Ali nije mogao da grize, tako je bio prestrašen, te su mu se
cijedile natrag i tako je izgledalo kao da mu na usta teče crna krv.
A nije bila krv .:ego šljive!

- He-he!

— Ni kruh nije mogao da grize, nego ga je samljeo dlano¬
vima i prosuo ga po blatu, da ostane pticama!

— A što radi naš Rucner? He-he!

■—’ Ah! Bolje je njemu nego nama!

— Skoro da mu je bolje!

Dobar je to bio čovjek, šteta za njega!

Opažalo se po riječima, da je taj „naš Rucner“ po svoj prilici
uživao iskrene simpatije u satniji i da su ga ljudi voljeli i poštovali.
Bio je on pisar u civilu i mnogo se nagladovao po provincijalnim
općinama, a onda mu je uspjelo, te se zavukao u jednu smrdljivu
sobu visoke zemaljske vlade na Markovu trgu i tamo ravnalom
crtao registre i punio skrižaljke brojkama i slovima.

Taj „naš Rucner“ pročitao je u životu nekoliko knjiga o tome
da boga nema i da će demokracija bezuslovno i sigurno spasiti svijet
i sve se to u njegovom mozgu zaplelo; on je mnogo razbijao glavu,
kako zapravo stoji s tim bogom i s tom demokracijom? Živci Rucne^
rovi nalazili su se davno već u prilično rastrovanom stanju i bubrezi
su mu bili istrošeni kao prodrto rešeto. On je to pitanje svojih živaca
krstio „živčanom dezorganizacijom 44 , a o bubrezima je uvijek go¬
vorio kao o nečem što ima — svoju posebnu razornu tendencu i „to
da je —* ono! 44 Pod time — ,,da je to ono“, Rucner je mislio da
rješava baš ono najskrivenije i najtajnovitije u životu. Osjećao je
on, kako mu zubi trnu i ispadaju, a žlijezde (neke masne otrovne
žlijezde u njemu duboko) kako ne funkcioniraju kako bi trebale. Sve
je u njemu propadalo. Srce mu je bespomoćno treperilo u masi do¬
gađaja i on je osjećao to svoje gnjilo srce kako treperi i osjećao je
kako mu nokti sami od sebe rastu kao mrtvacu; razmišljajući tako
o tome, da je to — ono, tužno je i nesretno živio pred time što su
ga svrstali u bataljone i nastrijelili dva puta. On je, u civilu još,
najviše volio da šeće po nasipu smrdljivoga kanala na kraju grada,
kuda se valjalo blato i smrad čitavoga grada i skakali štakori
ogromni kao kunići. Rucner je u ono vrijeme sebi iskonstruirao ko¬
načan i vrlo tužan pogled na svijet, koji se je sastojao iz temeljne

10 *

147

ideje, da čitav grad postoji zapravo samo zbog ovoga smrdljivoga
kanala. Ljudi se kolju i pate, gutaju kalorije i putuju, pišu knjige
o tome da boga nema i da će demokracija spasiti svijet, a to sve
samo zato, da bi u posljednjoj konsekvenci iz sviju patnja i ideja
potekao ovakav jedan crn i blatan kanal. Taj se pesimizam u
Rucneru poslije njegova frontaškog iskustva samo još utvrdio i
on je štoviše i u demokraciju posumnjao te više ni o njoj nije htio
da misli. Svejedno! Demokracija ili ne-demokracija! Sve će se ipak
konačno svršiti u blatnom kanalu!

U selu Bistrici, gdje su noćili, spleo se Rucner s kovačicom,
koju je poznavao od prije dvije godine, kada je prolazio ovim krajem.
Bila je ta kovačica žena rodilja, kojoj su ustrijelili čovjeka, te je
tako ostala udovica sa petero djece. One noći ostao je Rucner kod
žene i nije u svemu bilo ništa naročito. Topla postelja, mnogo
crveno-bijelo ispruganih perina, jaka znojna ženska bedra u perju i
negdje daleko mumljanje topova. Jahač je jedan sa svjetiljkom gacao
preko blatne ceste i to se čulo kako konj teško izvlači kopito iz
blata. Sipila je magla. Sjetio se je Rucner, da je na stolu u kuhinji
(popločenoj crvenom ciglom), ostavio svoju lulu, i baš mu se u taj
tren taj taman prostor, u kome gaća konjanik, učinio neobično dubo¬
kim. Zaplakalo je dijete u sobi, a on tu stoji glup, bolestan, ostavljen.
Oh! Kanal! Sve je to blatan kanal!

Tako su ga našli drugoga jutra u sjeniku gdje visi na debeloj
gredi. Držao je u lijevoj ruci lulu i neobično je duboko djelovao na
Vida Trdaka. Bili su zajedno u istome dvočlanu, pa kada bi bili za¬
povijedani dvoredovi desno, onda se Vid Trdak oko Rucnera okre¬
tao kao krilo oko vratnice i skakao uvijek Rucneru u dvored; tako su
mnogo zajedno razgovarali i u dvoredu i u vagonu i u kasarni;
Rucner je poznavao brigu Trdakovu, ali ga nije nikada tješio.

Ti ćeš umrijeti i tvoja će djeca umrijeti i ja ću umrijeti, a
zato se nitko ne će uzrujati! Molim ja tebe! Šta ti misliš da ja ne
poznam Markov trg? Ti misliš da tamo sjedi onaj stari kratkovidni
pisar i da puni Riz-Abadie cigarete — što? He-he! Nikoga nema
tamo! Niti onoga staroga nema! Sve je prazno! Sve će to u crni
kanal!

-— Eto! Bio je ovdje, još je jučer stupao ovdje, a sada ga više
nema! Jednostavno je istupio iz dvoreda!

148

Rugali se iza Vida Trdaka ljudi bataljonskom zidaru Viktoru,
koji je dobio od majora dopust jedino pod tim uslovom, da pođe kući
i da ustrijeli ženu kao kuju, jer ga je na najpodliji način prevarila sa
starim mlinarom (dok je on ovdje na fronti krvario, ostavila je žena
kuću i preselila se na mlin), pa se eto Viktor vraća natrag bez re¬
zultata!

— Slušaj me, Viktore, rekao mu je bataljonski zapovjednik
pred polazak na dopust. Ja te puštam s fronte! Dobro je! Ali mi zadaj
poštenu riječ, da ćeš tu tvoju kuju ustrijeliti na svaki način!

— Evo gospodine majore! Na moju poštenu riječ! Ustrijelit
ću je kao kuju!

I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio žene! Gdje
ti je poštena riječ, Viktore? He-he! Viktore!

Izašli su iz telefonske kolibe oficiri (svi u kaučuku i gumiji),
zajahali konje, razlegle se zapovijedi niz bataljonsku tjelesinu i sve
se opet pokrenulo teško i umorno.

Čovjek, koji je odlučio sudbinom naših junaka u bitci kod Bi¬
strice Lesne, zvao se Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-
Meldegg und Hochenthurm, a bio je u činu generalštopskoga pot¬
pukovnika i operativni šef one armijske skupine u kojoj se naša za¬
gorska četa izgubila kao jedva primjetljivi potez povučen crvenom
olovkom na sivoj isprecrtanoj karti jedan naprama sedamdeset i pet
hiljada.

Na toj karti gospodina potpukovnika nije se vidjelo da je taj
čitav kraj bio izrovan granatama (kao da su zemlju izmrcvarili
pobješnjeli veprovi) i te hiljade što su se onoga jutra micale ne¬
vidljive i tihe po uvalama i jarugama terena, nisu izgledale kao
gomile ranjenog i gnojnog mesa, nego su to bile crvene strelice
uperene šiljcima na modre vijugaste crte ruskih postava. Na koti
tristotrinaest stajala je zidana kapelica s raspetim Kristom, sva iz-
brazdana i oguljena dubokim zarezotinama tanadi. Jedna njemačka
komanda pribila je na zid crnu tablu s imenima od dvadeset i deve¬
torice, što su ih tu pokopali u zajednički grenadirski grob, još prije
tri mjeseca. Bili su to grenadiri jedne jurišne kolone, što je nadirala
Preko kote tristotrinaest na istok, a onda se fronta na tome mjestu
dva puta polomila i Rusi su prešli preko kapelice, a sada je opet u
izmicanju i gibanju natrag stali napuštati. To plješivo brdašce, za-

149

raslo šikarjem, vladalo je čitavim okolišem i s njega je pucao pogled
daleko preko potoka i polja, preko brazda i jablanova do sela, gdje
se poslije ponoći objesio „naš Rucner" i dalje do šumskoga kom¬
pleksa, gdje se dobrim dalekozorom jasno mogla razabrati razva-
Ijena i pogorjela stanica i gdje su bili ukopani prvi zagorski postavi*

Ta kota tristotrinaest bila je za sveukupni razvoj odnosa od
velike važnosti, neke vrsti ugaoni stožer, oko koga su se kretale sve
kombinacije gospodina Rikarda Weiserheimba i barona von Fre-
deriksa, njegova dvojnika na ruskoj strani, gentlemana sa srebrnim
ostrugama, boljarskim naslovom iz petrovskoga vremena i visokim
odlikovanjima. Taj baron von Frederiks bio je po Weisersheimbo-
vom najdubljem stručnom uvjerenju glupan, diletant, neznalica i
„pacer 4 *.

— Idijot! Da je onu svoju kazanjsku brigadu, što mu se jučer
tu raskrvarila, bacio u liniju dvadeset i četiri sata prije, sve bi se
bilo dogodilo obratno! Ali ovako! Pokazat ćemo mi tome „paceru"
tko smo i što smo!

I tako je Rikard Weiserheimb Ritter von Reichlin-Meldegg
und Hochenthurm, kao da igra šah s baronom von Frederiksom,
svojim protivnikom s onu stranu fronte, prekrižio kotu tristotrinaest
crvenom olovkom i preko nje povukao crtu svojih kombinacija, a
to je za brigadu naših mučenika (koja se svježe izglačana i još ma¬
gazinskim kamforom nasuta, utaborila iza maglenih šuma), značilo
da će zagaziti u krv već slijedećega jutra, baš na samu božju
nedjelju.

Potištenost je u ljudima rasla iz koraka na korak i svi su
osjećali u utrobi kao neki kamen, koji sili čovjeka da stane, pa da
se ljudski izmokri; svaki je čas po jedan istupio iz dvoreda, stao u
grabu, pak onda potrčao da stigne na svoje mjesto i tako je od toga
nervoznoga trčkaranja oprema na ljudima zveketala kao na teškim
teretnim konjima okovana orma.

Prošli su pokraj razbitih municijskih kola, kraj kojih je ležao
izuven mrtvac pokriven šatorskim listom, a obojci su mu bili prljavi
i raskvašeni; jedna je čavka sjedila na boku, ali nije uzletila visoko
i opet se grakćući glasno spustila u blato.

Šuma je postajala sve rjeđom i teren se široko modelovan
spuštao do potoka, što je onuda vijugao duboko zarezan u blato,
kao da je netko u onu gnjecavu i sivocrvenu ilovaču duboko za-

150

gnjurio nadnaravnim i nokatim palcem i razderao zemlju, te se
zemlja cijedila gnojna i prljava kao stara rana. Vjetar je šuškao
suhim lišćem, kada je pao prvi hitac.

Bila je pred time sablasna tišina, kakva uvijek obavija dogo-
đaje; patrule, što su bile izaslane daleko pred četu, vratile su se
natrag s viješću da su ruski postavi na rubu šume, a hitac je od¬
jeknuo daleko preko parcela i polja* Ljudi, koji još nisu zamirisali
baruta, uzdahnuli su duboko i nije im se to sve pričinilo tako straš¬
nim! To je prasnulo kao da je negdje daleko pala jedna daska na
drugu! To nije ništa!

U to je pao i drugi hitac.

Još dva.

Onda mir.

Ljudi su gazili preko jednog povaljenog krošnatog stabla svi
prljavi i zamusani, pak je bljedilo obraza ljudskih izgledalo nadna¬
ravnim. Svi su stupali plaho, te je tako glas gospodina desetnika
Peseka u ovoj svečanoj tišini (kada je svako osjećao svoje srce u
grlu), zvučao dvostruko surovije i strože.

— No! Kaj bu? Em niste balerine! Mulci prokleti! Trkom!

Strčali su se svi u koritu potočnom, što je bilo naplavljeno
vodom do gležnja, i svrstavali se tamo; neki strani i nepoznati vojnici
gacali su preko oranica, sve čas poskakujući a čas plazeći. Sve to
izgledalo je smiješno i neshvatljivo u jedan mah. Gledao je Lovrek
Štef te nepoznate i strane vojnike, kako se miču po brazdama, kao
orači neki u daljini (a nisu orači i ne nose plugove nego puške) i
gledao je mokru i tešku razvaljenu zemlju i tako se nagnuo da opipa
rukom, kakva je to zemlja, jer mu je izgledalo kao da je orano du¬
boko i ljudski i da bi zemlja mogla biti dobra. U onaj tren, kako se
Lovrek Štef sagnuo i zahvatio ruku zemlje, zacvrkutao je jedan
vrabac, a Trdak Vid, njegov drug iz sedmoga dvočlana, naslonio
se o njega kao da mu je pozlilo.

U onom podmuklom miru zaregetao je daleko negdje na
desnom krilu u šumi mašingever, pak se lomljava prelila po doli¬
nama i talasala se sve dalje i dalje; u onom širokom talasanju jeke,
muklo se javio top. Top je zagrmio kao da stoji negdje na pet ko¬
raka, glasno i duboko kao mužar pred crkvom na Uskrs. Javili se
u taj isti tren topovi negdje daleko naprijed kao glasovi orgulja i
nešto je preletilo preko jarka i potoka nad ljudima kao ptica.

151

Previsoko, povikao je netko u čudu.

- Kuš!

Lovrek je čuo topove i bio se napeo sav od znatiželje hoće li
i opet da opali, kada ga je Trdak Vid uhvatio grčevito, kao da se
utapa. Lovrek je samo osjetio to, kako je Trdak Vid mekan, i ne¬
kamo puze k zemlji i krv mu lopti na usta i teče mu po rukama.

— Vid, Vid, za pet ran Kristušovih, Vid!

Vid Trdak nije odgovorio ni riječi. Bjelutak mu se očnih
jabuka caklio modrikasto i krvava mu se pjena cijedila na zube;
on je gutao neke gvalje i mljaskao čeljustima kao da preživa. Trdak
je još čuo onoga vrapca i onaj poklič je čuo da je previsoko, kada
mu se zamaglilo i on se sjetio, da je zaboravio reći onom gospodinu
na Markovu trgu, da moli brzo uredovanje, a najposlije da to i nije
zaboravio, onaj gospodin nema vremena, on puni Riz-Abadie ciga¬
rete — a Rucner je rekao da ničega nema — ničega nema.

Lovrek Štef se sagnuo do Vida Trdaka i htio je da ga pri¬
digne i da učini nešto što bi bilo mudro i ljudski i na svome mjestu,
samo nije nikako mogao da se dosjeti, gdje je zapravo njegov za-
vojni omot, gdje se ono izgubio taj prokleti paklić u torbi ili u
telećaku? Nad jarugom je opet zasvirala jedna granata i ta je bila
previsoka; a onda odmah još tri, sve tri visoko. Ljudi su stali da
trče kao krave pred ognjem, nije se ništa razbiralo, samo vika su¬
luda i zviždanje, te se Lovrek potpuno smeo i nije znao što da radi?
Da trči za ljudima, da viče, da pusti Trdaka Vida ovdje u blatu,
što, što?

— Mater ti ludu! Ustrijelit ću te kao psa! Marš!

Trgnuo se Lovrek kao od sna. Pred njega je stao desetnik
Pesek i grozi mu se revolverom i viče iz svega glasa i kune; nigdje
nema nikoga, svi su ljudi nekamo nestali pod zemlju, samo on tu
stoji i Pesek s revolverom. Poslušno kao blažinče potrčao je Lovrek
do jednoga panja i nije bio od toga panja ni tri koračaja, kada je
negdje pokraj njega udarila granata i mlaz ga je zemlje bacio u
potok. Jedva što se trgnuo od Trdaka i pao u vodu, okomiti je crni
stup vode i blata poletio u vis desno i odmah isto takav crni stup
zemlje lijevo i tako je zemlja počela da skače kao kapljice po mla¬
kama za oluje: tu jedna i tamo druga, pa sve više i sve brže. Lovrek
je osjećao mokro ruho i rubeninu kako mu se lijepi za kožu, a oči
su mu bile poprskane sivom smjesom gnjile zelenkaste balave ma¬

152

hovine i ruke krvave od Trdakove krvi. Na laktu ga je živo palilo,
tamo se ogulio, i na koljenu (to nije ništa, mala ogrebotina), fiju,
fiju, fiju, zviždale su oštre niti zrakom, kao na streljani kad su u
zaklonu postavljali table, i debeli se komad obronka odvalio iznad
njega mastan i težak, kao tijesto odrezano nožem. Čuli su se vodeni
mjehurići kako klokoću u blatu.

Zviždaljke su resko pištale i pucalo se negdje naprijed u šipku
i kupinama. Trubač je jedan četveronoške brzo kao majmun trčao
po jarku, te je Lovrek htio da zaviče za trubačem, gdje je druga
satnija, ali se u onoj ornjavi što je jecala nad šumom nije čula ni
jedna riječ, samo su granate brundale kao berde. Tutnjava je rasla
sve više i pokraj uha Lovrekova zviznulo je zvonko tane kao da
je iglato. U isti mah se drugo zabolo pred njim u zemlju i razderalo
je, a zemlja je zajauknula tromo i duboko, kao što jauču dotučena
stvorenja. Čulo se kako se u šumi kala jedno deblo od krošnje do
korjena. Lovrek je ležao na leđima u zavijutku potoka, gdje se na¬
pajalo blago i gdje je sve bilo izgaženo papcima i zasmrađeno
kravljim kolačima. Htio je da se okrene, da se podvuče pod pova-
ljeno brvno (bilo bi mu toplije), ali nije mogao da se makne od
nekog neizrecivog umora, kakav nije osjećao ni onda, kada je mlatio
žito u najvećoj kolovoznoj vrućini. Kao da mu je tijelo raskvašena
vreća cementa, takvu je težinu osjetio u nogama, a oči su mu se
sklapale; on je još samo toliko držao otvorene vjeđe, te mu se u
zjenice nalijevala tanana vodoravna crta svijetla, te se kroz neku
masnu koprenu kao kroz suze vidjele kapljice kiše, što su se po
paučini sklizale sa lista na list. Lovrek Štef se jasno sjećao toga,
kako ga je Trdak pritegnuo za remen i kako je posve mekan stao
da bljuje krv i kako je Pesek zalajao na njega s revolverom u ruci,
a sada su se sve te predodžbe uvlačile u nešto mekano kao zgažena
puževa ticala i sve je izgledalo tako balavo i gnjecavo i hladno.
Čudno je bilo Lovreku što se Pesek toliko izderao na njega i za-
grozio mu se još revolverom, a sada leži eto do njegovih nogu,
zelen, gluh, ne miče se, a bijeli oblačići šrapnelski lijeću mu nad
glavom, kao sniježne grude. Zemlja se sipa kao da je neko lopatom
baca i sav taj dim i to blato, sve je to tako gluhonijemo i tiho.

Loborec Štef bio je duboko zaokupljen svojom idejom, kako
bi to bilo, da se je on zavukao u selu negdje u gnojnicu, kada se je

153

bila osula prva artiljerijska vatra; on je ostao ležati u jaruzi kao star
i iskusan veteran, koji znade da je prvi princip uspješnog i mudrog
ratovanja ostati ležati i zariti glavu u blato i žmiriti što dulje to
bolje. Ostao je tako nepomičan i ukočen i kada se trgnuo, nije znao
je li to bilo samo jedan hip ili strašno dugo; izgubio je svijest o vre¬
menu i izgledalo mu je kao da se probudio od sna, a oko njega bili
su sami Mađari i mađarski kleli i išli naprijed. Jedna se silna ma¬
đarska ljudeskara zaustavila nad njim i opalila ga nogom u trticu,
pa je i on ustao i potrčao za Mađarima.

— Idu Mađari, ide i on! Svejedno! Mora se! Još ga ustrijele
mađarske svinje kao psa! On je ostao, dok je mogao! Sada svejedno!

Ruski dvojnik gospodina potpukovnika Rikarda Weisers-
heimba, baron von Fredriks, ,,diletant 4 *, i „idijot**, što je jučer tako
lakoumno — upravo hazarderski — proigrao svoju kazansku bri¬
gadu, nije dao da mu otmu kotu tristatrinaest nikakvim protunaval-
nim trikovima. On je precizno predviđao taj udar i zato je još prošlu
noć podupro čitav postav dvostrukim topničkim pričuvama i crve¬
nom olovkom na karti privukao nekoliko čerkeskih transporta, što
su putovali već tri nedjelje po blatnim stanicama ruskim, i tako
izdao zapovijed da se fronta drži dok ovi transporti ne stignu.

Crni se zemljoskoci dizali od granata lijevo i desno. Loborec
Štef ustrčao se kao izgubljeni mravac u tamnoj kolonadi crnih ča¬
đavih stupova dima i jama, te se zasopljen, usijan, bez daha, bacio
u vatru omamljen, kao da ga je netko šakom udario po nosu. To je
bila gruda zemlje.

Pušili su se masni crni oblaci dima, a iverje raskoljenih debla,
šikarje trnovito i blatna zemlja, sve je to vrcalo nad glavama ljud¬
skim. Loborec je osjetio kako ga nešto toplo poškropilo po licu, a
kada je povukao prstom, da vidi što je to, bio mu je prst krvav kao
da je zgnječio stjenicu. Ono je škropila krv.

Ljudi su vikali lijevo i desno, ali se nije razbirala ni jedna
riječ, a grmljavina i iglate niti puščane tanadi mitraljeza i vatra,
dim, jauk ranjenika, težak i opojan zadah baruta, sve se to uvlačilo
u oči i uši, u pore i nerve, pak je Loborec od teške neke potrebe
da se nekamo sakrije, kao kukac zario lice u zemlju i teško disao.
S njega se pušila para kao s konja. Desno je netko jaukao i to jau-
kanje ispunjavalo je Loborca kobnom tjeskobom. Osula mu se po
tijelu skerletna vatra, i on se kao svrabljivac stao grepsti po dla¬

154

kavim prsima, po stegnima, po koljenu, te mu je došlo da se svuče
gol, da se osovi, da pobjegne, da se pogrebe po tabanu što tako
đavolski svrbi, da zaviče, da se razdere, ali se u to tik pred njime
zabolo jedno tane i zviznulo nad njim. Loborca je u taj tren spo-
pao osjećaj, da mu se to tane zabolo u oko i on je počeo da pipa
svoju očnu jabučicu i začudio se da je ostala na svome mjestu ne¬
taknuta. Vjeđe treperile su nervozno od neprestanoga praskanja
eksploziva, te u onoj kiši tanadi, što se sipala kao zrnje, nabubrjele
su mu opne moždane i tako je sve u njemu tutnjalo kao da netko
udara njegovom lubanjom o zid.

U jakoj vrućini, što mu je lizala iz utrobe od neobično silnog
tlaka eksplozija, u apsolutnoj trenutačnoj tmini, zatisnuo je Loborec
oči rukom i zgvrčio se u namjeri, da se još dublje zarije u zemlju,
kada je sve planulo i on je dignut vatrometom zelenih iskara osjetio
kako je izbačen, kako se preokrenuo nekoliko puta, kako je golo-
glav i sav zalijepljen od blata što mu plazi za vrat, te ga zalijeva
teška i zagušljiva fosforna smola i sve ga golica u nosnicama i duš-
niku, da kihne. On bi bio kihnuo, ali se nije usudio ni trznuti i samo
je slušao puške što su klopotale kao klopotci u vinogradu, na brzom
vjetru.

Dugo je tako ostao nepomičan, a onda se ohrabrio i polako stao
da pipa po sebi, je li još živ? Iskopao se tako iz zemlje, a pokraj njega
ležala je nečija glava. To je bila glava iz jurišne kolone s kacigom,
svezana remenom kao poštanski zamotak. Jedan je razbiti kundak
zazvrndao visoko u dimu, a po brazdama povlačio se bijeli plin i sve
je vonjalo po paljevini i po sirovom željezu, što je neprestano cvrčalo
i gasilo se po mlakama, kao potkove u kovačnici.

Loborcu je palo na um, da bi bilo dobro da izdube tu svoju
jamu, u koju ga je bacio valjda sam Sveti Rok, i tako je teškom
mukom počeo da traži svoju lopatu, što mu je spuzla na leđa, i dugo
se tako natezao i mučio s remenom lopate, a kada ju je konačno
izvukao, nešto je zveknulo i lopata mu je u visokom luku izletila iz
ruke.

Odnijelo je, pomislio je on smotavši se u jami u klupko,
kada je u slijedeći tren opet nešto zviznulo i Loborca zapeklo na
glavi. Meso ga je žeglo, ogrebotina je krvarila i on je sav blatan
i prljav takcao po glavi i čas glupo gledao u krvave prste, a čas se
opet gladio po glavi i srce mu je kucalo živo i glasno. Pred njime

155

u rpi zemlje ležala je nečija kabanica, a jedno tane otkinulo je gumb
te kabanice i gumb je zazvrndao kao prasence, kada se pastiri pra-
sičkaju na livadi.

— To netko baš po meni strijelja, mater mu krvavu, domislio
se Loborec i posegnuo za svojom puškom. Njegove puške nije bilo
nigdje, ona je ostala u jarku i on je tu, zaklonjen nečijom lješinom,
ležao bez puške, još uvijek u mislima, da bi bilo mnogo pametnije da
je ostao u bistričkoj gnojnici, nego da se tu na oranici da zaklati
na samu božju nedjelju. Do onoga časa on je još uvijek bio čovjek,
koji je mutno osjećao da mu je učinjeno krivo i da bi bilo poštenije
da se obori na one Židove i peke, liferante i kaderaše švindlere, da
uzme pušku i da počne strijeljati sve one lopove u pozadini od ge¬
nerala do bataljonskog šustera. Kao pitomo blašče on se je bojao te
vatre, ali žarivši sada njušku pod zelenu kabanicu nepoznatog ma¬
đarskog mrtvaca, raskrvavljen i razdražen u dubokom osvjedo¬
čenju, da to netko upravo po njemu puca, on je pograbio pušku i
stao da strijelja u magle, u blato, u kupine, u ništa!

— Komu je on što skrivio? Njemu su oteli njegov šestnedjeljni
dopust i ženu su mu rođenu odbili od njega kundakom kod plota
kasarnskoga! Razmrcvarili su ga, po špitalima su ga povlačili, ukrali
su mu cipele, i sada još po njemu strijeljaju? Tko je ta svinja koja
po njemu strijelja? Da vidimo Štefa Loborca, hoće li on dugo da
trpi da baš svi po njem lupaju?

Tako je bjesnio Loborec Štef i puška mu je grmjela kao
motor, cijev se dimila i drvo se zapalilo i fišeci su vrcali usijani
iz magazina kao iz slječkarnice, a na prstima Štefovim se pušili bijeli
mjehuri od opeklina. On je putovao na parostroju bitke punim
tempom.

Divizijski mrtvozornik Palčić, (u civilu đak i nervčik, koga
svaka i najmanja sitnica životna guši u grkljanu i cakle mu se oči
od neke neizrecive tuge), brojao je u pučkoj školi Bistrice Lesne
mrtvace od prošloga dana sa kote tristatrinaest. Prvi bataljon za¬
gorske pukovnije, koji je bio na lijevom krilu, stradao je najjače:
sedamdeset i dvije smrtovnice ležale su od prvoga bataljona na stolu
divizijskoga mrtvozornika đaka Palčića, koji je te mrtvačke papire
ljuštio iz žutih metalnih korica i slagao materijal u spisove i skri-
žaljke divizijskih gubitaka. Od drugoga bataljona stradale su druga

156

i treća satnija. U drugome vodu druge satnije ostala su ležati
sedmorica i to: desetnik Pesek Mato i šest domobrana.

Prvi je po redu bio domobran Križ Matija. Rođen, cijepljen,
pao, ostalo iza njega u prilogu: dva pisma, dvadeset i četiri krune,
džepni nož, jedno ogledalo.

Prvo pismo Križa Matije pisano teškom težačkom rukom bilo
je od Katice Rodeš, a glasilo je ovako:

Daimadem poletna krilašca poletjela bina tvoje zamamne grudi
da imadem oko sokolovo zavirila biu tvoja raskošna njedra da
imadem gjengje oko vrata obavila bi njim tvoje srce samo da mi
budeš ljepši i štomiliji i što draži. Eto tolikote ljubim a dačuustreba
i život svojbi položila za tebe. A ipak kakoto razaberem iz tvojega
pisma karaš me i napominješ dati vjerna nisam nebojse ti zame mili
moj, ja jedino kroz tebe mogu postati blažena i zadovoljna i to
opisati nemožem srce ću izvaditi i pred tebe postaviti dau njemu
gledaš lik svoj i cjeli da se vidiš kakote ljubim.

Lajavi jeziki nemogu da miruju pa imene prem nevinu i ne¬
dužnu ogovaraju. To je meni moj očuh kriv koji bi htel da ja nje¬
gova postanem dokse moj Pepo iz Talije vrne doma. A ti uto
neveruj. To je žalosno kad tvoja majka mene psujeju jer spavam
pri očuhu a gde bi ak ne prinjem kad kod tebe nemrem, jer kaj
Pepo veli ak se doma vrne jer je Štefek Francetić s Pepom u Taliji
bil i Pepo je živ i zdrav Hvalen Isus i Marija doviđenja Katica
Rodeš.

Drugo pismo domobrana Križa Matije nije bilo od Katice
Rodeš, nego od Ljubice Jankićeve, po svemu sudeći još neudate
djevojke.

Evo mili i ljubazni pozdrav od Ljubice Jankić. Faljen Isus i
Marija Dragi Mato Zlato moje davam vam znati dasam vašu kartu
primila na trećega na večer i bilo mi-je srce veselo kad sam dobila
vašu kartu. Sad vam ovaj listak pišem jer mi srce neda mira dragi
mato ljubav moja srce moje zlato moje ljubav moja tak je stalna kao
sneba mjesečina sjajna. Milo moje uzmem olovku u desnicu ruku da
napišem jedno pismo da mi dragi Skupa nismo. Sjajna zvijezda srca
moga ljubim više neg i boga evo sad mi iz istoga sine sunce
jarko i pozdravlja srce slatko.

Drago moje pišitemi od onoga lista što ste primili na Majku
božju prosim pišitemi jestelivi zaistinu bolesnootrovni kak je meni

157

Kovačev Blaž rekel jer već tretji put pišem pa se bojim dastevi u
gradu zdrugima u ljubavi Primite mili i ljubazni pozdrav od Ljubice
Jankić.

Divizijski mrtvozornik đak Palčić zamislio se nad tim pismom
Rodešove Katice što je eto došlo na njegov mrtvozornički stol i tako
postalo svršetkom jedne ljubavne drame.

Katica Rodešova je sigurno pljunula u isušenu i prasnu tin-
tarnicu i miješala po njoj okrenutim držalom kao da zafrig miješa
u loncu, pa onda čitavu nedjelju poslijepodne prepisivala iz ljubav¬
noga listara neke Harambašićevsko-badalićijanske izraze, da bi na
koncu u sve to licitarsko šarenilo uplela jednu malu istinu, gorku kao
kap pelina.

Poznavao je đak Palčić taj način dopisivanja i načitao se on
hiljada i hiljada takvih pisama, polijepljenih golišavim ružičastim
anđelčićima i krvarećim srcima, pisanih uvijek jednom te istom
rukom u dijagonali iz gornjega lijevoga kuta u donji desni; znao je
đak Palčić već točno unaprijed kada će doći onaj stanoviti obrat iz
slatkoga u gorko i sve mu je to izgledalo dosadno i žalosno.

Sjediti tu u praznoj školskoj sobi i čitati čitave noći kako Eva
Katančecova šalje pokojnom domobranu Blažeku tri goluba. Prvi
ti ljubav vodi, drugi ti nosi pošticu, a tretji nosi ružicu ja sam znala
sve kaj je bilo v goricaj s Janicom Goričančevom i zakaj ti meni
ne pišeš zbogom, i kako Pecakova Jaga piše hrvatskome kralju,
da se smerno potpisana slobodna nalazi, da u svrhu podjele pre-
višnje očinske milosti, nazočnu preponiznu molbu pokorno poda¬
strijeti usudi.

Tu nazočnu preponiznu molbu Pecakove Jage kraljevske su
oblasti uputile službenm putem vojnom nadležnom naslovu na ta¬
mošnju svrsishodnu preporuku, a nadležni naslov je tu molbu
kratkim uredovanjem putem prijavka povratio moliteljici, (dotično
njenu mužu domobranu Pecaku), uz pripomenu da se Njegovo
Veličanstvo Hrvatski Kralj *nije udostojao smilovati i svoju previš-
nju očinsku milost pružiti dati nije blagoizvolio“ i po tome se do¬
mobran Pecak Imbro ne će na grunt vratiti, kao što je to Jaga bila
molila, čemu se silno nadala, i zato općinskom pisaru tustu gusku i
dvadeset i sedam jaja poklonila.

158

Sve je propalo! I guska i dvadeset i sedam jaja i Jagičine nade
i Imbro Pecak! Sve je to u onim metalnim Koricama smrtovnice,
koje ljušti đak mrtvozornik Palčić, gdje stoji crno na bijelom zapi¬
sano, da je Imbro Pecak pao i da je cijepljen protiv kolere i tifusa,
oženjen i rođen u selu Trnje Jezušovo općina svetojanska. I sre¬
brna ura desetnika Peseka Mate je tu i pod njenim poklopcem
izrezak iz kalendara „Šoštar", gdje stoji naštampano, da je tu sre¬
brnu uru dobio gospodin Pesek Mato kao nagradu od Kalendarske
uprave što je odgonetnuo u kalendaru „Šoštar" objavljeni rebus
„Tko rano rani sam u jamu pada", a „Tko pod drugim jamu kopa
dvije sreće grabi". Naljuštio se đak Palčić tih smrtovnica, načitao
tih molbenica i jasno gleda on Blažekovu Maricu na smrtnoj postelji,
kako joj kumovi pale samrtnu svijeću: djeca plaču, ona umire od
sušice, a njezin Franjo leži eto ovdje na katedri pučke škole u Bistrici
Lesnoj galicijskoj, sa ljubavna tri goluba Katančecove Eve. Prvi ti
ljubav vodi drugi nosi pošticu a tretji nosi ružicu! A da se je Lo-
borec Štef vratio k svojoj mladoj ženi, našao bi je gdje se je propila.
Kravu, svinje, živad, pol rali livade, sve je to Loborčeva žena za-
pila kod Židova u ludoj nekoj zamisli, da je Štef mrtav i da se ne će
više vratiti. I ormar i jastuke i plahte, sve je to ona propila i to
jednu plahtu za četiri krune. Sve se to na domu Loborca Štefa sru¬
šilo, te da se on kojim slučajem vratio, bio bi našao svoju ženu pi¬
janu gdje onesviještena leži u grabi i gdje se seoska dječurlija naba¬
cuje na nju kamenjem. On bi je sigurno bio izmlatio do krvi, pak
je tako bolje, da se uopće nije ni vratio. A otac domobrana Blažeka,
koji je prebacio sedamdesetu te je slab i bolestan i nema nikoga
tko bi ga oprao i nešto mu topla skuhao: konji su mu ćoravi, svinje
uginule, tuča sve potukla, te on piše svome sinu, svojoj desnoj ruci,
da se vrati na zemlju, da napiše molbenicu, da stane, da se prijavi,
da ga puste kući, jer se to više izdržati ne da.

Padaju smrtovnice na stol divizijskoga mrtvozornika kao kiša,
a sa smrtovnicama pisma i molbenice pokojnih domobrana i sve to
đak Palčić čita, registrira i sve je to svršeno i svemu tomu nema
više ni medicinskog ni pravnoga lijeka, ni utoka ni priziva.

Nije samo tu ostao Vid Trdak sa sedam svojih pajdaša iz
drugoga voda druge satnije, sa svojom molbenicom, na koju je za¬
boravio napisati da moli brzo uredovanje; brigade i divizije mrtvaca

159

prošetalc su se kroz ove skrižaljke i stupaju dalje u beskonačnost,
nijeme, pognute, jadne, nevino osuđene na smrt.

Idu u četveroredovima, u gluhom topotu beskrajnih noćnih
kolona, tucka im oprema, manliherice, lopate, noževi, čuje se kako
izvlače bakandže iz blata, pak je divizijski mrtvozornik zastao na
čas u zbrajanju, naćulio uši kao pas i zaustavio dah od stravične
neke jasnoće.

Eto, vani stupaju zagorski rudari, što su čitav svoj život gutali
čađu i smrad i otrovne plinove, ustali su iz jednoga groba, zapalili
svoje uljanice i idu tiho u dvoredu u drugu jamu i u nepovrat. I
vinogradari podravski i težaci stubički, unuci Matije Gubca, svi
oni stupaju vani u tmini i svi će se oni vratiti natrag ovamo na
njegov mrtvozornički stol. I on će čitati njihova ljubavna pisma,
molbenice, gledati one strašne barbarske fotografije, listati doku¬
mentima i nikada tome ne će biti kraja.

160

ULDERIKO DONADINI

ĐAVAO GOSPODINA ANDRIJE PETROVIĆA

P ijan od vrućine izgarao je žut, ljetni dan. Stara se ulica savi¬
nuta, kuće nagnule, stakla u prozorima zapalila se. Sjene izna-
kažene, razvučene, lome se o zidove. Časovi puze. Zalijepili se.
Listovi drhću neurastenično. Krovovi sklopljeni, kao krila velikih
ptica, a kuglja na tornju zažarila se, kao žeženo zlato.

Na balkonu, u trećem katu svoje kuće, sjedio je gospodin
Andrija Petrović, — zaobljenih oblika, kao da je čitav život misio
i jeo purane, — i pušio spokojnu, papenhajmsku lulu. Kapljice pu¬
zale su mu po licu. Brkovi pokisli od znoja. Očale spuzle mu do
po nosa, samo palci vrtili su se zabrinuto jedan oko drugoga.

Sunce je posljednjom snagom palilo, pržilo, i gospodin Pe¬
trović ćutio je, kako je debeo, debeo, u neizvjesnost, činilo mu
se, kao da mu otiče glava, vrije mozak, a nešto sitno, kao buha,
bode ga baš na samom tjemenu.

No to što ga je bolo nije bilo ništa drugo, nego jedna grozna
misao, misao, zbog koje je gospodin Petrović, koji nikad u svom
tridesetgodišnjem braku nije mislio, počeo vrlo duboko misliti.

Zašto baš danas da se sjeća o njegovom zamišljenom životu
pio je danas kao obično — i o onom, što se uistinu dogodilo.
Pa ipak!

Kakve su se zbilja divne misli vrzle onom suhom gimnazijalcu,
kojemu su samo zbog najčišćih platonskih osjećaja ruke tako jako
drhtale, i oči bile obavite zelenim kolobarima.

^ To su ludorije, razmisli konačno gospodin Andrija Pe¬
trović, on, posjednik krsta za zasluge, trokatne kuće i ćelave glave,
koju on tako brižno uvlači u toplu vunenu kapicu, kad se zemlja
teškom gestom zaokrene u zagrljaj tupe noći ponoćnih udaranja,
puna isparivanja mirisa žutih ruža, bajnih rezeda i obješenih čarapa,
što ih debele majstorice, zbog svježeg zraka u kući,, vješaju na svoje
prozore, odakle se u paučinastom sjaju mjesečine upravo sablasne
pričinjaju.

n Moderni hrvatski pripovjedači

161

Gospodin Petrović stane protirati svoje male masne očice,
no na užas opazi baš sebi nasuprot gospodina u crnom, blijeda
umorna lica, sa rukama skrštenim na prsima, koji ga je neizrecivo
prezirno promatrao.

On htjede ustati, pobjeći, ali onaj ga je svojim užasnim po¬
gledom prikovao uz stolicu, tako, da se nije mogao ni maknuti.

— Dobar veće, gospodine Petroviću! krikne pojava, o kojoj
gospodin Petrović sad više ni najmanje nije sumnjao da potiče iz
pakla.

,—- Dopustit ćete, a odakle ako smijem pitati?

— Baš iz pakla.

Tu sine gospodinu Petroviću divna misao:

— O, dolje mora da je još veća vrućina, i kod toga mu se
teška kaplja odroni niz lice.

— Dakako! tresao je đavo glavom. Gospodin Petrović htjede
ustati i preporučiti se.

— Znate! Vrlo mi je milo, no ...

— Ostanite još koji čas, ta mi imamo toliko divnih stvari, da
progovorimo. Već ćete dospjeti. Je li da hoćete? No vidite da po¬
gađam. Evo vidite, ja sam još prilično mlad, ali vi, vi, što imate za
sobom čitav život, ta vi bi bar morali znati koješta zanimiva ispri¬
čati. Ili hoćete, da vam pomognem. Vi ste, je li, star. Glava se puši,
jezik prepliće, a nikad baš niste bili previše govorljiv. Što tu ima?
Ništa. Jednostavno, da ne može biti jednostavnije... Vi ste se za¬
ljubili i vjenčali se. Pop vam je svezao ruke svojom blagomirišlji-
vom štolom i citirajući svetoga Pavla, djecu, budućnost, otpustio
vas od stola gospodnjeg još mirišljive po rakiji i tamjanu, a vi ste
ga poslušali i živjeli u pitomom, za razliku od divljeg braka sveto u
Gospodu.

— No je li da je tako bilo? smijao se je đavao.

Ta kako da zaboravimo, da ste vi bili činovnik, a kao takav
i kao oženjen, nijeste više dospjeli da razmišljate i pjevate. Vitak,
kao britva, drhtali ste od ponosa i klanjali se na sve strane, kad bi
vas gospodin šef blagoizvolio pohoditi. Ta čast bi vas toliko smela,
da mu nijeste znali naći ni kuda da sjedne.

I razvio bi se divan razgovor.

162

Kako moj Andrija? pitala bi vaša gospođa, privinuta uz
gospodina šefa ... o ... on je bio tako divan čovjek velikih brkova,
gromka glasa i punokrvna smijeha.

- He! He! He! Posve je korektan. Posve! Ponosim se s
njime, a vi ste se na to iz pristojnosti smijali, i tvrdili, da ste ne-
valjanac.

Ta divan ste bili, ne baš bog zna kako bistra glava, ali lju-
bezni prema gospodinu šefu, on tako ljubezan prema vašoj ženi i
vi ste se pomalo pomicali. No! Je li, da je tako?

A jednog dana sve se je to poremetilo.

Jedan nesretni, mršavi pisar zaljubio se u vašu ženu, a kad
ga je odbila, on ju je odao — nesretni pisar -— odao, odao i razrušio
svu vašu sreću. Zašto ju je odao? Ta vi biste tako lijepo živjeli.
Pisar, žena. Žene! Žene! Pa još da vas vara s vašim šefom. Grozno.

Ostali ste zapanjeni, kao naglo utrnuta svijeća. Strašna čustva
smotala su vaše divno, tanko tijelo.

Prevareni, jektičavi Ja koprcao se je pod silnim šakama smi¬
jeha, kao valjuškavi konjušar tužnog, blijedog viteza, i od silnih
šaka posinjio je, kao čista srijeda, oslijepio na oba oka, a iz ustiju
i cijeloga tijela stala mu je loptati zelena tekućina ljubomora. Bijedni
Ja, izdišući zadnji plamičak duše, zakleo se je na vječnu i strašnu
osvetu, osvetničkiju od Hamletove.

Na sve ste se spremili.

Slika: ulazite u sobu, a žena vaša sva zadahtana, zaparena
vruća; grudi joj se još uvijek dižu, i ona nastoji da se nasmije, ali
što, kad joj vaš strogi i neumoljivi pogled svu istinu govori, i gle,
ona se baca na koljena, grli vam noge i zaklinje, ali vi se ne oba¬
zirete na ništa, nego vičete, kao trublja zadnjeg dana:

... ! ?

Vrata su cvilila.

Polagano, susprežući dah, unilazite. U kućnoj haljini, golih
ruku, leži vaša gospođa, čita novine i gleda vas tako mirno, kao
da pita: — O! Ljubezni! koji vas je vrag ovamo donio?

Što je to? Što sad? mislio je onaj mladi Andrija, znate go¬
spodine Petroviću, i obuzelo ga je neko čuvstvo, kao da ga je netko
Umlatio, kao da je pao odnekale iz oblaka, kroz dimnjak i vratašca
°d peći na sred sobe u neku nepoznatu kuću.

n*

163

Kroz crvene zastore prolazilo je rumeno svijetlo, kao zloban
posmijeh — bože moj — i da se je onaj divni mladić samo maknuo,
sve bi prasnulo u smijeh i stoci, i sto, i divan, ormari bi se rastvo-

rili, boce od pekmeza prevalile.

On se tiho privukao do prozora i gledao nekamo van, a po
vratu kao da ga je netko draškao, kraj uha, kao da se netko smijao,
pa čak i dolje s ulice plazilo mu je jedno dijete jezik.

— No što je? čuo se izazovan, drzovit glasić, — o bože, što
da odgovori, — ovratnik mu se suzio za dva broja.

Kušao je, da nanovo podivlja, da se nanovo razdraži, ali neka
sveta pospanost, sanljiva vrtoglavost, načinila mu iz svih misli
kaos, iz tijela mu odlutao duh i bilo ga je dapače stid — o, ubogi
mladi čovjek!

Ona je ležala na divanu i kao da je uviđala njegovu nepri¬
liku, nije se htjela ni maknuti.

Mislila je:

— Ostat ću, makar do sjutra, preksjutra i on će me još moliti
za oprošten je!

I doskora se je tako razljutila, da je na koncu i sama vjero¬
vala, da je nevina.

Mislila je:

Reci mi samo što! Kušaj viknuti.

Uh! Za vrat bi te!

Je li se sve tako dogodilo? Zar ne, da jest, gospodine Pe~
troviću, pitao je vrag, ali on nije odgovarao, on je samo očajno
spustio glavu i zamislio se duboko, duboko. Što se to danas svašta
događalo, u ovoj staroj mirnoj ulici, u kojoj su inače živjele zlobne
mačke i dobroćudni ljudi. Otkuda najednom to, da njega pravedna,
ni kriva ni dužna čovjeka posjećuju vragovi? Zašto se to moralo
survati na njegovu jadnu glavu? Odgovora nema, pobjeći se ne
može, a onaj stoji i stoji, davi ga, tako nesmiljeno i krupne suze
zališe dobroćudno lice gospodina Petrovića.

— Ta što ste tako sentimentalan? Gdje je ona vaša divna
volja? Gdje je ona vaša divna ćud, koja vas je i onda spasila?

Ja sam nevin, plakao je gospodin Petrović kao malo di¬
jete. Ali sve to nije ništa pomagalo.

— Kako ste se samo divno utješili sa par aforizama proti ženi
i svemu ženskom i živili mirno, sve idiličnije, patrijarhalnije. '

164

Kao svi, tako i ja! i plakali ste, kao svi ljudi i jeli i pili i spavali.
A kad su misli dolijetale napili bi ste se, da zaboravite na udes go¬
spodina Petrovića, kojemu su se sva djeca smijala i kažiprstom opi¬
sivala spirale po čelu. Postali ste dobričina, bonhomme ili ukratko
glupan.

Balkon je bio sav opleten bršljanom, kroz lišće su već pro-
sijevale zvijezde, a dolje niz ogradu spustio se divan, bijel cvijet.

— Pa ipak, ipak, sve se to dade popraviti, nastavi sotona
vrlo nježnim glasom.

Ne da, vrtio je glavom gospodin Petrović.

— Ah šta?! Sve se da ... ja i znam kako ...

— Ustanite malo, gospodine. Vidite li onaj cvijet?

Gospodin Petrović ustane teškom mukom.

—■ Vidim, vidim .. . mucao je pospano.

— Eto vidite! To je opasno — znam — ali ipak, kušajte ga
dohvatiti . ..

— Gospodin Petrović gledao je dolje. Njemu se je već sad
maglilo, a da se samo malo nagne, odletio bi.

— Eto! govorio je đavo. — Eto, sad bar jednom pokažite,
da ste junak, da se ničega ne bojite. Ili, zar bi vi mogli ovako ku¬
kavno još živjeti . .. ?

Ma, da, da .. . ali ja ne znam ... što će vam to . ..

— Što ludujete? Da hoću, za čas bih ga dohvatio, nego ne radi
se o tom ...

— Ne! Ne! Ne mogu. . . mucao je kroz plač gospodin
Petrović.

— O! Mislite, da ću vas siliti? Kad ne možete, ne možete.
Kukavica ste bili i kukavica ćete ostati. He! He! Što sam ja mogao
tražiti od vas? Što me je na vama prevarilo, da sam u istinu mogao
na ovakve stvari pomišljati. Te vaše tupe oči, ili crte tog lica, ili
ta. .. fuj, fuj! Zbogom, Zbogom ... moguće ćemo se još kada
vidjeti.

—' No! No! razvedri se najednom gospodin Petrović i lukavo
se osmjehne. — Čekajte! Sve ćemo mi to ... Ho! Ho! kako se samo
prije nijesam sjetio ... Znate ... ja idem ... pa ćemo s štapom ...

Đavo se grohotom nasmije, upravo ga probije svojim oštrim
pogledom, i još ga kvrcne po nosu.

165

— He! He! Gledaj ga ... gledaj... kako je taj samo do¬
sjetljiv ... o ... o . .. gospodine moj... No ... valjda ipak niste
takav. Da i padnete ... što ne ćete, pali bi kao heroj! A što vas
inače čeka? Zar vaši prijatelji? Zar vaša žena, mršava i okoštala,
prema kojoj morate biti još ljubezan, grliti ju oko njezinog ptičjeg
vrata, gledati njezine kokošje oči, i ljubiti njezine tanke, suhe
usnice? Fuj! Fuj! Bar umrite — do vraga — kao estet! Ma na ...
na pogledajte ... kako je samo blizu . . to i nije nikakova opas¬
nost ... ajde ... ajde ... brojiti ću: jedan ... dva ... još ... još ...
tako ... tako ... tri-i-i-i...

Balkon je ostao pust. Već je bilo kasno u noć. Na stolcu
stajale su naočari, novine i ugasli čik, a kad je gospođa Petrović
došla na balkon, nije pomislila ništa drugo, nego da je gospodin
Andrija Petrović, posjednik trokatne kuće, ćelave glave i krsta za
zasluge, otišao u sobu, da uzme iz cedrove kutije još jednu izvrsnu
cigaru, pa ga ona, valjda, u mračnom salonu nije ni opazila.

166

AUGUST CESAREC

HOBOTNICA

G ospodin Šmuc, direktor i najveći dioničar banke za promi¬
canje .. . no, naravno, u prvom redu za promicanje većih
dividenda . .. zavukao je svoju okruglu, loptastu glavu u crveno-
kožne naslage sala, s kojima mu je glava na vratu i zatiljku bila
optočena kao vijencem crvenih, tek iskuhanih kobasica. Zavalio
se u kožnat naslanjač pred pisaćim stolom u svojoj direktorskoj
sobi, griskao zlatnim krivim zubalom poluizgorenu, ugasnulu ha-
vanu, pa se sa svojim malenim, metalno blistavim očicama, utonu-
lima u gojazne, rumene obraze kao dva dugmića u madrac, smijuljio
tako blaženo i zadovoljno, kao što se možda nije ni noćas u baru,
u kome je jedna mala beštija od plesačice, u svom crvenom kostimu
nalikujući na malenoga vatrenoga đavla, plesala i previjala upravo
u njegovoj neposrednoj blizini i čak mu, za bocu šampanjca, doba¬
cila pred svima gostima poljubac ...

Sada, međutim, nije pred njime bila ta plesačica, njeni bijeli,
mekani valjušci od udova u prozirnoj crvenoj svili. Na stolu pred
njime, upravo u njegovim punašnim prstima bilo je nešto doduše
također crveno, i pod tim crvenim bijelo, no bilo je to sve sasvim
maleno, plosno, četverouglato. Bila je to uložna knjižica u crvenim
koricama, koju je upravo za pola vrijednosti kupio od njena vlasnika,
kome je trebalo novaca, a na tu uložnu knjižicu nije ih mogao dobiti
od svoje banke.

Ha-ha-ha, za pola cijene! I koja je to po redu? Jedan, dva ..,
— izbrojavao je gospodin Šmuc na prste... već deseta! No, pa
što! I za njega je to riziko, ako novac izgubi vrijednost, tako je bar
rekao prodavaču te knjižice. A inače? No, da, to će znati još samo
kolega u prodavačevoj banci, s kojim se već o svemu dogovorio i
koji će na kupljenu uložnu knjižicu podići ipak cio novac i onda
dobitak sa samim gospodinom Šmucom, podijeliti po polovici! Dva*-
deset pet po sto dakle odmah čistih, ha-ha-ha; — riziko baš nije
velik i gospodin Šmuc je imao razloga da se smijulji blaženo i zado-

167

voljno, smijehom zapravo, koji bi morala imati hobotnica, kad se,
razigrana u svojoj pohoti, omota oko svoje uhvaćene žrtve.

No za čas već, pa se gotovo pravilan krug lica gospodina
Šmuca otegnuo u elipsu; objesio se kao mješina krvi. Iz krojačkoga
salona javila mu se telefonom jedinica kćerka, Lilči. Ona se naskoro
trebala udati, partija je bila krasna, i u salonu je sebi upravo izabrala
svadbenu haljinu, izabrala je tako, da se radi toga gospodin Šmuc
upravo toliko promijenio u licu.

— Ali Lilči... — odgovarao je kćeri takovim basom, da su
najniži titraji toga glasa, uostalom i hrapava od probdivene noći,
zujali ovdje po cijeloj sobi ■ ja mislim, da je to ipak previše, trideset
hiljada! ... No da, istina, bruseljske čipke, agrafa s briljantom, to
bi ti divno pristajalo . . . No Mautnerova Marta, kad se udavala,
potrošila je za svadbenu haljinu samo pola te svote, pa je ipak bila
vrlo šik! Hm, i ne bi moglo biti jeftinije? Ne? No ne ljuti se, Lilči,
ja ću još promisliti, pa ako već mora biti ... hm, pa dobro ... A
šta još? Bila si kod stolara Vikića? Zadovoljna si s meblom? Jest,
istina, on je dobar majstor .. . Ali, kako si rekla? Još uvijek ne će
biti gotov s meblom? Pa ... pa ja sam mu dao već tolike preduj-
move! No čekaj, taj će od mene čuti.. . Jest, jest, ne brini! A glede
haljine, samo izaberi onda nešto zbilja lijepo . .. No servus, servus,
Lilči!

Gospodin je Šmuc zapalio ugasnulu havanu, crven krug, opet
krug njegova lica izgubio se u talasima dima kao crvena željezni¬
čarska ploča u pari lokomotive. No misli su mu išle ravnim putem,
po čvrsto usječenim tračnicama shvatanja, s kojim se on običavao
snalaziti u sličnim situacijama, kada je jedan gubitak trebalo nado¬
knaditi novim dobitkom.

Trideset hiljada za kćerkinu svadbenu haljinu, to znači odmah
izgubiti, što je jedva dobio s kupljenom uložnom knjižicom! Baš ne¬
kako toliko! Ali razumije se, Lilči se ne može udavati samo kakogod,
prošla su vremena, kada se on sa svojom Rozom ženio u provin¬
cijskoj očevoj kući, koja je još sva smrdjela po starom željezu, ko¬
stima, prnjama. A Lilči ima toliko prijateljica, pred kojima se treba
pokazati, a od kojih poneka, baš i ona Marta, Marta plemenita
Mautner, gleda na nju s visoka ... No trideset hiljada sad za svad¬
benu haljinu, onda još upravo toliko za mebl, i gdje je još toliko
drugoga! Hm, to bi trebalo nečim nadoknaditi, a kako drukčije

168

nego da prišarafi kojega od tolikih dužnika ... a od tih, još najbolje,
tog stolara, koji je doista dobio od njega već tolike produjmove i
zajmove, a nikako pa nikako ne svršava s meblom! Taj čovjek ima
kuću, pa da je spasi od dražbe, smoći će novac iz oka iz boka, ili
ako ga i ne smogne, a kako bi mu to danas moglo i uspjeti, zar bi
bilo loše, da on sam, gospodin Šmuc, na dražbi kupi tu kuću i onda
je još bolje preproda? Samo ... No šta, samo? Taj stolar mu u tom
slučaju baš ne će da dogotovi mebl? No u tom pogledu ga on već
davno drži u šahu s ugovorenim penalom! A inače, inače . . . čovjek
je primitivan, naivan, toliko mu je već do danas, pogotovu što se
tiče kamata, uspjelo s njime, otpor će tu biti najslabiji, uspjeh
siguran!

Gospodin je Šmuc odložio havanu u kositrenu pepeljaru, lice
mu je izašlo iz dima kao crveno sunce iz oblaka. No teško i mračno
bilo je sad to sunce, kao prevučeno pomrčinom, težak i mračan sjaj
njegovih metalnih zjenica. Da su te zjenice bile veće, bile bi kao
metalni kotači lokomotive, koji svojom težinom i oštrinom zadaju
smrt svemu, što se nađe ispod njih. U fotelj se zavalila samo go¬
mila mesa, no kraj svega njena ljudskog obličja odavala je nešto
sablasno, kao lokomotiva kad juri u noći, a crvena njena svjetiljka
sprijeda podsjeća na krv, s kojom ta lokomotiva bez mogućnosti
neke sućuti može da svaki čas zamasti prugu ispod sebe.

Tri dana poslije javio se u istoj direktorskoj sobi čovjek sred¬
njih godina, s čudnovatim protivuriječjem između tjelesne snage,
koju je predstavljao i zabune, uzbuđenja, koje se odražavalo u nje¬
govu licu, —* u licu doista nešto primitivnom, s naivnim, dobroćud¬
nim izrazom velikoga djeteta. U ruci, u šapetini, da bi njome mogao
pokriti gotovo cijelu knjigu, koju je direktor Šmuc imao upravo pred
sobom, imao je pismo i pokazivao ga Šmucu.

— Gospodine direktore, ja sam to dobio jučer, i mislim ...
mislim, da je to zabuna ...

Gospodin je Šmuc skinuo naočare, koje su mu već spuznule na
vrh nosa, proruljio je oči, gledao posjetnika samo kroz tanku rešku
vjeđa.

— Kakova zabuna, šta se to dogodilo, gospodin Vikić? Ah,
vaš otkaz zajma! No nažalost, protiv moje najbolje volje, tu se nije
dalo drugo učiniti! Pa niste vi sam, morali smo otkazati zajam bar

169

još desetorici dru$ih dužnika! Banka se, kao i sve banke, kako
znate, nalazi u krizi, nema novaca, moramo ga negdje naći! I baš
što se vas tiče, ja sam se protivio u direkciji. No vi znate, da tu
nisam sam, sve je bilo uzalud, gospoda su imala većinu...

Čovjek nazvan gospodinom Vikićem, vrtio je već u obadvjema
rukama pismo, vrtjele su mu se sigurno u glavi i misli, očito se jedva
snalazio.

— Pa ... pa gospodine direktore, otkaz glasi na mjesec dana,
a gdje ću ja kroz to vrijeme i u takovo vrijeme smoći novac? Preo¬
stalo bi mi jedino da prodam kuću, koju i onako još nisam isplatio ...
i sa ženom i troje djece da ostanem bez krova! Ja Vas molim, to
više, što ste mi vi sami u svoje vrijeme ponudili zajam, a ja još i
nisam došao do svote, koju ste mi nudili... Molim vas ... da se
uživite u moj položaj, ja kod kuće imam pakao, žena mi plače cio
dan, napada mene kao da sam ja tu što kriv ...

— No zašto biste vi bili kriv? — pustivši ga dotad govoriti
rastvorio je gospodni Šmuc vjeđe, gledao ga čak nekako sažalno.
— Gospodin Vikić, istina je, da sam vam nekada sam ponudio
zajam, jer vas znam kao poštena čovjeka. No vremena su se odonda
strašno promijenila, vi ste pametan čovjek, pa vam ne trebam mnogo
govoriti! I zato vrlo žalim, što ne možemo povući otkaz! Nego,
molim ja vas, šta je zapravo s tim meblom na kom već tako dugo
radite? Ja sam vam već dao tolike predujmove ...

Stolar Vikić gurao je pismo u široki džep svoga kaputa, dru-
gom rukom otro znoj sa čela.

^ Ja radim, gospodine direktore, koliko mogu, vi znate, da
ja radim i sam! 1 već bi odavno bilo gotovo, no opet mi fali novac
za materijal! ...

Direktor Šmuc se tobože silno iznenadio.

— Pa čovječe, kuda vi mećete toliki novac? Osim predujmova,
ja sam vam već dao tolike zajmove ...

Stolar Vikić se očito ponešto ohrabrio, prekinuo ga.

— Zajmove! No vi znate, gospodine direktore, da je bar
polovica od tih zajmova otišla na kamate! I to je upravo ono • • • • '
zašto ja sa svojom ženom imam kod kuće tolikih neprilika! U obra-*
čunu, koji ste mi vi poslali s otkazom, nigdje nisu izričito spomenuti
kamati! Oni kao da su navedeni pod rubrikom „isplate , toliko ra-
zumijem, no ...

170

Tu je prekinuo njega direktor Šmuc. S nabranim obrvama,
odlučno:

- Pa vi znate, da mnoge kamate vi niste sami platili nego
tako, da vam je banka prosto povisivala dug, mi smo vam ih plaćali!
Kako dakle nego da dođu pod rubriku „isplate* ?

— Jest, ali ipak bi kamati morali biti naznačeni posebno! A
žena veli, da nisu samo stoga, što ste vi u stvari zaračunali 32%
kamata mjesto ugovorom određenih 12! Osim toga, vi se sjećate da
sam vam ja od svoje mušterije Šljivarića donio ovamo mjenice, koje
je taj Šljivarić u cijelom iznosu od 7000 dinara iskupio, a vi ste mi
u dobro upisali smo tri hiljade! Poradi svega toga, gospodine di¬
rektore, ako već ne može biti drukčije, ja vas molim, da mi snizite
dug prema ugovorenim kamatama, i uz priznanje cijele svote iskup¬
ljenih mjenica ...

Direktor Šmuc se digao kao da stojeći kani jače naglasiti svoje
riječi. No u to je netko zakucao na vratima, i u sobu je ušla malena
zgurena figura, s izmrežanim sivim licem, kao da mu ga je cijelo
prekrila paučina.

Gospodine direktore ... — čuo se glas iz te paučine istom
kad ju je, s pitanjem šta želi, potresao direktorov bas —* upravo mi
je telefonirao naš pravni zastupnik, da mu je uspjelo zaplijeniti svu
zalihu macedonskiih sagova našeg dužnika Omerdžića ... I sad
molim, kuda da dam otpremiti te sagove? Ima ih neko sedam sve-
žanja ...

Dubokim karminom direktorova lica prošao je osmijeh, kakav
bi morala imati hobotnica ...

— Dakle uspjelo je konačno ipak ... bar nešto dobiti od toga
magarca! No spremite sagove privremeno u svojoj sobi uza zid,
dok ne nađemo podesna kupca! A i dobro da ste došli, Pintar! Imam
s vama vrlo važan razgovor! No samo da riješimo s gospodinom
Vikićem! Gospodin Vikić —' prišao je ovome bliže <— tu vam je
moj tajnik, vi ga znate, i on je svjedok, da vi dosada sami nikada
niste prigovarali nekoj prevelikoj visini kamata, čak mi zahvaljivali,
da vam idem toliko na ruku! A ako vam je banka plaćala kamate,
sigurno to nije mogla radi vaših lijepih očiju nego je i na to morala
nešto dobiti! Tako se svuda radi, pitajte gospodina Pintara ...

— Dakako gospodine dir ... gospodine Višnjiću!

171

— Dakako, nego kako drukčije. A što se tiče Šljivaričevih
mjenica i našega obračuna o njima, to možemo pogledati u knjige,
ja se toga pravo ne sjećam! Samo drugi put, gospodine Vikiću, ja
sad nemam vremena! I molim vas, ja vas posljednji put opominjem
radi mebla, vi znate da ste vezani penalom! I sada zbogom, ja zbilja
imam posla!

On je Vikiću pružao ruku, a ovaj je stajao zbunjen, i tje¬
lesno kao slomljen unatoč sve svoje tjelesne snage.

— Prigovarao nisam, to priznajem. Bio sam za to previše u
stisci. No ja vam ne bih, gospodine direktore, želio, da kod kuće
morate slušati takav plač i vidjeti utučenost kao što to moram ja . ..

I najmanje dijete kao da razumije naš strašni položaj, tužno je . ..

— Ali, gospodin Vikić — sasvim mu se približio direktor
Šmuc, dotaknuvši ga gotovo trbuhom i prijateljski ga potapšao
po plećima — pa nemojte zato izgubiti glavu! I ako mislite, da bih
vam u tome mogao što pomoći, pošaljite koji dan svoju gospođu k
meni, ja ću joj sve objasniti! Ja ne bih htio biti razlogom vašega
bračnoga razdora, vi to sa svojim poštenjem niste zavrijedili! No
sad zbogom, i budite pametni, vremena su takva, da nikome nije
lako!

I kao mrtvu uzevši Vikićevu ruku, ruku svoje žrtve, da se s
njome rukuje, okrenuo se spram svoga tajnika, počeo i nastavio s
njime nešto poslovno razgovarati kao da stolara Vikića i nije bilo
više u sobi.

Žena stolara Vikića došla je zajedno s ovim direktoru Šmucu.
On ju je pozvao, pa se odazvala, s tihom nadom, da će spram nje,
žene, direktor Šmuc biti susretljiviji nego spram njena muža. U prvi
mah mogla se ta nada njezina činiti i opravdanom. Šmuc je toga
dana imao razloga da bude dobre volje, upravo mu je kolega iz
banke, u kojoj je trebala biti iskupljena nedavno uz pola cijene
kupljena uložna knjižica, poslao njegov isplaćen iznos i pripadni
dobitak. Osim toga on je od jučer, povodom mogućnosti da kupi
jednu drugu uložnu knjižicu, s prevelikim međutim ulogom da bi
je mogao iskupiti u koleginoj banci, a ona i nije glasila na tu banku,
imao izvjesnu osnovu baš u vezi s Vikićem i njegovom ženom. Sa
ženom pogotovu, ako mu je dotad sve onako dobro uspijevalo s
njenim mužem, muškarcem, kako mu ne će istom s jednom ženom!

172

To je od početka i bio njegov tajni motiv, radi kojega ju je pozvao
k sebi. Inače veliki prijatelj lijepih ženskih tjelesa, gospodin direktor
Šmuc nije imao visok sud o njihovu mozgu.

Iz svih tih razloga, on je gospođu Vikić primio kavalirski,
poljubio joj čak ruku, ponudio joj da sjedne, sam joj primaknuo
naslanjač.

No ako se po tom njegovom prijemu prevarila u svojoj po¬
raslo) nadi gospođa Vikić, prevario se i on u svojoj osnovi s njome
i njenim mužem. Ta osnova, poslije kratkoga, slatko i umirljivo izgo¬
vorenoga njegova uvoda, bila je u tom, da im je on našao kupca za
kuću uz, za današnje prilike, vrlo povoljne uvjete. Od kupca su
imali dobiti uložnu knjižicu, koja je glasila na mnogo veći iznos
nego što je sigurno vrijedila kuća, a osim toga, kupac je imao ras¬
položivoga novca, koji bi im također dao, a od kojega bi oni mogli
namiriti i svoj dug u banci, i još jednom toliko bi im preostalo . .
Uvjeti doista takvi, da bi bilo ludo ne prihvatiti ih; konačno kriza
će jednom proći, njima će ostati uložna knjižica, moći će da sebi
sagrade novu kuću!

Takva je bila osnova i udica gospodina Smuca; lovina na tu
udicu ne bi za nj, naravno, bila loša, samo što gospođa Vikić, po¬
gotovu ona, nije htjela da zagrize u tu udicu. Uopće je to bila
sasvim drukčija žena nego što je očekivao direktor Šmuc. Plakala
je doduše i ovdje, no unatoč svim svojim suzama oprla se živo i
odlučno. Zato ona nije došla ovamo, da čuje i ovdje, od gospodina
Smuca, prijedloge o prodaji kuće; dosta joj je, što s time svaki čas
navaljuje na nju kod kuće i njen muž! I pogotovu takav sad pri¬
jedlog ne može ona prihvatiti! Ako je tako sigurno, da bi ona sa
svojim mužem jednom za dobivenu uložnu knjižicu mogla graditi
drugu kuću, zašto onda ne čeka na to njen vlasnik, vlasnik te uložne
knjižice? Prištedio bi sebi i gotovinu, koju nuđa . . . Nego, radi toga
je ona došla, da gospodinu direktoru kaže, kako to nimalo nije u
redu, da se u tako teškim prilikama malim ljudima, kao što su ona
i njen muž, otkazuje zajam i guraju se u propast. Taj otkaz bi
trebalo povući, jest, i ona ga moli za to. Moli ga u ime svoje djece . . .
i gospodin Šmuc ima kćerku, pa kako bi njemu bilo, kad bi mu
kćerka jednom morala ostati bez svega? No to baš nikako nije mo¬
guće? Baš nikako? Onda ... onda ... ona je govorila o cijelom tom
slučaju s pametnim ljudima, pokazala im obračun, koji je dobio njen

173

muž s otkazom zajma, i svi su jednoga istoga mišljenja, da kamati
moraju izričito biti navedeni, i ni u kome slučaju, pa makar ih ne¬
kada, pogriješivši, i priznao njen muž, ne smiju biti tako visoki.. *
Kako je to sve nesolidno, vidi se najbolje po onom obračunu u stvari
Šljivarićevih mjenica! Pa ako zbilja gospodin direktor ne će da to
uvidi i ostaje pri svome otkazu, onda njoj i njenu mužu ne će
preostati drugo nego da potraže zaštitu suda! Jest, i u novine će sve
dati, jer to je lihva, ništa drugo nego nečuvena lihva!

U svom uzbuđenju, izazvanome Šmucovom nepopustljivošću
i njegovom stvarno i sada, kad ju je izravno čula, neuvjerljivom
obranom, ona je svakako prevršila mjeru, koju bi mogao podnijeti
makar i takav direktor banke, kakav je bio gospodin Šmuc. Ne
otrpjevši već tako lako, što mu nije upalila osnova s uložnom knji¬
žicom, on se promijenio u sasvim drugoga čovjeka od onoga, koji
je toj ženi poljubio ruku, primaknuo joj naslanjač. Lice mu se objesilo
kao mješina krvi, krivo zubalo, inače ponešto već pokvareno, stalo
mu poskakivati u ustima, oči dobile oštar sjaj metalnih kotača loko¬
motive, koji gaze sve ispod sebe ... Razderao se: šta gospođa misli,
s kime ona govori? I njega se ništa ne tiču nekakvi pametni ljudi,
s kojima je ona govorila! Ti isto toliko o svemu razumiju, koliko i
ona sama! Pa iznošenja u javnost, pred sud! Neka samo pokuša
s time! Vidjet će se, tko će izvući kraći kraj! No i dosta je njemu
svega toga, on nema šta više s njima razgovarati! Ono o Šljivari-
ćevim mjenicama bit će ispravljeno, inače on ostaje kod otkaza i
potpune potražnje duga, koji im je naznačio. I htio im je još dobro,
ponudivši im pomoć s povoljnom prodajom kuće, kad to oni nisu
htjeli, neka posljedice pripišu sami sebi! Zbogom!

I ostavio ih je u sobi same, zalupio za sobom vrata i, čas još,
pa se u sobi našao njegov tajnik, paučinasti gospodin Pintar, moleći
ih, da napuste prostorije banke ...

Tako je završila pohoda žene stolara Vikića kod gospodina
direktora Šmuca. I za nju i za njena muža nastavili su se teški, još
teži dani, brige, noći bez sna. Sve bliži rok, kad su morali ili isplatiti
dug ili ostati bez krova nad glavom, stajao je pred njima sablastan
kao ponor, za koji su znali, da ga ne će moći zaobići nego da ravno
srljaju u nj... I jesu li doista šta drugo mogli? Možda da zbilja
iznesu stvar pred javnost? Vikić je pokušao nešto slično, no na¬
mjerio se baš na novine, u kojima je neke akcije imao i Šmuc .. *

174

Možda pred sud da idu? Vikić otprije već nije imao s time naj¬
boljih iskustava, i dobivene parnice znale su ga stajati... Zapravo
pak, tvrdokornost i nepopustljivost Šmucova dosta je i njega i nje¬
govu ženu opsjenila, zastrašila i bojali su se šta poduzeti. Neizbježno
su dakle morali u ponor; bili su kao povezani na pruzi, da naskoro
budu pregaženi od lokomotive, — one iz kožana naslanjača jedne
direktorske sobe •..

Međutim, što se sigurno događa vrlo, vrlo rijetkima od sličnih
stradalnika i žrtvi, dogodilo se, još u posljednji čas, njima. Gospođa
Vikić bavila se i sama kao modistica zanatom i jedna dobra i stara
njena mušterija, kad je čula za njene neprilike, ponudila joj je novac,
uz uvjet, da razmjerno prema vrijednosti kuće postane i ona su¬
vlasnicom. Tako se i ona željela osigurati od onoga bauka, koji je
obilazio zemljom, a zvao se inflacija ...

I Vikić i Vikićka prihvatili su, razumije se, tu ponudu obje¬
ručke, drugo šta nisu mogli. Još dva dana su imali vremena da isplate
Šmuca i dan prije toga pošli su zajedno s gospođom, svojim deus ex
machina, k advokatu da naprave ugovor o međusobnoj pogodbi. I
ugovor je bio već gotov, trebao je još samo novac, koji je gospođa
mogla uručiti tek uvečer, kad joj se kući imao vratiti muž. No kad
je već bio ovdje kod advokata, stolar Vikić želio je da iskoristi, da
od njega dobije možda i koji savjet i pomoć ... Kakogod bilo da
bilo, njega je još uvijek mučila misao da mora platiti gotovo tro¬
struke kamate od ugovorenih. Ispričao je dakle advokatu sve, cio
postupak Šmucov, pitao ga, ne bi li bilo ipak pametno, da Šmucu
i sutra isplati dug, samo prema ugovorenim kamatama, a za ostalo
da povede s njime proces?

Advokat je bio mlad, lijep čovjek, brižno izbrijana i nepre¬
stano nasmijana lica, nasmijana još i u času kad se, saslušavši Vi¬
kića, skandalizirao. No da li bi bilo pametno voditi sa šmucom
proces radi previsokih kamata? Jest, to je doista lihva, skandalozna
lihva, kao što je skandalozna i cijela Šmucova banka, zna on to.
čuo je... Ali proces s njime, hm, on ga sam ne bi nikad htio voditi,
zastupati protiv Šmuca ne bi htio ni najgorega neprijatelja, jer Šmuc
je kadar krivotvoriti i same knjige, da dokaže, kako je u pravu . . .
Nego nešto drugo je moguće, ako baš gospodin Vikić hoće, — a
Vikić je u svom pričanju zaželio —* on može sutra s njime do Šmuca,
pripomoći mu, u slučaju da Šmuc ostane možda ipak pri onakovom

175

obračunu o isplaćenim Šljivarićevim mjenicama. Da, i sam može
odmah telefonirati Šmucu ... I učinio je tako: nazvao Smuca, na-
javio mu, da će sutra s Vikićem doći radi isplate duga. Odgovor je
međutim bio takav, da je stolar Vikić, razumjevši ga, skočio uspla¬
hiren i zapaljen sa stolice kao s električne stolice iskra.

— Kako? Prekasno? On već da protestira? Pa ja imam po
zakonu još tri dana vremena, poslije otkaznog roka...

No nije bilo razloga daljem uzrujavanju, bar strahu, kojega je
također bilo. Advokatu je na lijep, opet nasmijan način uspjelo od
gospodina Smuca izmoliti, da sutra ujutro ne povede nikakav pro¬
testni postupak nego njega i Vikićeve primi u svojoj banci...

Ipak ne bez bojazni, i s malo dobrih slutnja, pošli su sutra
Vikić i njegova žena u Šmucovu banku. Tu su već našli svoga advo¬
kata, u nekom povjerljivom razgovoru, nad nekim njima nepoznatim
aktima. No naglo je on prekinuo s time, priskočio k njima, da se
pozdravi. Nepomičan, samo skrstivši ruke na prsima, gledao ih je,
mjerio kroz oblak upravo ispuhnutoga dima cigare gospodin Šmuc.
Sablasna crvena svjetiljka lokomotive, koja se zavila u paru ...

Stolar Vikić ga je pozdravio, prišao k njemu da se rukuje,
no krst debelih ruku na prsima kao da se još jače povukao natrag.
Vikić mu je rekao, zašto je došao, izvukao iz džepa paket s novcem;
crveni krug lica se uskomešao kao kolobar u vodi, cijela gomila mesa
se tek sad maknula, prgavo, žustro, i prošla naglo mimo Vikica,
mimo njegove još većma zabezeknute žene. I bas je zagruvao sobom:

— Ništa! Ja s vama na ovaj način nemam više ništa. Ja cu

protestirati! Pokazat ću ja vama.

Stolar Vikić je razmotao paket, tražio zbunjenim pogledom

pomoć advokatovu.

— Ali, gospodin direktor! Pa danas je prvi dan ... ja bih po
zakonu imao pravo na još tri dana ... I vi ste gospodinu doktoru
jučer rekli . . .

Advokat, neizbježno nasmijan, kao da mu je sam đavao
uklesao u lice dužnost da se smije još i u času smrti, uskočio je
plemenito između kotača lokomotive i žrtve na pruzi, rekao sla-
dunjavo:

Gospodin Vikić ima u ovom slučaju doista pravo, gospo-
dine direktore .. ♦ Ja vas molim ...

176

Zalivena već suzama, sva drhćući u tijelu, drhtavo je doba¬
cila gospođa Vikić:

— Pa šta to znači? Jesmo li mi hajduci, koji smo ovamo došli
tražiti milost? Pošteno smo donijeli novac na vrijeme...

Kao pomaman, lakoćom, koja se ne bi mogla očekivati od
možda dvije cente njegove težine, ushodao se gospodin Šmuc ovamo
onamo sobom, stao, upravo kao zvijer usplahiren iskoračio pred
gospođu Vikić:

'—' Vama ću ja pokazati! Vašega muža mi je žao, ali vas ne!
Vi ste meni govorili o lihvi, prijetili se javnošću i sudom. I znam ja,
i htjeli ste me dati u novine, vaš muž, sigurno ste ga vi nahuckali!
A sad ja tjeram na sud! Ja ću vas uništiti, razumijete li, uništit ću
vas!

Napadaj je bio tako surov, smionost prijetnje od toga čovjeka,
koji bi, po dubokom uvjerenju gospođe Vikić, morao sam na optu¬
ženičku klupu, bila je tako neočekivana, omamljiva, da je ona ostala
otvorenih usta, kao nijema. Samo su joj još jače briznule suze, još
jače zadrhtalo tijelo, oči se iskretale kao u traženju nekoga oslona
da ne padne.

Advokat je međutim uzeo iz ruku Vikićevih paket, gurnuo
ga laktom da njemu prepusti riječ. Rasipao je snop hiljadarki po
stolu, obratio se direktoru:

— Dakle, kako vidite, novac je ovdje i gospodin direktor
će, nadam se, uvidjeti...

Nije ništa rekao dalje, samo je šuškao po stolu s hiljadarkama,
prepustio očito, da od riječi više djeluje njihova šuškava, zavodljiva
pjesma. I zlatno tele, koje je kraljevalo u ovoj sobi, doista kao da je
prisluhnulo, povelo se za šušnjem tog lijepoga, slikovitoga lišća . ♦.
Rogobatan još uvijek, muvajući se sobom uz lomatanje ruku kao
kakva glomazna barka, koju netko zaveslajima vesala nikako nije
mogao s nemirnih talasa izvesti na mirniju pučinu, gospodin Šmuc
je bacio postran pogled na hiljadarke, ustao je, naglo prišao bliže,
prešao preko hiljadarki prstima s gestom kao da prelazi u jednom
ćurliku preko mekanih, prijatnih tipaka.

— Koliko je toga? Toliko . ♦.? No ... -— oduhnuo je, pogledao
svoj naslanjač, koji je bio upravo do njega, pogledao i Vikićeve, s
teškim, zakrvavljenim pogledom. -— Ako popuštam, imate zahvaliti
samo gospodinu doktoru!

12 Moderni hrvatski pripovjedači

177

I spustio se, utonuo u naslanjač, metao na nos naočan Od
zakrvavljenih očiju kao da mu je i u staklima bio krvav odsjev.
Posao je započeo, svi su sjeli. - gospođa Vikic vec prije, stolac joj
je primaknuo muž. Soba kao da je postala školski razred pod satom
matematike, čule su se brojke, brojke; mjesto crne ploče služio je
arak papira s teškom mesnatom rukom direktora Smuca na njemu...

I sve manje su krvavi, sve metalniji bili prosjevi očiju u staklima
naočara. Krug lica se staložavao, dobivao svoj obični izraz, u nj
se vraćao i smijuljak; hobotnica se našla na svom poslu... I posao
je bio nesumnjivo dobar: Vikićevi su vraćali cio dug osim one raz¬
like koja se zabunom - to je sad Šmuc naročito naglasio pred
advokatom - potkrala u obračun o Šljivarićevim mjenicama; a od-
M t Z* još jedino i svota, koju je VM od Smuca imao ,os

d0b,t 'samo 0 poku'ćtvo još uvijek nije bilo gotovo! Nesretna LilCi nije
mogla to dočekati i udala se ovih dana; - ah zbilja je bila krasna
u svojoj svadbenoj haljini od bruseljskih čipaka i s brll J a ^ nom
agrafo J na prsima; kako ju je samo zavidno gledala u crkvi Marta
plemenita Mautner! I doduše, sad je ona još na svadbenom puto¬
vanju i lukavki maloj zapravo je dobro došlo, da pokuctvo jos nije
bilo sasvim gotovo, bar je to sigurnije i na oduže vrijeme mogla na
to putovanje! No koliko ga je opet samo to stajalo. Izdatak se pa
treba uvijek pokrivati s nekim dobitkom, to je pravilo; ^ > tako.
gospodin je Šmuc skinuo naočari, stisnuo vjeđe i gledao u Vikiceve

samo na usku rešku, pa uzdahnuo:

_ Ali ja ću vam, nažalost, morati da zaračunam penale, go¬
spodin Vikić! Ja sam imao strašnih neprilika sa kćerkom, vi to i

sami znate, bila je kod vas! , T .

_ Ali gospodine direktore! — problijedio je Vikic. — Vi
znate, zašto nisam mogao svršiti pokućtvo! Da sam imao novaca,
da ste mi ga onda dali, vi se sjećate... no vi onda kao da to niste
čuli .. A uostalom, ja još imam da obavim samo neke malenkosti
i od novaca, koje sam dobio da vas isplatim, zadržao sam nešto,
tako da ću vam već sutra prekosutra predati sav namještaj. Ja vas
dakle molim, pravo reći, ja zbilja nisam nikad računao, kad sam pot¬
pisivao ugovor i stavku o tom penalu, da će do toga doci.. . A sa
sam vam ja isplatio sve, pa bi bilo lijepo i od vas ... nije i ta o,
gospodine doktore? — obratio se on opet za pomoć advokatu.

178

Đavo u advokatovu licu osmjehivao se spram gospodina
Smuca, rekao obazrivo:

— Pa ako je ikako moguće, gospodine direktore ... koliko
sam čuo, vi ste inače vrlo zadovoljni s izradbom . . .

Gospodin je Šmuc rastvorio kapke, piljio preda se metalnim
svojim zjenicama, pa izmijenio neki naročit pogled s advokatom*
Pred sobom je vidio i suze, opet suze u očima gospođe Vikić. No
to je bilo najmanje, upravo ništa ... Nešto drugo je na nj djelovalo,
odnekuda drugud došla promjena ... Taj advokat, s kojim je tu
sad izmijenio zbilja naročit pogled, bio je do nedavna, dok je još
odvjetnikovao u zajednici s jednim kompanjonom, njegov pravni za-
stupnik. I bilo je još kojekakovih neriješenih stvari, za koje je on
njega još mogao trebati; a sa druge strane, advokat mu je zapravo
prije dolaska Vikićevih saopćio, kako su ti kanili s njime radi ka¬
mata voditi proces, a on im to izbio iz glave . .. Trebalo se dakle
malo revanširati, podići pred Vikičevima njegov ugled, omogućiti
mu i veći honorar, a i sebe za sve eventualnosti pokazati pred Viki¬
ćevima u ljepšem svijetlu. I još je bio jedan razlog, pa ga je i izrekao
raširivši ruke kao veliki svećenik na oproštaj grijeha:

- No, samo vama za volju, gospodine doktore ... A vi ćete
mi, gospodin Vikić, učiniti tu protuuslugu, da samo malo popra¬
vite neke moje stvari. Jedan kredenc mi je, na primjer, nešto raskli¬
man. Pa ćemo onda, što se tiče penala, spužvom preko ... Prista¬
jete li?

Vikić se još malo kolebao, konačno je pristao. Prešlo se na
definitivno rješavanje stvari. Šmuc mu je potpisao priznanicu za
primljeni novac, naglasio, da je s time stvar s bankom raščišćena, i
što još preostaje, to je njihova privatna stvar. Vikićevi su se digli,
dignula se i ostala dvojica, Šmuc prišao gospođi Vikić, uzeo joj ruku,
rekao dobrohotno, slatko:

— No, nadam se, gospođo, da mi ne ćete zamjeriti radi
suza ... Šta ćete, i ja sam nekome odgovoran u banci, nije se moglo
drugačije! A sada je sve u redu, možete biti bez brige!

Ona ga je gledala, zacrvenjenih očiju, bez riječi. No šta joj
je došlo? Zar je zbilja i takav kraj svojih briga, muka i straha osje¬
tila za toliku sreću, da je mogla zaboraviti sve, što je prethodilo tom
kraju, ako je to uopće još bio kraj? Na stisak ruke odgovorila je
stiskom, huknula kao iz dubine duše:

12*

179

— Hvala vam!

Žrtva se još zahvalila za muku i nepravdu; međutim se, po
drugoj strani, nije baš imao razloga zahvaljivati njen muž. Pitao je
advokata za trošak, a iz nasmijana lica kao da je po prviput iščezao
smiješak. No i vratio se brzo; hiljada dinara, to nije mnogo, on će
biti zadovoljan s hiljadom dinara. A inače neka mu gospodin Vikić
oprosti, što će još čas ostati ovdje, jer ima sa Šmucom obaviti posao
radi jedne svoje druge stranke. A i imao je zbilja taj posao obaviti;
samo je taj, kad su već Vikićevi otišli, započeo s nasmijanom pri¬
mjedbom:

— No, vi ste odglumili uvrijeđenoga čovjeka, gospodine di¬
rektore! A meni ste sami priznali, da vam baš ne bi bio ugodan
proces ... Samo .. no da, da mene nije bilo, da su se Vikićevi na¬
mjerili na kojega drugoga advokata, mogli ste ipak danas imati s
njihove strane proces na vratu ... To, mislim, vrijedi bar hiljadu
dinara i od vas ...

Gospodin Šmuc je upravo nosio uhvaćen svoj plijen u gvo¬
zdeno gnjezdašce kase, zastao je i nasmijao se dubokim smijehom,
s rezonancom u trbuhu i u cijeloj sobi:

— Mislite? 1 nije li vam dosta već hiljada, koju ste primili...
za nekoliko koraka, za nekoliko riječi? No molim ... — izvukao je
iz snopića hiljadarku i pružao je advokatu — Banka Šmuc je uvijek
bila kavalirska spram svojih advokata, makar već formalno bivših...

U to su vrijeme Vikićevi bili već na ulici, te unatoč olak¬
šanja u duši, išli ipak pokunjeni, potišteni.

— Ne čini li ti se kad o svemu pravo promisliš * rekla je
žena, a sad istom kao da je o tome pravo promislila i ona da
između toga advokata i Smuca ima neki čudno prijateljski odnos?
Možda nam je baš zato advokat tvrdio, da tužba nema smisla ...?!
za sve ti je još uzeo hiljadarku.

Vikić se sam morao bojati da se bavi sličnim mislima; mračno,
zagušeno je promrsio:

,— Šta sam mogao, tražio je ... Sve je to jedna ista banda . . .

— Samo da te Šmuc ne prevari još i s tim penalom! Ti ćeš
mu popraviti i njegovo pokućtvo, a onda ...

Pognut, njen muž se trgnuo, usplamtio, ne mareći za blize
prolaznike:

180

— Da je on lopov, to znam! No neka samo pokuša još i to!
Ovim rukama ću ga zadaviti, to će mu biti moja „hvala 4 * ... Ja sam
se i danas jedva svladavao ... No ja ne vjerujem ...

On se požurio s dovršenjem i popravkom namještaja s tim
popravkom je imao mnogo više posla nego što je mislio ■ i pošao
je Šmucu u banku radi konačnog obračuna. Našao ga je povezane
glave, s licem poput razrezane crvene lubenice iz koje teče sok;
ubrus mu je na glavi bio još sasvim mokar, kaplje su padale na pi¬
saći stol. Boljela ga je glava, sve ga je, reče, boljelo, noćas je imao
napadaj apopleksije, jedva se dovukao u banku ... Ne može dakle
govoriti s Vikićem; neka taj ostavi račun i dođe koji dan kasnije.

Vikić je došao koji dan kasnije, no gospodina Smuca nije bilo
u banci. On je otišao na dopust... Kuda? Kada će doći? Nitko mu
u banci nije znao reći, ni tajnik Pintar. A kad ga je konačno, poslije
dvije nedjelje ipak našao, tajnik ga nije puštao k njemu; gospodin
direktor se jedva vratio, strašno je zaokupljen poslom!

No Vikić očito nije bio u raspoloženju da još dalje obija svete
pragove te banke. Stasita, čvrsta njegova figura došla je nekako
tek sada do izražaja, lice mu je gorjelo u čudnim crvenim mrljama
kao od groznice, pogledi iz krotkih, djetinjih očiju bili su kao bičevi.
Kao perce je teškom svojom šapom maknuo u kraj paučinastoga
Pintara, srnuo na vrata direktora Smuca, i pravo još ne pokucavši
našao se već unutra, paviknuo:

— Ovo je skandal, gospodine Šmuc! Ovo je skandal! Šta vi
mislite, da sam ja balavac, da ćete tako sa mnom postupati?

Direktor Šmuc je iznad kupa papira dignuo svoju tešku, ma¬
sivnu glavu, masivnu, oblu, loptatstu još uvijek, no ipak nekako
promijenjenu. Kobasice ispod nje kao da su se nešto stanjile, rumen
u licu postala nekako bljeđa, kao u stjenice kad više nije tako puna
krvi, i sav se on činio umorniji. Probumbarao je hrapavo, u po
glasa:

- Šta je skandal? I kakav je to nastup? Tko vas je pustio
ovamo?

— Tko me je pustio ovamo? — rasplamtio se stolar Vikić.

Tri nedjelje vas tražim i sad još, tko me je pustio? Valjda ću još
molbenicu morati pisati, da smijem do vas radi svoga prava? Ovo
me je pustilo, ovo me je dovelo! -— trgnuo je on iz svog džepa jedno

181

pismo, zgužvano ga bacio Šmucu na sto. - Još niste obračunali,
što ste meni dužni, a već me ukopavate u novi dug, zaračunali ste
penale!

Tromom kretnjom posegnuo je direktor Šmuc za pismom,
no pustio ga je da leži.

— No da, ja sam mislio, da će ići bez toga, imao sam najbolju
namjeru ... Ali... vremena su sve gora ... a uostalom, s tim vašim
pokućtvom doživjeli smo razočaranje ... Nehotice sam samo nogom
udario u psihu pa je pukla jedna daska ...

Stolar Vikić je stegnuo šake iza leđa, nagnuo se prsima i
glavom spram Smuca, bio kao gorući stup, koji će se srušiti na nj.

._, Sad to kažete! Jesam li ja kriv, da tanka daščica mora pući

pod vašom nožurinom? A mislite li, da sam ja tako glup, da ću vam
ne samo badava praviti novo pokućtvo, nego još i popravljati vaše
staro! To je prevara, najodvratnija, sramotna prevara! I zato čujte,
gospodin Šmuc! Ili ćete sad odmah brisati iz svojih knjiga taj pe¬
nale i platiti mi što još imam dobiti ili.. •

On se uspravio, trgnuo šake preda se, stiskao ih pred Šmucom,
tresao u zraku, tresao se i on sav. A blijedo-stjeničavo lice gospo¬
dina Smuca ispunilo se opet krvlju: sam se on teško digao iz na-
slanjača

_ Šta ili? Kakove su to prijetnje? Ja imam s vama potpisan
ugovor o penalu, i mogao sam vam stotinu puta usmeno reći, da se
toga penala odričem, i stotinu i prviput da ga ipak tražim po zakonu!

I ako sam to učinio, imao sam razloga! Razlog — dodao je on mir¬
nije, sasvim nekim umornim, utonulim glasom, a i sam je, nastavivši
još, tonuo natrag u naslanjao, — takav razlog, gospodine Vikiću, o

kojemu je najbolje da me i ne pitate!

On je sklopio na prsima ruke, zatisnuo oči doista sasvim;
nabubrele vjeđe ispupčile su mu se kao ljubičasto crvenim prugama
išarane mahune graha. I nešto kao uzdah se čulo iz njega; na lo¬
komotivi kao da se zbilja nešto poremetilo, pipci su šuštali i kad
nisu trebali...

Zapravo, napadaj apopleksije, koji se gospodinu Šmucu do¬
godio nedavno, nije bio bez većega razloga: tada je on već znao,
upravo doznao, na čemu se temeljila pred koji dan tek legalno za¬
pečaćena krasna partija za njegovu Lilči: njen muž, vrlo još mlad,
a ipak već glavni blagajnik jednoga velikoga inostranoga poduzeća.

182

bio je raskrinkan kao težak pronevjeritelj, doma i u inostranstvu,
pogotovu u ovome ... I od Lilči, kojoj se muž na bračnom putova¬
nju o tome povjerio, došlo je očajno pismo: i tu je, opet, bio razlog
nagloga odlaska gospodina Šmuca; tek što je kod kuće nekako
izravnao stvar, morao je u inostranstvo, da je izravna i tamo. Sve
i svojim novcem, i to ga je -— ah, samo radi Lilči, samo radi nje!
— stajalo toliko, da je od toga požutjelo njegovo lice, stanjilo se
salo, postao umoran glas, pretvorio mu se taj i u uzdah ... U uzdah,
jer doista, samo to, da je tolik gubitak, skrivljen od onoga magarca
zeta, trebalo smanjiti makar i najmanjim iznosom, bio je onaj krupni
razlog, na koji je sad mislio gospodin Šmuc, kad je sa stolarom Vi-
kićem govorio o njegovu uračunatom penalu; inače, zar bi on to
doista od njega tražio? Možda bi, sve mu je dosad tako slavno
uspjelo s tim naivnim neupućenim Vikićem. Na njegova advokata
se više nije imao obazirati, toga je već imao za se, a u najgorem slu¬
čaju moglo se postići bar nešto drugo.. . No o tome je još šutio,
sklopio je na prsima ruke, zatisnuo oči; bolestan, slomljen, umoran.
Zapravo i mačka, koja tobože spava . .

Vikić međutim nije ovaj put imao ni najmanje sličnosti s
mišem. On nije znao tajne gospodina Šmuca, a i da je znao, sigurno
to kod njega ne bi ništa promijenilo . .. Lupio je svom snagom
šakom po stolu, da se od toga trgnula glava gospodina Šmuca kao
kugla na nekoj tankoj peteljci, oči se usplahirile kao metalno sjajni
kukčići zbunjeni u svojim skrovištima. I zagrajao je iz svega glasa:

— Mene se ništa ne tiču vaši razlozi! Vi ih možete imati sto¬
tinu i niti jedan nije po zakonu! I šta se još vi pozivate na zakon?
Izigrali ste ga, popljuvali, a on je napravljen zapravo samo za vas,
velike, protiv nas malih! Znam ja, niste vi jedini, ali ste jedan od
najgorih! Pijavica, lopov, s kojim ću ja ... s kojim ću ja ... jest,
pa makar se štagod desilo, meni je već sve svejedno! Do grla mi je
dosta! Ali prije nego ja propadnem, ja ću vas... Meni ste se prije¬
tili uništenjem, ali ja ću vas uništiti... ovim rukama, da više nikomu
ne pijete krv .. . jeste li razumjeli...? Ovima ... kad već nema
drugog suda protiv vas, druge kazne, sve kad vam je dopušteno,
najpodlije uništavanje nas, siromaha ... koji smo vam, luđaci, rekli
još i hvala!

Mekana, podatna žrtva s naivnim, gotovo djetinjim očima,
prepustila se, zanijela se u svom očaju samo sa svojom dotle prita-

183

jivanom, neiskorišćenom tjelesnom snagom. On je od vike gubio
glas, lupao po stolu, da su po njemu poskakivale teške knjige kao
ogromni, plosni skakavci, gurao ruke Šmucu spram vrata, svaki čas
blizu, da taj vrat stisne, stegne kao kliještima.

Gospodin Šmuc je ustao, uzmicao pred njim, tako zaprepašten,
da mu je krivo, zlatno zubalo cvokotalo, škrebetalo kao zarđali

zupd nenamazane, stare mašine.

_ p a vi ste lud! Dobro, ja vam nuđam nagodbu! Brisat ću

penale, a ni vi više nemate od mene što tražiti ♦ ♦ ♦ ' To je bila nje¬

gova zadnja tajna misao, koju je pri zaračunavanju penala imao na
umu za najgori slučaj. — Jeste li za to ...? Ni to ne ćete? No
onda. .. — U taj tren bio je već Vikića dotjerao na kraj sobe, baš
do teške gvozdene kase. Zakrljuštio je očima spram vrata, a ta su
se upravo otvorila, na njima se javio Pintar, a i drugi činovnici
' Pintar! ’ kriknuo je, da je nadglasao i sama Vikića, a usta su
mu se razvalila kao žabi, tako široko, da mu je ispalo, na pod
tresnulo zlatno zubalo. — Dozovite policiju, telefonirajte...!

I sam se izmaknuo Vikiću, kojega su nezadrživa, neukrotiva
u njegovu bijesu, opkolili činovnici. Pa ne mareći za njegovo zubalo,
na koje je upravo Vikić stao i zdrobio ga svojim teškim stopalom,
pohitao je sam spram pisaćega stola, do telefona.

— Molim brzo, brzo, ovamo jednoga stražara! — No što?
Ima li to smisla? Jedne novine, one u kojima je on imao akcije, do¬
duše nisu htjele da iznose ništa protiv njega, no ne mogu li sad koje
druge, ako stvar dođe zbilja do policije? I sve to u vrijeme, kad je
jedva prikrio i onaj familijarni skandal! Naglo je spustio slušalicu,
zatvorio telefon, usmjelio se prići bliže raspomamljenom, još raspo¬
mamljenom Vikiću. — Slušajte, smirite se, do đavola! Ja bih od
vas mogao tražiti odštetu za zgaženo zlatno zubalo! No neka vas
voda nosi! Još jednom vam nuđamt brisat ću vam penale, dat ću
vam, prokletstvo, još i hiljadu dinara za popravak moga pokućtva...
Evo, i sve to možemo svršiti odmah!

Stolar Vikić se upravo oslobodio ruku, koje su ga sa sviju
strana sapinjale poput krakova polipa. Ustobočio se usopljen,
kuštrav, mahnit ispred Smuca, zurio čas u njega, kao da ga ne ra¬
zumije, onda kriknuo, upravo zarežao:

— Pa dajte, i to odmah, odmah, da vas nikada više ne trebam
vidjeti!

184

Na znak gospodina direktora poplava činovnika otekla je
lagano iz sobe. Zadnji, tajnik Pintar, koji je još prije kao kobac
ukebao i digao zlatno zubalo gospodina šefa, metnuvši ga na sto,
a sada, sa crvenim nitima u paučini svog lica, povučenima valjda
od Vikićevih nokata, pošao u svoju sobu da radi obračuna donese
potrebne akte i knjige. I donio ih je i sve se riješilo brzo, gotovo u
grobnoj tišini; u grobnoj tišini bar, bez pozdrava, otišao je stolar
Vikić.

Gospodin direktor Šmuc ostao je u svom kožnatom naslanjaču
sam. Oduhivao je teške dahove od doživljenog uzbuđenja, zapalio
havanu, oduhivao i teške, guste dimove. U maglu se zavila crvena,
sad opet vrlo crvena svjetiljka lokomotive, koja je, neizbačena još
iz tračnica, gazila sve što je nailazila pod sobom. Jezikom je nešto
mljeo po praznim ustima, hobotnica kao da je to nešto tražila, o
šta bi se prilijepila jednim svojim krakom; hobotnica, ljudska ho¬
botnica ne u plamenu pod morem, nego u kožnom naslanjaču jedne
bankarske direktorske sobe.

185

ALIJA NAMETAK

KRIK

O vako je isto vrijeme bilo i kad se Fatima udala. Upravo šipci
počeli cvasti Stara Zulejha sve to prebire u pameti.

Izišla ona noću na dvorište, a Fatima s njim razgovara. Ona
je u dvorištu, a on pred vratima, na ulici, pa je samo može nazreti
kroz pukotinu između dviju dasaka. Ponoć legla na kamen. Šipci
rascvali i miris treperi po dvorištu, pa smućuje mlada srca.

On šapće. Na dušak. Trepere riječi i slijevaju se Fatimi u
njedra, škaklju je po vratu, po bedrima i ona klonjiva. Glavinja.
Sad će posrnuti. Čvrsto se drži za mandal od vrata. A pjesma ne
prestaje s njegovih usta.

Zove je. Evo sad odmah da pođe s njim. Samo da otvori
vrata, pa s njim ispod ruke i čim prijeđu preko vode, već su kod
njega. A tamo je sve raširenih ruku čeka.

Stara Zulejha sluša, kako on šapće njenoj kćeri, i vidi nju,
kako dršće kao list trepetljike. Osjeća ona vonj zapaljene mladosti
i zadah teškog znoja, što ga ta mladost nagoni, da provre ispod
pazuha i poteče niz tijelo, pa da skvasi pas i bedra.

Izlomljena brda, a na njima nebo razapeto kao šator na koči-
ćima. Neko kao da hoda gore po tom šatoru, pa ga probada kopljem
i kaplju zrna bisera i zlata i koralja.

Klonjiva Fata. Već diže ruku da otvori vrata, a Zulejha
prilazi.

Fato, kćeri, zar bez majčina blagoslova?

On se postidio i odmakao od vrata, a onda slobodno prišao:
— Majko draga, ja je volim, — prošapta on. — Volim je,
tako mi Boga, i ja ti ne znam više ništa reći. Čuvat ću je kao oči u
glavi. Dlaka joj s glave manjkati ne će. Daj mi je.

Dugo ona mislila i borila se. Da li da mu je da. Jedinica joj je.
Ali to ne bi smetalo ništa, da ona nije bolesna i malokrvna, pa
mora svaki čas ići liječniku, da joj udara injekcije. Pa gdje je ona

186

sada za udaju? Govori to ona njima dvoma, ali njima mladost ne
da da slušaju, nego mole i zaklinju.

— Dijete, sretno ti bilo. Čuvaj se i liječi se, — prošaptala
ona. Fata se sagnula i poljubila joj ruku.

Ona im otvorila vrata i gledala za njima, kako ih nestaje preko
mosta.

Davno je njih već nestalo iz vida, a ona gledala za njihovim
tragom. Eto, rodila sam je, mislila ona, pa me ostavlja. Mora, krv
to traži, I ova noć puna tihog milovanja.

Sok soči iz obrezanih mladica, kaplje po dvorištu kao neka
ljepljiva rosa. Šipci rascvali, pa miris kipi iz crvena cvata, koji je
osuo čitavo dvorište, a zvijezda kao da je nestalo, pa se čine kao
sitan biser, kad se na svadbi prekine gužva na mladinu vratu.

Boji se ona za svoju kćer, jer je slabašna kao dim iz cigarete
i samo jedan pokret rukom, pa ga nema. A taj zamah rukom kao da
je došao sad.

Pa da. Mlado je oboje. Sva ona strast, što je godinama zbijali
u sebi naslućujući jedno drugo kroz raspuknutu dasku na vratima,
provalit će noćas snagom oluje i ne će pitati, da li je Fata zdrava
ili bolesna, da li prima injekcije svaki tjedan ili ne. Ona će tražiti
zadovoljenje i utišanje. A oni ne će štedjeti ni mladost ni zdravlje.

Bojala se ona nepoznatoga, što je budućnost krila, i kad bi
mogla, vratila bi Fatu ispred vrata novoga doma, ali već je kasno.
Tamo već piru ju.

Nije se dalo tomu pomoći kao ni Fatinoj bolesti. Nije ona ni
raspremala bračne postelje. Kako je bio prostrt dušek prve bračne
večeri, nije više ni raspreman. Dok je mladoženja bio u džamiji pri
molitvi za sretan brak i porod, prostirale djevojke u ložnici dušek i
po njemu svilene čaršafe, a onda donijele zdrava dječačića, koji
se povaljao i proskakao po postelji. Sve je željelo, da brak bude
plodan zdravim dječacima.

Fata stajala uvrh sobe pod tankim burundžukom i sva krv joj
se zalila u lice, dok su djevojke tapšale rukama i smijale se dječaku,
koji se u postelji valjao.

A kad je on došao iz džamije i darovao dječaka, razišle se
djevojke, da svu noć ne zaspu, i da predršću sklupčane u dušecima.

187

sa rukama među koljenima i suzama, koje bockaju kapke, a ne mogu
da poteku niz lice i olakšaju bol.

Skinuo joj burundžuk s lica i poveo je — — —

Ujutro je ona rekla:

— Ja ne žalim, što ne ću više ustati s ove postelje. —

Dvije je godine lebdila između života i smrti. Vazda borba
s bolju, vazda injekcije. Lice došlo kao bijela ruža, tijela skoro ne¬
stalo, pa ispod pokrivača vide se samo dva živa oka i dvije crne
guste pletenice. Činilo se, kao da ju je kosa svu ispijala i svu životnu
snagu kupila u se.

Sok je kapao iz obrezane loze kao ljepljiva rosa i šipak je
mirisao strasnim mirisima, kad su opazili, da ne diše.

Licem su je okrenuli prema jugu. (Tamo je Ćaba). Pokrili je
bijelom plahtom i Kur-an joj stavili na prsa. Pri svemu Zulejha
pomagala. Bez ijedne suze. Bez i jednog grča na licu. Bez boli.

Ponoć prošla. Sve se smirilo.

— Ispecite kahvu, — zapovjedila ona.

— Kako ćemo, zaboga, — govorila svekrva Fatina.

— Ta, ne valja kod mrtvaca piti kahvu. Kahva je za veselje,
nije za žalost. — I starici potekle ćurkom suze.

-— Kakova žalost? Rašta? Bog dao, Bog i uzeo. Kao da nisi
nikad na Mevludu čula, kako uče: da je iko na svijetu ostao, Mu¬
hamed bi zavijeka car bio? Pa zar ja mogu s Bogom ratovati? A ne,
prijo draga. Kakova mi je korist od plača? Plačem se ne može
vratiti u život.

— Zaboga, kako možeš? Kako joj pamet ne frci? — sašapta-
vale se žene.

A ona prebacila nogu preko noge, zapalila lulu na dugom
čibuku, pa ispijala kahvu za kahvom.

Jutro je zateklo bez suze, pa je tako zatekao i muž joj, koji nije
znao za smrt Fatinu. Došao on zetu da se propita za zdravlje kćeri
i kazali mu, da je sinoć sova sletjela nad njihovom kućom.

Starcu brada zaigrala, smrežgala se, pa suze potekle tiho kao
ljetna kiša po suhim poljima. Tiho je starac plakao, a suza je suzu
gonila.

Došla Zulejha nada nj.

188

— Blago nama! Imat ćemo kod Boga zagovornika. Ne plači.
Mi smo sretni. Bog dao, Bog i uzeo.

Šuti ženo, ne pričaj mnogo.

Ima ženu, ali kao da je i nema. Nikada je nije ni volio. Do¬
veli su mu je, jer su htjeli, da ne izumre rod Prača, i jer je ona isto
tako od starog plemena, kao što je i njegovo. Otac mu je doveo,
a da ga nije ni pitao. „Evo ti je, pa da te vidim* 1 , rekao mu, kad
ju je doveo iz nekog drugog mjesta.

Osjetio se on užasno osamljenim. Nigdje nikoga. I u prvi mah
mu bi najteže, što je zadnji od svoga plemena. I gdje će baš da na
njemu nestane toga roda, kojemu djeca nisu umirala na dušecima
nego u kršu izdisala u borbi s krstom. I eto, i on pamti kad je njih
u kući bilo petnaest pušaka, a toliko i žena, a sada je on zadnji. To
je njega najviše peklo. Rodile mu se u braku tri kćeri i dvije rano
umrle. On ni ovu treću nije sprva volio. Tek kad mu se u brata
rodio sin Smail, on se ponadao, da će se opet razgranati stari rod.
Zavolio istom kćer, jer sad mu više nije potrebno muško. Tu je
njegov bratić.

Nije on vidio u ženskom čovjeka, kao što nisu ni njegovi prije
njega vidjeli. Muško kuću kući, žensko je raskućuje. Žensko je roba
na prodaju. Žena je u očinskoj kući kao gost, a njezin je dom, kamo
se uda.

Tako je i on mislio, ali zavolio kćer, kad je vidio, da je jedina,
a on i žena mu kao dva grumena zemlje. Zavolio ju je, jer je osjetio,
da je i ona čovjek, da je i ona dio njega samoga, da nije roba na
prodaju i da je njegov dom i njezin dom, a otkako ga je ostavila,
da je taj dom pust. Pa i kad su mu pomrli brat i bratić, kad je vidio,
da nema više nikoga od njegova plemena, koji bi mu mrtvu oči
zaklopio, ni onda mu nije ljubav utihnula prema kćeri.

I sad svega toga nema. Sve je pusto. Pa da ova njegova žena
znade barem zaplakati. Da napuni kuću plačem, kad već pjesma
umuknu. Makar taj plač odjekivao u praznoj kućetini kao sovin
huk, samo nek je glas ljudski.

Ali ona kao da je izbrisala u sebi sve ljudsko, tješi i njega i
sebe uvijek jednako: Da je iko na svijetu ostao, Muhamed bi zavi¬
jeka car bio. Zar se može s Bogom ratovati? Plačem se ne može
niko oživjeti.

189

Tri godine on sluša te iste riječi, sluša, kako se ona guši u
tim riječima, guši se u rijeci, kojoj je sama korito izdubla, osjeća,
da ona doživljava neki prevrat u duši. On to vidi i po tome, što
ona to govori i kad je zapita, šta je ručku, i kad se sjeti Fate, pa
uzdahne.

Govori ona tako i odbija neznane valove, koji joj navaljuju
na dušu i hoće da je potope. A nešto na dnu duše bori se i hoće da
ispliva, hoće da dođe do riječi, da sve zanijemi pred njim.

Tri vrela ljeta i tri mutne zime bile u nje mutne oči, tajinstvene,
ali na jeziku bio samo Bog, bila utjeha, koja je razdraživala. Pod
tvrdim ledom u duši kipjelo i led cikao, da se raskida.

I opet su procvali šipci po dvorištima, a sok iz obrezanih vo¬
ćaka kapao kao smola i lijepio se ispod odrina.

Sašaptavali su se momci i djevojke na vratima ili su šetali
ulicom. Zulejha ih je gledala sa svoga prozora. Zagrljeni su oni i
pričaju uvijek iste ljubavne laži, a tijela im mirišu i mladošću i
proljećem.

Isti mjesec, iste biserne zvijezde, isti mir u njenoj duši.

Pa ipak osjeća ona, da to sve nije tako. Osjeća ona, da je
izgubila kćer. Osjeća, da je samu sebe zaglušivala već tri godine sa
„Bog dao ..Buni se nešto u njoj protiv Boga, „koji je uzeo".
Gubi se njen mir, duševna ravnoteža.

-—' Zašto, zašto si mi je. Bože, uzeo? Ta, ti si mogao i bez
toga. Ili zašto si mi je onda ikako davao? Zašto si mi dao devet
trudnih mjeseci i devetnaest još težih godina brige nad njom, pa mi
je onda uzeo? Ti je nisi, Bože, nosio devet mjeseci pod srcem. Ja
sam je nosila i vidjela je još, dok je bila u mojoj utrobi kolik mali
prst, kad nisam ništa mogla s mirom pojesti, a da ne povratim, ja
sam tada patila, ali sam je i voljela, čudno i više nego kad sam
je rodila i riješila se onih ružnih mrlja s lica. Voljela sam je i čekala
čas, kad ću ugledati njenu crnu kosu, jer ja sam znala, da će njena
kosa biti crna i oči velike. Ti nisi osjećao grčeve i bolove, dok se
ona rađala, pa s kakovim si mi je pravom oduzeo nakon devenaest
godina besanice i straha i drhtanja nad njom, nakon onih dviju
godina njezina braka, kad nisam znala, na kojem sam dijelu zemlje
(a ipak sam prisilila srce, da se umrtvi i da bude puno samo Tebe
i Tvoga Imena)? Čemu sve to?

Opet se sabrala — došlo joj je svijetlo. Zadnji put.

190

— Vraćam Ti se, o Gospode, vraćam se i oprosti mi. Pa da.
Ti si svemogući, sveznajući. Ti, koji vidiš u crnoj noći crna mrava
na crnu kamenu i čuješ njegov bahat, Ti znaš šta radiš. Bože,
oprosti mi i prosvijetli moj um.

A dolje na ulici šapat je drhtao iz mladih prsa i kadio joj
prozor. Lomilo se u njoj. Osjetila je, da je dugo zatomljivala bol
i da taj bol sada najednom provire kao vulkan sa strašnom erup¬
cijom, koja nosi sve, što pred sobom nalazi. Pa i Boga i čvrste,
nepokolebive vjere, kad se pred tom vrelom lavom nalaze, nestaje
i nastaje praznina, koje se boji i sam čovjek i okolina.

Samo vrele suze kaplju na srce.

Došao on nad Zulejhu. Ona je bez pokreta gledala u nj
velikim, raširenim očima.

191

NAP OMENE

Tekst uvrštenih pripovijetki ostao je potpuno nepromijenjen, izuzevši
neke očite gramatičke pogreške, i neke nepravilnosti u interpunkciji, koje su
popravljene. Ali ni tu se nije moglo postupati sasvim dosljedno, naročito ondje,
gdje se gramatičke osebitosti vraćaju redovno, te bi mogle značiti autorovo
hotimično približavanje živom jeziku. Tako je ostavljeno „sjediti, letiti" iako bi
bilo pravilno: „sjedjeti, letjeti", jer u govorenom jeziku velika većina čak i govori
onako. A što se tiče interpunkcije, ona je ovisna donekle i o ličnom ritmu piščeva
stila, pa se stoga ne mogu izbjeći manji kompromisi ondje, gdje se čini, da apso¬
lutna pravilnost ne bi igrala nikakve bitne uloge.

Izbor pisaca i njihovih radova bio je neobično oteščan točno određenim
vanjskim opsegom knjige. Ako se uzme u obzir, da ovo nije samo zbirka ugodnih
pripovijetki za čitanje, nego da je knjizi svrha, da predstavi naše najbolje pripo¬
vjedače u njihovoj posebnoj fizionomiji, onda će se lako uvidjeti, da šesnaest
pripovjedača na jedanaest štampanih araka, zaista nije premalo. Da se i toliko
omogući, trebalo je praviti kompromise i u užem izboru između dužih i kraćih
radova istoga pisca. Ali je uvijek i ona pripovijetka, koja je konačno uvrštena,
imala isto tako dobrih razloga za sebe, te nije nipošto snizila umjetničke razine
cjeline. Tako je n. pr. u dvije antologije, koje već postoje, uvršteno Matoševo
„Poštenje", dok je u ovu ušla mnogo kraća pripovijetka „Kip domovine". O
njoj je opširnije govora u uvodu; onomu, što je tamo kazano, treba dodati još i
to, da Matoš uopće nije prvenstveno pripovjedač, a još manje pripovjedač duga
daha, i da njegova lirika najbolje pokazuje, kolika je snaga i ljepota njegove
misli, baš kada je najlapidarniji. Osim toga čitava je knjiga ,,Iverje“ danas vrlo
malo poznata, dok je „Poštenje" već dovoljno popularizirano dvjema antologi¬
jama (Ogrizović-Esih, Dayre). Kod Šimunovića nema drugog izlaza nego da
se odabere „Kukavica", jer je inače prekrasnu „Srnu" autor pokvario neuvjer¬
ljivim svršetkom, dok je „Kukavica" od kraja do kraja uravnotežena, izjednačena
i pripovijedački sugestivna. Kod Brlić-Mažuranićkinih „Priča iz davnine" svakako
je kratkoća u prilog „Šumi Striborovoj", jer bi inače mogla doći u obzir i ona
„Kako je Potjeh tražio istinu" kao inspiracijom neobično originalna. Ali opet
tko da se odrekne Malika Tintilinića i Domaćih, koji će, kako se čini, ostati
najizrazitija i najpopularnija kreacija svoje autorice, apsolutno kongenijalna na¬
rodnoj priči. Kod Nazorovih priča bila je prvotno odabrana „Boginja", ali je radi
opsega morala biti zamijenjena „Anđelom u zvoniku". Prva je novelistički kud i
kamo razrađenija, a sadržajno naročito karakteristična. Ali obje nesumnjivo jedna¬
kom snagom prikazuju karakterističnu osebinu Nazorova pjesničkog stvaranja:
mitotvornost. U tom je čistija, nenačetija, imaginativno neodoljivo naivnija „Anđeo
u zvoniku", koja iz pukih udaraca zvona stvara čarobnu sliku anđela i čitav
jedan svijet Dobrote, Poretka, Harmonije, Poezije. Ali „Boginja" razvija u drugom
smislu na divan način kreativnu moć fantazije pjesnikove: ona manifestaciju vidne
ljepote u živoj ženi pretvara u daleki vizionarski mit, i u nj sažima veliku i du¬
boku prekretnicu ljudskog života. Kako se u „Anđelu u zvoniku" očituje Nazo¬
rova vjera u Dobro, njegova blizina kršćanstvu i religioznoj koncepciji svijeta,
tako se u „Boginji" manifestira drugi pol te religioznosti, pogansko hedonistički
panteizam, oplemenjen estetskim osjećajem. A ovaj je, mislim, premoćnija strana
Nazorova duha, iako je ona prva uzvišenija. Pripovjedački i idejno, optimistička
je pointa „Anđela u zvoniku" kao prolog čitave Nazorove poezije neobično sretna
i perspektivno duboka. Ali razočaranje u „Boginji“ bliže je životu, pripovjedački
efektnije, a stvarno oštrije: kao sve što je tragično, ono jače zadovoljava naš
duh, postavljen vječito pred kobnu „katharsis ton aistheseon" antikne dramatike.

13 Moderni hrvatski pripovjedači

193

. Veliki arad“ također figurira u jednoj od spomenutih antologija (Dayre)
kao” reprezentativna pripovijetka Nehajevljeva. U uvodu ove knjige imao sam
prilike govoriti o odnosu Nehajevljevih pripovijetki te vrsti prema njegovu ve¬
likom romanu. Ali iako su one samo iverje velikog djela, u njima je, Pj aktlcao
aovoreći, kao neka minijatura ili abrevijatura njegova, i stoga mogu da dadu
približno pojam o stvarnim problemima, koje ono obrađuje. A naročito nama,
bivšim bečkim đacima, ta je pripovijetka mila ne samo stoga, sto možemo
autora točno slijediti od mjesta do mjesta, nego i zato što vrlo dobro znamo,
koliko je istinit tip čovjeka, kojega je prikazao i atmosfere, koja je danas vec
historijska. Ali osim pitanja opsega imao sam, mislim, i krupnijih razloga, kada
sam odabrao „Onog žutokosog". Te sam razloge nastojao

Za Budaka je nesumnjivo reprezentativna i pripovijetka „Čiji je Velebit , koju
je uvrstio g. Dayre u svoju antologiju. Ali meni se ona činila prekratka za sve
ono, što je Budak umio da unese u svoj pripovjedački rad. Njezina je pointa
neobično jaka, ali je stvarno manje iscrpna, a naročito bih se teško odrekao one
prekrasne intimnosti s prirodom, koja dolazi jedinstveno do izražaja u „Vuku
Šeponji", krijući u sebi divnu prirodnu bistrinu i naivnost kakve legende o sv.
Franji. — Naročito mi je žao, što sam morao uvrstiti Kolarovu „Šljivu umjesto
Političke večere", koju sam bio odabrao i koju i sam pisac smatra svojom naj-
boljom pripovijetkom. Tim nipošto nije kazano, da „Šljiva" nije reprezentativna,
naprotiv, ona pokazuje sve osebine piščeve duhovitosti, njegova specifičnog hu¬
mora i njegove pripovjedačke vještine, samo što je „Politička večera noveli-
stički zaokruženija, punija i zaobljenija, što je manje burleskna a više realistična
u svojoj radnji. Ali i uz najbolje nastojanje nije bilo moguće, da se nađe toliko
prostora, to više što su nekoji pisci već i tako bili svedeni na najmanji opseg. —
O problemu izbora Krležinih i Cesarčevih pripovijetki već je bilo govora u
uvodu; htio bih samo još napomenuti, da je „Baraka pet be“ uvrštena u obje
navedene antologije pa držim, da je zgodno istaknuti, kako se sve tri ove
antologije mogu zgodno međusobno popunjati, kad već nije moguće, da se pot¬
puno slobodno i u punom opsegu donese sve u jednoj.

Prema svemu ovome vidi se, s koliko se pažnje i promišljanja postupalo
kod uvrštavanja svakog pojedinog djela; ne treba ni kazati, da to isto vrijedi i
za izbor pisaca. Kako je čitav zbornik rađen u perspektivi historijskoj, i ovdje su
se uzimale u obzir gotove ličnosti i definitivne vrednote s uvjerenjem, da mlađi
živi pisci još uvijek svojom definitivnom formom pripadaju budućnosti, i da će
za njih biti mjesta u narednoj seriji antologijskog zbornika, na koju ne će trebati
čekati stotinu godina. Napokon treba da napomenem, da je, kako je poznato,
g. Ivo Andrić uskratio privolu za štampanje svoje lirike u ovom zborniku, pa
sam prema tome morao odustati, iako sa žaljenjem, od uvrštavanja njegova rada
u ovu antologiju pripovjedača.

Svi su radovi poredani po kronologiji pisaca t. j. po godini njihova
rođenja. Jedini je izuzetak učinjen kod Matoševa „Kipa domovine", koji je iz
sadržajnih razloga došao na prvo mjesto, kao neki prolog ovom izboru. Inače
bi red bio ovaj: Velikanović (1869.), Livadić (1871.), Matoš (1873.) itd. To je
donekle i kronološki opravdano time, što je sama Matoševa pripovijetka od svih
u ovoj knjizi faktično postanjem najstarija, jer je štampana u beogradskom
„Delu" već g. 1895.

Za bibliografiju vrijedi u glavnom ono, što je rečeno u antologiji
lirike ovog izdanja. Iz praktičnih razloga dodao sam kratku biografiju pojedinih
pisaca. Ma koliko se inače bunili pisci, da ništa ne znači znati, je li tko bio
profesor ili liječnik ili je tucao kamen, ipak je sve to važno za unutarnji sinhro-
nizam događaja u životu jedne književnosti i jednog naroda; za konstelaciju vre¬
mena i specifičnu atmosferu, koja dolazi do izražaja u piščevim djelima. Kod
bibliografije redovno nisam navodio starije radove, koji su bibliografijski iscrpno
navedeni kod Prohaske ili kod Ogrizović-'Esiha, jer ih nisam sve mogao pro¬
vjeriti, a i jer mi se taj dvostruki posao čini prilično suvišan s obzirom na prak¬

194

tičnu svrhu ove knjige. Navodio sam u načelu časopise i knjige koji su lakše
pristupni i u kojima je izneseno ono, što se može smatrati bilo u kojem pogledu
hitnijim i definitivnijim. Tko zna, kako je bibliografija kod nas slabo obrađena,
razumjet će, da ni ovo još uvijek nije moglo biti izvršeno onako, kako bi čovjek
želio. Tako sam n. pr. konstatovao, da u godišnjem kazalu jednog od predvodnih
naših književnih listova uopće nema navedenih članaka iz čitavog jednog broja;
a takvi nedostaci, čini se, uopće nisu rijetki. Moj bi ideal bio, da uz ovakav
antologijski izbor dodam radije kratku analizu romana odn. većih pripovjedačkih
djela dotičnih pisaca, jer takva djela nikada ne će ući u antologiju, a ipak je
potrebno voditi računa o njima, kad hoćemo da čitalac uoči značenje piščevo.
Kod bibliografije bio bih zato, da se uvrsti još manje radova, ali da se kod
svakoga navede, šta je u njemu bitno važno. Ali to nije bilo u osnovi ovog zbor¬
nika, a zasada ne bi bilo tako lako ni provedivo. Naiđe li ovo izdanje djela na
razumijevanje, moći će se iskustvo iskoristiti u budućnosti. Ma koliko savjesno
i temeljito čovjek radio, novi pogledi niču Još i u posljednji čas: oni će dati po¬
bude za dalju korisnu izgradnju.

Lj. M.

13*

195

BIBLIOGRAFIJSKE BILJEŠKE

A. OPĆI RADOVI

Knjige: M. Marjanović, Iza Šenoe, četvrt vijeka hrvatske književnosti,
Zadar 1907. — isti, Savreraena Hrvatska, izd. Srpske Knjiž. Zadruge, Beograd
1?^* tT" Dragutin Prohaska, Pregled savremene hrvatsko-srpske književnosti,
Mat. Hrv., Z. 1921. (kao kratica: Proh.). — Ogrizovićevi Hrvatski pripovjedači,
4. ttdanje, priredio dr. Ivan Esih, Z. 1926. (kratica: O.-E.). — Ljubomir Mara-
ković, Novi pripovjedači, izd. Dr Sv. Jeron., Z. 1929. kratica: N. P.) — Jean
Dayre, Anthologie des conteurs croates modernes, Mat. Hrv., Z. 1933. (kratica:
Dayre).

Osim toga obrađeni su pojedini pisci (osim Budaka, Kolara i Nametka)
u Stanojevićevoj Narodnoj enciklopediji, a Budakova biografija rađena je po
zborniku Znameniti Hrvati.

Iz časopisa i periodskih publikacija: Savremenik 1907., 396: Vla¬
dimir Lunaček, Dva književna pokreta; 1910., 342: M. Marjanović, Nova knji¬
ževnost; 1911., 230: M. Marjanović, Artizam i realizam; A. G. Matoš, „Realizam

i artizam 1911., 356.; 1923., 505: VI. Lunaček, Bilanca hrvatske moderne. *—
Hrvatska Prosvjeta 1916.—1918.: Lj. Maraković, Ljudi naših dana, esej o sa-
vremenom hrvatskom romanu (započet 1916., 205, nastavlja se još u dva godišta:
1917., 81 i 1918., 49). -—» Hrvatska Revija, 1929., 441: Nehajev M., Južnjaci u
hrvatskoj novelistici; 1970., 102: Bognar Josip, Subjektivizam u modernoj knji¬
ževnosti. — Hrvatsko Kolo 1927., 341: Lj. Maraković, Iza ekspresionizma, po¬
kušaj bilance; 1928., 182: isti, Seljačka književnost; 1930., 122: isti, Moderni
objektivizam; 1931., 311: Moderna biografija i biografijski roman; 1931., 216:
Stanislav Šimić, Gledanje u stvarnost; 1933., 134: Luka Perković, Vrijeme u
književnosti. - Selo i grad I. knj. 192879., 66: Josip Zidarić, Selo u hrvatskoj
književnosti. — Književnik: 1929., 166: J. Bogner, Od ekspresionizma do nad-
realizma; 1930., 114: Polemike oko hrvatske Moderne, 159: Hrvatska Moderna,
343: Počeci ekspresionizma u hrvatskoj književnosti; 1931., 37: Mladen Iveković,
Savremena hrvatska proza; 110: V. Masleša, Problem naše književne građe. —
15 dana 1933., 353: Esih, Ciklusi romana kao nova književna vrsta 353.

ii j . U / i ) i bli T 0 T grafiji P°i edinih P isa ca navedena su književna društva kao na-
admci (M. H. Matica Hrvatska, D. H .K. -— Društvo Hrvatskih Književ¬
nika) stoga, što to ima svoje historijsko značenje; inače nisu navedeni naklad¬
nici, jer to za naše prilike nije potrebno.

B. O POJEDINIM PISCIMA

VELIKANOVIĆ ISO, rođen 1869. u šidu, studirao u Beču filozofiju i medicinu,
ali napustio studije i bavi se samo novinarskim i književnim radom, najprije u
Mitrovici, a od 1914. u Zagrebu. Pored pripovijetki pisao je isprva i komedije.
Usim toga neobično mu je obilat prevodilački rad iz većine svjetskih jezika.
Preveo je mnoga klasična djela iz evropskih književnosti, razvivši neobično
bogatstvo i istančanost jezika.

^ Srijemske priče (Savremeni hrvatski

Pisci 34), D. H. K., Z. 19. — Zašto svijet nije propao i druge šaljive pripovijesti
1 z Srijema, Z., Humoristička knjižnica II. 42.

Literatura: Savremenik 1915., M. Radošević, Srijemske priče. — Proh. 120.

197

T IVADIĆ-WIESNER BRANIMIR, rođen 1871. u Samoboru, unuk P*rde Li-
vadićaSrskog muzičara. Svršio gimnaziju u Zagrebu, u plemićkom konviktu.

a MUkom, , „ dob. bod*

Starih i Mladih sudjelovao teoretskim i polemičkim člancima.

Izdanja: Novele (Savremeni hrvatski pisci 8), EX R *•> Z - 1 Novell

Legenda o Amisu i Amilu (Savr. hrv. pisci 27), D. H. K., Z. 1913. - iNovele,
novi izbor, M. H., Z. 1932.

Literatura: Savremenik 1910., 790, M. Nehajev, Livadićeve novele. -
Proh. 215.

ss iss?.

: PSi-ah;

knpevnim P radom. ^^^"uza^IraT^ojOTavkr^^Rimu'i Firenci, 17. DL 1914
umro od tuberkuloze grla u Zagrebu. Osim pripovjedačkog rada pjesme, fejtom
i eseji.

Izdanja: Iverje, Mostar 1899. — Novo iverje, Z. 1900.— Umorne priče,
Z. 1909.

Literatura: (Osim djela navedenih u Kombolovoj Antologiji novije hrvat¬
ske lirike):* Savremenik 1906.. 444: Vodnik B. A. G. Matol - Savrememk
1909., 55: Prohaska D., Umorne priče. — Hrvatska Prosvjeta 1914 , . ( )

M a) 6 A S «aS!. - Andrija'.

u Pariz. - Književnik 1931., 170: Autobiografija A. G. Matosa. — Dayre, 338.
- O.-E.. 165: — Proh. 283.

<STM1 INOVIĆ DINKO, rođen 1873. u Kninu. Sin učitelja, proveo je djetinjstvo
Kiievu Svršio učit. školu u Arbanasima, od 1892. učitelj u Hrva¬
čima kod Sinja, od 1913. profesor u Obrtnoj školi u Splitu. Posljednje godine
proveo u mirovini u Zagrebu, umro 1932.

Izdanja: Mrkodol, D. H. K„ Z. 1909. - Tuđinac, roman M H„ Z 191L
Gierdan M H Z 1918. — Mladi dani, Z. 1919. — Mladost, Z. 1920.
Porodica'Vinčić, roman, Beograd 1923. - S Krke i Cetine, S. K. G„ Beograd
1931 , Alkar, predgovor V. Nazora, Z. 1932.
t i. P , a t u r a- Savremenik 1923., 474: Arsen VVenzelides, Dinko Šimunović.

- Savremenik 1923., 349: M. Begović, Porodica Vinčić. - Hrvatska FVosvjeta

1920., 176: Ilija Jakovljević, D. Simunovica Mladi dam. - Hrv. Revga m,
458- Boadan Radića, Kod D. Šimunovića. — H. Revija 1931., 646. blavko ikoiar,
D šimunović. - Hrv. Prosvjeta 1933 32: P. Grgeč, Novo ^anje šimunov^ceva

Alkara. - Hrv. Revija 1933., 657: Krešimir Georgijevic D. Šimunović. -13
dana 1933., 243: Petris Hijacint, Nekoliko šimunovicevih njeo. - Hrvatsko
Kolo 1933., 3: Lj. Maraković: In memoriam. - Dayre, 339. - N. P. 1U3, 4it.

- O.-E., 231. — Proh. 235.

BRLIĆ-MAŽURANIĆ IVANA, rođena 1874. u Ogulinu, unuka pjesnika Smail-
age Cengića udala se u 18. godini za dra. Vatroslava Brhca u Brodu, gdje i
sada živi.

198

Izdanja: Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Z. 1913. — Priče iz davnine,
M. H., Z. 1916., II. izd. 1920., III. izd.povećano i ilustrovano 1926.

Literatura: Savremenik 1912.: A. G. Matoš, Slike. — Savremenik 1913.:
A. G. Matoš, Klasična knjiga. — Savremenik 1917.: A. Milčinović, Priče iz
davnine. — Hrvatska Revija 1930., 241: Ivana Brlić-Mažuranić, Autobiografija;
289: O postanku priča iz davnine; 293: Franjo Bučar, Hrvatski Andersen. —
Dayre, 340. —N. P. 193., 202. — O.-E., 30. — Proh. 245.

OGRIZOVIĆ MILAN, rođen 1877. u Senju; po smrti očevoj proveo djetinjstvo
s majkom kod ujaka župnika u Zavalju kod Bihaća. Svršio gimn. u Gospiću,
u 8. razr. uređivao novine ,,Hrvat“. Filosofija u Zagrebu, profesor u Zagrebu.
1908. nar. zastupnik. Zatim lektor Hrv. kazališta u Zagrebu, za vrijeme rata kod
odjela za školstvo u upravi okupiranog područja u Beogradu. Poslije rata profesor
Glumačke škole u Zagrebu, umro 1923. Glavni mu je književni rad na polju
dramatike.

Izdanja: Tajna vrata, sedam novela, Z. 1921.

Literatura: Savremenik 1923., 356: M. Nehajev, Nekrolog M. Ogrizoviću.
— Dayre, 340. — N. P., 11. — O.-E., 200. —- Proh. 256.

NAZOR VLADIMIR, rođen 1876. u Postirama na Braču, starinom iz Poljica,
S X!S° realku u S P litu » filozofiju u Gracu i Zagrebu. 1898. profesor u Splitu,
1900.—1904. u Zadru, zatim u Pazinu, Kopru, Kastvu, Zagrebu, 1920.^1931.
direktor Državnog dječjeg doma u Crikvenici, zatim u Zagrebu.

Izdanja: Krvavi dani, historički roman iz istarske povijesti, Z. 1906. —
Veli Jože, Ljubljana 1908. — Istarske priče, M. H., Z. 1913., drugo izd. 1927
Stoimena, M. H., Z. 1916. ~ Tri priče za djecu, Z. 1920. ~ Arkun, Z. 1920. ~
Legenda o sv Hristoforu, Z. 1922. ^ Paun, Z. 1923. - Crveni tank, Svjetionik,
u ^ riče * z djetinjstva, Z. 1924. — Priče s ostrva, grada i planine, M.

u j? , * ^ 9 ‘ izlaze u nakladi knjižare Vasića u Zagrebu „Sa¬

brana djela“ u definitivnom izdanju.

Literatura (osim literature navedene u Kombolovoj Antologiji nov. hrv
lirike): Hrvatska Revija 1928., 192.: Lj. Maraković, Nazorove životne priče. -
i, 2, an ?k 193 " 3: Z - Harambašić, Jedan sat kod V. Nazora. — Dayre, 340 —
N. P„ 191., 205., 219., 223. _ O.-E., 178. - Proh. 206.

IVAIUĆ JOZA, rođen 1879. u Vinkovcima, gdje je i svršio gimnaziju, filosofiju
studirao u Zagrebu, od 1901. profesor u Zemunu, Zagrebu, Bjelovaru, Karlovcu
Vinkovcima, na Sušaku. 1915.-1917. dramaturg i direktor Kazališta u Osijeku,
iyi/. profesor trg, akademije u Zagrebu, od 1920. dramaturg zagrebačkog Na¬
rodnog kazališta, umro 1932. Osim pripovjedačkoga rada bavio se i dramatikom.

Imanja: Iz našeg sokaka, Karlovac 1905. — Selo i varoš, D. H. K„ Z.
lyl 2- — Knjiga od žena i ljubavi, Vinkovci 1914. — Kapelan, roman, Z. 1918.
~ Pripovijest jedne sluškinje, Z. 1918.

Literatura: Savremenik 1906., 385: Prohaska, Joza Ivakić, Iz našega
okaka. — Hrv. Revija 1932., 585: B. Livadić, Joza Ivakić. — Proh. 230.

NEHAJEV (CIHLAR) MILUTIN, rođen 1880. u Senju, polazio gimnaziju u
Senju, svrsio u Zagrebu, studirao filosofiju (s doktoratom) u Beču. 1904. ure-
rV’'« Z ?£’n 1905 * kn i ižev ™>umjetnički list ,,Lovor“, 1907. uređuje u Trstu
voaikan , 1909. postaje asistent Gospodarskog učilišta u Križevcima, od 1911.
Prelazi sasvim novinarskom i publicističkom radu u Zagrebu, gdje je 1931. i umro.
Usim pripovjedačlcog rada, koji je u njegovu književnu djelovanju najreprezen¬
tativniji, pisao je drame i eseje, mnogo kritika književnih i kazališnih, te jednu
naročitu studiju o Hamletu.

199

Izdanja: Bijeg, roman, D. H. K., Z. 1909. - Veliki grad, novele, M. H.,
Z. 1919. — Vuci, roman, M. H., Z. 1928.

Literatura: Savremenik 1909., 577: A, Milčinović, M. Nehajev. - Hrv.
Revija 1929., 75: Lj. Maraković, Roman o Krsti Frankopanu. — Hrv. Kolo 1931.,
329: Andrija Milčinović, U spomen Nehajevu. — Hrv. Revija 1932 281: Lj.
Maraković, M. Nehajev in memoriam. — Dayre, 340. — N. P., 11., 127.
O.-E., 52. - Proh. 220.

BUDAK MILE, rođen 1889. u Sv. Roku (Lovinac), svršio gimnaziju u Sarajevu,
studirao pravo u Zagrebu, 1914. mobiliziran, zarobljen u Valjevu, prešao 1915.
preko Albanije u Italiju, u zarobljeništvu ostao do 1919., od 1923. odvjetnik u
Zagrebu. Surađivao publicistički u različitim novinama i časopisima, kroz dvije
godine uređivao „Mladu Hrvatsku".

Izdanja: Pod gorom, ličke priče, M. H., Z. 1930. — Na ponorima, roman,
M. H., Z. 1932. — Opanci dida Vidurine, ličke novele, M. H„ Z. 1933.

Literatura: Hrvatska Prosvjeta 1931., 138: Lj. Maraković, Pod gorom. —
Književnik 1931., 175: M. Durman, Pod gorom. — Hrvatska Revija 1932., 475:
Lj. Maraković, Pripovjedački rad M. Budaka. — Hrvatska Revija 1932., 457:
Olinko Delorko, Novi roman Mile Budaka. — Dayre, 341.

VILOVIĆ ĐURO, rođen 1889. u Brelima, svršio gimnaziju u Splitu, teologiju u
Zadru, filosofiju u Beču, kratko vrijeme suplent gimnazije u Staroj Pazovi, zatim
novinar i publicist u Zagrebu, Beogradu, pa opet u Zagrebu.

Izdanja: Esteta, roman, Z. 1919. — Međimurje, Z. 1923. — Zagaljeni
životi, M. H., Z. 1923. — Mandorlato, Z. 1924. — Hrvatski Sjever i Jug, M. H.,
Z. 1930. — Majstor duša, roman, Z. 1931.

Literatura: Savremenik 1923., 526: B. Steiner, Međumurje. — Hrv. Pro¬
svjeta 1931., 95: Buerov, Hrvatski Sjever i Jug. — 15 dana 1931., 5: Ante Velzek,
Đuro Vilović, radnik i umjetnik. — 15 dana 1932., 5: Domaći roman koji će
izazvati prepirke. — Hrvatska Prosvjeta 1932., 69: L. Perinić, Majstor duša. —
15 dana 1932., 329: J. Bogner, Đuro Vilović. — O.-E., 259.

KOLAR SLAVKO, rođen 1891. u Čazinu, svršio gimnaziju i gospodarsko-šumar-
ski fakultet u Zagrebu, studirao neko vrijeme u Parizu. Ekonomski referent kod
banske uprave u Zagrebu, zatim direktor poljoprivredne škole u Petrinji.

Izdanja: Nasmijane pripovijesti, Z. 1917. — Ili jesmo ili nismo, novele,
M. H.a Z. 1933.

Literatura: Obzor 5. I. 1934.: I. Hergešić, Ili jesmo ili nismo. — Knji¬
ževnik 1934., 79: Novak Simić, O novelama Slavka Kolara. — Hrv. Revija 1934.,
163: Stj. Devčić, Ili jesmo ili nismo. — Dayre, 341.

KRLEŽA MIROSLAV, rođen 1893. u Zagrebu, svršio nižu gimnaziju u Zagrebu,
kadetsku školu u Pečuhu, Ludoviceum u Budimpešti. 1913. dobrovoljac u srpskoj
vojsci, 1915. u austrijskoj vojsci sudjelovao u ratu, živi kao publicist iza rata u
Zagrebu, gdje izdaje „Plamen", zatim „Književnu republiku* 4 , a od 1934. „Danas u
u Beogradu. Osim pripovjedačkog rada zamašno je njegovo dramsko stvaranje,
zatim lirika; pisao je brojne kritike, eseje, polemike i dr.

Izdanja: Tri kavalira gospođice Melanije, M. H., Z. 1920. — Magyar
kiralyi honved novela, Z. 1921. Hrvatski bog Mars, novele, Z. 1922., defi¬
nitivno izdanje u Sabranim djelima (Minerva), Z. 1933. — Vražji otok, Ko¬
privnica 1924. — Povratak Filipa Latinovicza, roman, Z. 1932.

200

Literatura (osim djela navedenih u Kombolovoj Antologiji novije hrv.
lirike): Hrvatska Prosvjeta 1931., 146: Lj. Maraković, Kolektivna izdanja.

Hrv. Revija 1932., 586: V. M. Bogdanov, Povratak Filipa Latinovicza. — Knji¬
ževnik 1933., 130. R. Celer, Ratne novele M. Krleže. — Dayre, 342. — O.-E.
128.

DONADINI ULDERIKO, rođen 1894. u Plaškom, svršio gimnaziju i filosofiju
u Zagrebu, mobiliziran za vrijeme rata, izvlači se od vojne dužnosti fingirajući
ludilo, zatim služi kao suplent u Zagrebu, Petrinji i Vinkovcima. Umro 1923. u
zavodu za umobolne u Stenjevcu. Osim pripovjedačkog rada izdavao je svoj
časopis ,,Kokot“, pisao drame, kritike, fejtone i polemike.

Izdanja: Lude priče, Z. 1915. - Sablasti, roman, Z. 1916. -- Vijavice,
roman, Z. 1917. - Kroz šibe, roman, Z. 1921. - Bauk, roman 1922.

Literatura: Hrv. Prosvjeta 1915., 118: Vinko Jurković, Donadinijeve
Lude priče. - Savremenik 1923.: A. B. Šimić, Donadini. - Hrv. Prosvjeta 1923.,
441 • M. Ujević, Opaske o U. Donadiniju. — I. Nevistić: Ulderiko Donadini,
Z. 1925.

CESAREC AUGUST, rođen 1896. u Zagrebu, kao đak sudjelovao 1912. u
atentatu na bana Cuvaja, mobiliziran u svjetskom ratu, iza rata živi kao pisac u
Zagrebu.

Izdanja: Za novim putem, novele, Z. 1924. -—■ Sudite me! roman, Z. 1925.
— Careva kraljevina, roman, Koprivnica 1925. — Zlatni mladić, roman o svijetu
na stramputici, Koprivnica 1928. — Bjegunci, roman, Z. 1934.

Literatura: Književnik 1931., 490: Milan Durman, A. Cesarec. — Knji¬
ževnik 1934., 167: Ivo Frelić, O licima iz Cesarčeva romana „Bjegunci". —
Dayre, 342. — N. P. 30„ 151.

NAMETAK ALIJA, rođen u Mostaru 1906., svršio gimnaziju u Mostaru, filo¬
sofiju u Zagrebu, profesor najprije u Sarajevu, a zatim u Podgorici.

Izdanja: Bajram žrtava, novele, M. H., Z. 1931.

Literatura: Dayre, 342.

201

SADRŽAJ

Strana

MODERNA HRVATSKA PRIPOVIJETKA . 5

ANTUN GUSTAV MATOŠ: Kip domovine leta 188* .... 19

(„Iverje", 1899. )

ISO VELIK ANO VIĆ: Deša Grom . 21

(„Hrvatsko Kolo", M. H. f XII. 1932.)

BRANIMIR WIESNER-LIVADIĆ: Isabeau . 26

(„Novele", novi izbor, 1932.)

DINKO ŠIMUNOVIĆ: Kukavica . 32

(„Mladi dani", 1919.)

IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ: Šuma Striborova ...... 45

(„Priče iz davnine", 1916.)

MILAN OGRIZOVIĆ: Bog . 54

(„Tajna vrata", 1919.)

VLADIMIR NAZOR: Anđeo u zvoniku .64

(„Priče s ostrva, iz grada i sa planine", 1927.)

JOZA IVAKIĆ: Didak i baka . 74

(„Selo i varoš", 1912.)

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV: Onaj žutokosi . 79

(„Hrvatsko Kolo", M. H., X. 1929.)

MILE BUDAK: Vuk Šeponja . 97

(„Opanci dida Vidurine", 1933.)

ĐURO VILO VIĆ: Ftičica i Ježušek . 107

(„Hrvatski Sjever i Jug", 1930.)

SLAVKO KOLAR: šljiva . m

(„Ili jesmo — ili nismo", 1933.)

MIROSLAV KRLEŽA: Bitka kod Bistrice Lesne . 136

(„Savremena hrvatska proza", 1 .— 2 .)

ULDERIKO DONADINI: Đavao gospodina Petrovića . 161

(„Lude priče", 1915.)

AUGUST CESAREC: Hobotnica . 167

(„Hrvatsko Kolo", M. H., XII. 1932.)

ALIJA NAMETAK: Krik .186

(„Bajram žrtava", 1931.)

NAPOMENE . 193

BIBLIOGRAFIJSKE BILJEŠKE . 197

203

Štampanje ove knjige
dovršeno je
25. svibnja 1934.